ČITALI
SMO ZA VAS
MASAKR
HRVATA PO TITOVOJ ZAPOVIJEDI
Prof. dr. fra Andrija Nikic
nikic.andrija@tel.net.ba
Iz godine u godinu se sjećamo
naših nevino pobijenih domobrana i civila. I dok se sjećamo
razmišljajmo s jedne strane o njihovom domoljublju, rodoljublju
i bogoljublju, a s druge o pomućenoj pameti onih koji su naredili
njihovo ubojstvo, koji su ga izvršili i potrazi gdje se to dogodilo.
Nisam čuo da su Nijemci, Talijani, Francuzi i drugi masovno
ubijali svoje sunarodnjake, ali partizani su se natjecali tko
će pobiti vise svojih. Žalosno i sramotno! Ali moralo se šutjeti
da je odluku o pokolju hrvatskih domobrana donio Tito. To je
onaj Tito, za kojega se agitiralo i po Hercegovini da ga se
predloži za Nobelovu nagradu za mir. A htjelo se prekriti da
je on naredio da se pobije preko 14.000 hrvatskih mladića iz
Hercegovine! Tako Bleiburg i križni put hrvatskog naroda je
zločin engleskih vojnih vrhova i partizanskog komandanta maršala
Josipa Broza Tita.
Tito je naredio ubijanje hrvatskih civila i razoružanih hrvatskih
domobrana i ustaša, nakon sto su ih razoružane predali Englezi
partizanima 15. svibnja 1945.
Da to nije moje nagađanje upozorit ćć vas na nekoliko podataka.
O stradanju u Kocevskom Rogu ostavio je svjedočanstvo Simo Dubajić.
On je u listu Svet prvi put za javnost izjavio: "Iznenada
sam dobio nalog da se 30.000 domaćih izdajnika pobije u Kočevskom
Rogu
Takvu odluku niko nije mogao doneti, sem Tito! Samo je on mogao
da opozove svoju raniju depešu!"
Radi cjelovitijeg sagledavanja tih najtragičnijih događaja u
povijesti hrvatskog naroda želio bih navesti neke činjenice.
U knjizi Bleburski pokolj - putovi smrti hrvatskog naroda (1945.-
15. svibnja 2002.) stoji i slijedeće: Tito je naredio ubijanje
hrvatskih civila i razoružanih hrvatskih domobrana i ustaša,
nakon sto su ih razoružane predali Englezi partizanima 15. svibnja
1945. Naime, deset dana kasnije, točnije 26. svibnja 1945. Tito
je javno istakao na mitingu u Ljubljani: "Što se tiče ovih
izdajica kojih je bilo u svakom narodu, među svim ljudima, to
je sada stvar prošlosti. Ruka pravde, osvetnička ruka naroda,
već je stigla većinu; samo manjina izdajica uspjela je pobjeći
i staviti se pod inozemno zaštitničko krilo. Ta manjina nikada
vise neće zuriti u naše lijepe planine, naša cvjetna polja.
Ako se to i dogodi, trajat će kratko vrijeme"... [1]
I križni put hrvatskog naroda je zločin engleskih vojnih vrhova
i partizanskoga komandanta maršala Tita!
U knjizi Marka Lopušine Krvavo proleće, iz ciklusa Ubij bližnjega
svog (Narodna knjiga, Beograd, 2002.) navodi se, malo zakašnjela,
ispovijed oznaša-egzekutora, jednog od šefova izvršenja zločina.
"Komandovao sam u Kočevskom rogu", izjavio je prvi
put za javnost Simo Dubajić u listu Svet, srpnja 1990. godine.
"Učestvovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju. To danas
govorim, jer sam shvatio da je savest jača od pobede. Kada sam
25. maja 1945. godine došao u Ljubljanu, referisao sam Titu
o zarobljavanju ustaša, fon Lera i zapleni zlata.
Pre toga sam trinaestoga maja dobio od Tita depešu da niko ne
sme dirati nijednog zarobljenika. Mi tada nismo znali da će
ti zarobljenici biti pobijeni. Govorilo se da ih treba vratiti
u Sloveniju, da bi im se sudilo po međunarodnim konvencijama.
Ja sam imao tu Titovu depešu, imali su je i svi ostali komandanti
Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih izdajnika
pobije u Kočevskom rogu. Naređenje su izdali Ivan Matija-Macek,
Maks Bace i Jovo Kapičić.
Sve Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku niko nije mogao doneti,
sem Tito! Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu. Bio
sam šef i kontrolisao da se to izvrši do kraja. Taj masakr je
izvršila XI. dalmatinska brigada u kojoj je komesar bila Mila
Planinc. Ona je za streljanje tražila dobrovoljce i najpoverljivije
komuniste. Bilo ih je 85 ili 90, ali više od 100 nije. Strojem
je komandirao drug po imenu Periša.
Zvali smo, ga još Dinko i Ljubo. Sedeo sam ispred jedne krčme
i pio Bakarsku vodicu. Imao sam dvadeset i jednu godinu. I vojnici
su bili mladi. Dolazili su kod mene, potezali iz flaše, povraćali
i padali u nesvest. Bio sam pijan, pa nije isključeno da sam
baš ja dao naređenje da se posle streljanja baci eksploziv u
te jame, kako neko ne bi iz njih izašao živ. Za te jame u Kočevskom
Rogu rekao nam je Ivan Macek, ministar slovenačke policije.
On je poznavao taj kraj, tu se, uostalom, tokom rata skrivao
Glavni štab Slovenije."
Po svemu, istinit je i Titov brzojav-depeša, sto nije spriječilo
prolijevanje krvi, i nikoga, pa ni Tita ne može amnestirati
zapovjedne (ne)odgovornosti za stravični zločin!
Nakon rata uslijedili su ne samo dramatični događaji pri vjerolomnom
izručenju hrvatskih domobrana i civila, nego i sudbinu tih nesretnih
ljudi. Kad su izručeni domobrani sprovođeni ulicama morali vikati:
Mi smo izdajnici! Mi smo banditi! Potom su pobijeni. To je stravična
cijena, osobito za jedan mali narod. Da nekim komunistima u
Herceg-Bosni i izvan nje ova istina ide na živce, nije nikakvo
čudo. Istina se teško podnosi kad rusi vlastitu laz i iluziju.
Jedan dužnosnik i obavještajac američke vojne obavještajne službe
još 1944. je izvješćivao da postoji naređenje da partizani ne
samo da moraju ubiti sve ustaše nego i one "koji su živjeli
pod fašističkom vlašću". Tito traži slijepu poslušnost
i smatra da su samo Rusi njegovi saveznici.
Tako su shvatili da je Tito neprijatelj Amerike i da je on "diktator
koji vrši politička ubojstva i eksproprira iz političkih razloga.
Do promjene američke politike prema titoističkoj jugoslaviji
došlo je zbog "neopisivih strahota" titoista u Trstu
za vrijeme jugoslavenske okupacije od 29. travnja 1945. do sredine
lipnja. Za Tita i Staljina Trst nije bio tako značajan, kao
takav, nego da su oni za predstojeći rat s Amerikancima htjeli
dobiti najbolju stratešku poziciju. Ponovno se potvrdilo da
ličnosti utječu na povijesna događanja i razvoj tih događanja.
Za razliku od nas, Amerika se uvjerila da je Tito krvnik i diktator.
Naime još početkom studenog 1945., preko svoje obavještajne
službe, Amerikanci su saznali da su titoisti masakrirali mnoge
stotine Talijana, koji su bili goli i vezani bačeni u tzv. "fojbe",
spilje. Tadašnji američki predsjednik Truman smatrao je da su
Italija i Vatikan moguće antikomunističke tvrđave. Da bi ojačao
te antikominističke snage, Truman je istrgnuo Trst iz partizanskih
ruku. Truman je smatrao da je Tito "opasan komunist"
i više od toga Tito je bio predstraža sovjetske ekspanzije i
agresije protiv Europe. Truman je smatrao da se Tito okaljao
ratnim zločinima i zločinom protiv humanosti.
Trebat će puno vremena da se sruši mit o Titu kao "humanistu"
i prijatelju Zapada. Naime, za vrijeme prvih godina "titoizma",
tj. prvih nakon Drugog svjetskog rata, Tito je naredio krvave
represije disidenata i izgradio je koncentracijske logore, gdje
su zatočenici gladovali, te ih istrijebio na Golom otoku.
Tako se narod našao u novom totalitarnom režimu - pod vladavinom
komunista. Komunisti su "instrumentalizirali", krivotvorili
i iskoristili mnogostruku i raznovrsnu oslobodilačku borbu protiv
okupatora za svoje monopolističke svrhe. To krivotvorenje povijesti
traje još i danas. O tome ratu komunista protiv antikomunista
trebalo bi kod nas napisatim dokumentarnu knjigu. Što prije
to bolje, jer još ima živih svjedoka.
U posljednje vrijeme u nekim tiskovinama objavljeni su tekstovi
u kojima se "pronalaze" dokazi koji amnestiraju Tita
za zločine počinjene u Bleiburgu. Jedan od njih je i tekst pod
naslovom Titova naredba od 14. svibnja 1945., objavljen u Vjesniku
od 21. kolovoza 2003.
Pred rastanak s ovogodišnjeg našeg druženja može se ustvrditi:
dok je među nekim Hrvatima i muslimanima tijekom posljednjih
godina ojačala "mistifikacija" i nostalgično veličanje
Tita, i to ne bez podrške vladajućih struktura, na Zapadu postoje
jake snage koji ne će dopustiti da Tita pokazuju bezazlenijim,
nedužnijim nego što je on zaista bio. I najogrčeniji bivši i
sadašnji komunisti moraju shvatiti da titoizam u današnjem i
budućem svijetu nema šanse.
[1] J. Ivičević, Tito je
dao nalog za Bleiburg, Glasilo za Hrvate širom svijeta, GLASNIK
Hrvatske Seljačke stranke, 70/1999., br. 45., str 8.
