ČITALI SMO ZA VAS


POLITIČKE IGRE OKO OLUJE

Marko Barišić

Marko Barišić: POLITIČKE IGRE OKO OLUJE

Prilog rasvjetljavanju nekih manipulacija vezanih

uz haaške optužnice protiv Hrvatske

Bez obzira na pokušaje osporavanja, Oluja ostaje povijesnom hrvatskom vojnom pobjedom koja je zauvijek izmijenila političku kartu ovog dijela Europe. Njome je oslobođen veliki dio dotad okupiranog hrvatskoga područja, spašena je bošnjačka enklava oko Bihaća kojoj je prijetila sudbina Srebrenice, a uspješnim dovršetkom te akcije stvorene su pretpostavke za kasnije operacije hrvatskih snaga u Bosni i Hercegovini koje su na kraju dovele do Daytonskog sporazuma i mira u toj državi. Dio tog sporazuma bio je i dogovor o mirnoj reintegraciji okupiranih područja istočne Slavonije i Baranje koji se u potpunosti i proveo tri godine kasnije.

Važnost i vrijednost Oluje je i u tome što je eliminacijom srpske paradržave u Hrvatskoj zadala smrtni udarac projektu velike Srbije koji je početkom 1995. vojno bio skoro realiziran, jedino mu je još nedostajala međunarodna verifikacija. Miloševićevi eksponenti kontrolirali su u to vrijeme skoro trećinu Hrvatske i više od dvije trećine Bosne i Hercegovine. Cijeli taj golemi prostor bio je etnički očišćen izuzev nekoliko enklava u istočnoj Bosni koje su bile pod zaštitom Ujedinjenih naroda.

Međutim, i one su im smetale te su dvadesetak dana uoči Oluje krenuli u njihovu eliminaciju. Tako se dogodila Srebrenica, Žepa, masakri tisuća zarobljenih ljudi, i sve to uz gotovo blagonaklono ponašanje snaga UN-a. U mnogim europskim tiskovinama tada se, unatoč počinjenim masovnim zločinima, širila fama o Srbima kao dobrim ratnicima, koji jesu pomalo divlji i ne drže se ratnog prava, ali su, zapravo, kako se govorilo, nepobjedivi. Nitko im ništa ne može, poručivalo se onim rijetkima koji su zbog moralnih razloga i iz obzira prema žrtvama takve politike, zagovarali međunarodnu intervenciju.

A onda se dogodila Oluja i u četiri dana srušila taj mit. S padom tog mita dovedene su u pitanje i politike onih europskih država koje su svoje interese u vezi s ovim područjem gradile na očekivanju kako je velika Srbija nužnost. Na prigovore kako takva politika nije u redu jer se taj projekt realizira preko masovnih zločina, odgovarali bi, pa, zločine čine i drugi. Svi su oni isti, bila im je omiljena uzrečica kojom su valjda umirivali svoju savjest i čekali da kasapini obave posao da bi onda nakon njih instalirali navodne demokrate koji bi tako stvorenoj velikoj Srbiji bez nesrpskog stanovništva dali nešto civiliziraniji oblik. Kako bi osnažili taj svoj stav pojedini zločini onih koji su se branili od napada Miloševićeve vojske, a bilo ih je, bi se u pravilu naglašavali pa i uvećavali kako bi se na taj način uspostavila paralela sa srpskim zločinima. No, prema potrebi, oni bi se i izmišljali, o čemu postoje brojni primjeri, a za ovu prigodu navest ćemo samo dva takva slučaja.

Drugi dan nakon okupacije Vukovara, dakle, u vrijeme kada su tzv. oslobodioci predvođeni bivšom Jugoslavenskom narodnom armijom, provodili masovne egzekucije zarobljenih hrvatskih vojnika i civila, pa čak i ranjenika iz vukovarske bolnice, agencija Reuters emitirala je vijest kako su u tom gradu pronađeni leševi četrdesetero srpske djece koju su pri povlačenju iz grada ubili, kako su ih nazivali, hrvatski fašisti, ustaše. Vijest je, dakako, bila lažna, nedugo potom ta inače ugledna agencija ju je povukla, ispričala se svojim korisnicima, međutim, takva jedna grozna neistina polučila je u tom trenutku svoj učinak. Nakon objave preuzele su je gotovo sve važnije nacionalne novinske kuće u svijetu, njihov demanti objavio je rijetko tko.

Slična situacija dogodila se i tijekom akcije Bljesak kada je za tridesetak sati oslobođena zapadna Slavonija. Predstavnici Ujedinjenih naroda stacionirani u Zagrebu poslali su u svijet informacije da su hrvatske snage nakon ulaska u Pakrac počele s uhićenjima svih ljudi od 16 do 65 godina optuživši Hrvatsku da je pristupila etničkom čišćenju. Također su iznijeli podatak o namjernom bombardiranju kolone s civilima, masakru i drugim brutalnostima uključivo s organiziranim pljačkanjem kuća. Čak je i Vijeće sigurnosti, temeljem takvih dojava, na hitnoj sjednici osudilo navodno kršenje ljudskih prava u zapadnoj Slavoniji. Jedino što je hrvatskim vlastima u toj situaciji preostalo bilo je uz, diplomate i europske promatrače pozvati i strane novinare da posjete to područje. Među njima je bila i tadašnja novinarka Le Monda, Florence Hartmann, donedavna glasnogovornica haaškog tužiteljstva.

U svom izvještaju od 9. svibnja 1995. ona donosi izjavu britanskog veleposlanika Gevina Hewitta, koji je nakon cjelodnevnog obilaska tog područja i razgovora s mnogobrojnim svjedocima kazao da su se Hrvatska vojska i policija tijekom te akcije ponašali vrlo korektno. Nije, međutim, propustio naglasiti da je >vrlo iznenađen informacijama Ujedinjenih naroda u Zagrebu koje govore o pljačkama i kršenjima ljudskih prava<. Hartmann prenosi i izjavu jednog srpskog zarobljenika navodeći mu ime i prezime te broj godina koji joj je nakon povratka u Pakrac potvrdio da nije bilo nikakvog maltretiranja nego su proteklih dana bili >nahranjeni i korektno ispitani<. Objavljena je i izjava neimenovanog zapadnog vojnog stručnjaka koji je kazao da je >ova priča o bombardiranju civila lansirana od UN-a potpuno lažna<. Na kraju Florance Hartmann postavlja pitanje radi li se o >nekompetentnosti ili manipulaciji< predstavnika UN-a? >Riječ je i o jednom i o drugom odgovaraju zapadni diplomati<, stoji zaključno u njenom tekstu.

S obzirom na takav kontekst ne treba čuditi što je i Oluja, tri mjeseca kasnije, dočekana s istom ili nešto većom količinom nepovjerenja s obzirom da je bilo jasno kako će ona, uspije li, kako je to kazao tadašnji američki državni tajnik Warren Christopher, dovesti do pojave nove strategijske situacije. Već prvog dana te operacije, tadašnja Europska zajednica na prijedlog Francuske i Velike Britanije traži obustavu te akcije istodobno zamrzavajući sve odnose sa Zagrebom. Drugog dana, nakon ulaska Hrvatske vojske u Knin, uslijedile su javne optužbe tadašnje britanske vlade da Hrvatska provodi etničko čišćenje.

Dan kasnije, 6. kolovoza, Sjedinjene Države odbacuju te britanske optužbe. >To nije etničko čišćenje. Etničko čišćenje je praksa koju podupire vodstvo u Beogradu, a koju su proveli bosanski Srbi, a i hrvatski Srbi, nasilno protjerujući lokalno stanovništvo, muslimansko ili hrvatsko, koristeći se taktikom terora<, prenio je Reuters izjavu tadašnjeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha. Braneći taj svoj stav Galbraith će kasnije pojasniti da je srpsko stanovništvo po nalogu svojih vođa otišlo >prije dodira s hrvatskim snagama< što se ne može tretirati kao etničko čišćenje, progon, stanovništva.

Isto tvrde i brojni srpski izvori. Tako i primjerice Milisav Sekulić, časnik vojske pobunjenih Srba, koji je bio u kninskom stožeru na početku Oluje. U svojoj knjizi >Knin je pao u Beogradu< optužuje vođe srpske paradržave, Martića i Mrkšića, da su organizirali i proveli odlazak srpskog stanovništva iako tako, prema njegovom tumačenju, nije nalagala situacija na fronti. Sekulić piše da je još prvog dana Oluje, 4. kolovoza, u 16,45 sati u Kninu na sastanku političkog i vojnog vodstva tzv. krajine donesena odluka o izvlačenju civila.

Najprije su, prema njegovu svjedočenju, iz tog grada na izdvojeno zapovjedno mjesto u Srb krenuli čelnici te paradržave, potom za njima civili a zajedno s njima, napuštajući položaje, išla je i njihova vojska. U vezi s tim zanimljiva je i izjava bivšeg čelnika tzv. krajine Milana Babića, koju je dao agenciji Reuters 8. kolovoza 1995. Babić je tada optužio Martića da je namjerno pokrenuo egzodus srpskog stanovništva kako bi tadašnju Jugoslaviju, zapravo, Srbiju, uvukao u rat protiv Hrvatske. >Bio sam zapanjen kada sam saznao da su glavni štab srpske vojske krajine i predsjednik Martić naredili opću evakuaciju i povlačenje vojske<, kazao je Babić Reutersu.

Indikativno je također da se nakon što je postala posve izvjesna hrvatska vojna pobjeda u Oluji 7. kolovoza iz Londona oglasio tada malo poznati a kasnije glasoviti lord Paddy Ashdown sa svojom >salvetom<. On je ustvrdio da mu je puna tri mjeseca ranije, 6. svibnja 1995. godine u Londonu, prigodom obilježavanja 50. obljetnice pobjede nad fašizmom a tijekom svečane kraljevske večere za sudionike proslave, predsjednik Franjo Tuđman, koji je sjedio do njega, na salveti nacrtao navodni plan hrvatsko-srpske podjele Bosne i Hercegovine.

Iako ta salveta i ono što je na njoj bilo narisano nije imala nikakve veze s razvojem vojne situacije na terenu, jer se Oluja vodila u Hrvatskoj a ne u BiH, određenim krugovima je očito bilo stalo da baš tada iziđu s materijalom koji, po njihovu mišljenju, kompromitira i Tuđmana i Oluju i Hrvatsku. Na tom konceptu, pokušaju kompromitacije hrvatskog predsjednika i njegova izjednačavanja s Miloševićem, kasnije se postupno gradila teza o podjednakoj krivnji hrvatske i srpske strane za ono što se događalo na području bivše Jugoslavije. Slijedom toga, na kraju se, nakon političke krenulo i u pravnu kriminalizaciju Oluje, odnosno, cjelokupnog hrvatskog političkog i vojnog vrha.

Mnogi u Hrvatskoj dugo vremena nisu vjerovali da bi se tako nešto moglo dogoditi. Kada je predsjednik Tuđman 1998. u svom govoru u Ratnoj školi upozorio na tu mogućnost, dobar dio ovdašnjih političara i medijskih djelatnika to je proglasila njegovom tlapnjom, pokušajem plašenja naroda kako bi ostao što duže na vlasti. Da je prvi hrvatski predsjednik imao dobre informacije, potvrdilo se nekoliko godina kasnije, u ljeto 2000. kada je u Zagreb stigao jedan službeni dopis tadašnjeg zamjenika glavne haaške tužiteljice Grahama Blewitta.U njemu je, među ostalim, ustvrdio da je >Republika Hrvatska izvršila agresiju na Republiku Srpsku Krajinu i njen glavni grad Knin<.

Tom formulacijom Ured tužitelja Haaškog suda izravno je prekršio rezoluciju Opće skupštine Ujedinjenih naroda br. 871 od 9. prosinca 1994. godine u kojoj se uopće ne spominje naziv srpske paradržave u Hrvatskoj, nego se samo govori o >okupiranim dijelovima Hrvatske<. I u rezoluciji četvrtog, političkog odbora Opće skupštine UN-a od 21. listopada 1994., oštro se osuđuju >samoproglašene srpske vlasti u hrvatskim područjima pod nadzorom Srba zbog njihovih militantnih radnji koje su dovele do 'etničkog čišćenja' u UNPA područjima...<. I u toj rezoluciji, u točki 5. govori se o >dijelovima Hrvatske pod srpskom okupacijom< i još jednom potvrđuje >teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske unutar međunarodno priznatih granica<.

No, takvo očito protupravno postupanje tadašnje čelnike haaškog tužiteljstva kao da nije puno opterećivalo. Nakon nešto prosvjeda iz Banskih dvora, Blewitt je tu svoju tvrdnju donekle relativizirao, ali ju nije povukao. Da se od te teze nije odustalo, pokazale su kasnije optužnice. Najprije protiv generala Ante Gotovine koji je predvodio hrvatske snage koje su ušle u Knin, potom bivšeg načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske Janka Bobetka zbog akcije >Medački džep<, a zatim i one protiv generala Mladena Markača i Ivana Čermaka u vezi s Olujom. Sve one su bile sastavljene tako kao da se Hrvatskoj želi suditi, kako je to Blewitt u trenucima iskrenosti i napisao u pismu hrvatskoj Vladi, zbog vojne eliminacije srpske paradržave koja je, po njemu, valjda trebala trajno ostati izvan Hrvatske.

Taj Blewittov rukopis očigledan je i u haaškim optužnicama protiv hrvatskih generala u kojima su gotovo bez izmjena bez izmjena prenesene pravne formulacije koje su protiv Hrvatske u svojim >optužnicama< ispisivali bivši dužnosnici tzv. krajinske vlasti iz Knina. Također su nekritički i gotovo bez provjere preuzeti i njihovi popisi žrtava tijekom Oluje, na kojima su, kako se kasnije ispostavilo, mrtvima proglašene i osobe koje su se kasnije pojavile kao žive. Nakon prvotnog čuđenja nad takvim postupcima haaškog tužiteljstva s otkrivanjem nekih novih činjenica i dokumenata postajala je jasnija ta Blewitova sklonost nekadašnjoj srpskoj paradržavi, nekim njenim dužnosnicima i uratcima koje su kao dio svoje propagande plasirali u javnost. U tisku se, naime, pojavio dokument koji je potvrđivao da je spomenuti dužnosnik haaškog tužiteljstva svojim potpisom jamčio vjerodostojnost čelniku udruge Veritas, Savi Štrpcu, inače bivšem dužnosniku tzv. krajinske vlasti u Kninu, za prikupljanje podataka i novčanih sredstava u vezi s nastojanjem da pravno kriminalizira Oluju.

Štrbac, pak, u javnosti nije skrivao svoje političke ciljeve. Namjera mu je, kako je govorio, kreirati optužbe koje će na optuženičku klupu izvesti vodeće hrvatske političke i vojne osobe u vrijeme Oluje kako bi se njihovom osudom stvorile pretpostavke za obnovu srpske paradržave u Hrvatskoj. Štrbac je inače nekoliko mjeseci uoči Oluje u Kninu, gdje je bio tajnik tamošnje vlade, u izjavi za inozemne medije ustvrdio kako >krajina< nikada neće biti dio Hrvatske deklarirajući se tako kao zastupnik ekstremne, radikalne, struje koja je odbijala bilo kakvo političko rješenje koje ne bi bilo velika Srbija.

S obzirom na to, začuđuje lakoća s kojom su visoki dužnosnici haaškog tužiteljstva surađivali s predstavnikom jedne takve grupacije koju bi inače ugledne međunarodne institucije i pojedinci zbog isključivosti uglavnom trebali zaobilaziti. Poslije se, međutim, ispostavilo, kako ništa nije bilo slučajno. Sam Blewitt, inače dugogodišnji australski policijski isljednik zadužen za pitanje hrvatske emigracije u toj zemlji, imao je ranih devedesetih odista specifičan odnos prema Hrvatskoj i ratnom pravu. O tome svjedoči i njegova izjava objavljena još početkom 1992. kada je australskim medijima kazao kako su >srpski zločini u Vukovaru zapravo hrvatska propaganda<.

Ako mu je takvo stajalište, koje danas ne izriče nitko odgovoran ni u Srbiji, bilo preporuka za tu visoku funkciju u haaškom tužiteljstvu, i to u tzv. hrvatskim predmetima, onda ne smije biti veliko iznenađenje što je rezultat tog rada na kraju postao vrlo sličan onome što su nešto ranije zapisali zastupnici opcije koja je aktivno djelovala u operacionalizaciji zločinačkog projekta velike Srbije. Dakako, bilo koji pojedinac, pa tako i Blewitt, nije toliko moćan da nametne svoj stav ako iza njega ne stoji snažna politička grupacija koju zapravo predstavlja.

Nažalost, te političke i pravne osebujnosti vezane uz njegovo djelovanje nisu bile tek iznimka. Vjerojatno još veća neugodnost za tu instituciju dogodila se kada je sama glavna haaška tužiteljica Carla del Ponte u cirkularnom pismu upućenom svim čelnicima zemalja Europske unije optužila Hrvatsku za nesuradnju sa Sudom. Sadržaj tog pisma bio je dostatan čelnicima te asocijacije za odluku o odgodi već dogovorenog datuma početka pregovora s Hrvatskom. U njemu je glavna haaška tužiteljica pozivajući se na obavještajne podatke tvrdila kako je jedan navodni pregovarač u ime hrvatske Vlade negdje u okolici Mostara, na parkiralištu jednog restorana, navodno razgovarao sa samim generalom Antom Gotovinom. Sporno joj je bilo što hrvatska Vlada, kako je kazala, nije poduzela potrebe korake kako bi ga uhitila.

Kasnije, kada je general Gotovina uhićen u Španjolskoj, potvrdilo se da ništa od toga nije bilo istina. Pregledom njegove putovnice bio je jasno da Gotovina niti je tada bio u Mostaru, niti je s njim onda na tom parkiralištu tko mogao pregovarati nego je sve bilo jedna klasična obavještajno-politička namještaljka tijekom koje se zapravo ništa nije dogodilo. Ali su ti fiktivni događaji poslužili za stvarnu odgodu početka hrvatskih pregovora s EU. Carla del Ponte kasnije se radi toga nije ispričala ili barem kazala da joj je malo neugodno što se dala uvući u takve politikanske igre. Vjerojatno i zato što to nije bio kraj manipulacijama takve vrste.

Uskoro je javno u tisku optužila, nikog drugog, do sam Vatikan i posredno Papu Benedikta XVI da odbijaju surađivati pri pokušaju uhićenja generala Gotovine koji se, po njoj, tada skrivao u nekom od hrvatskih franjevačkih samostana. I ta se tvrdnja pokazala posve netočnom kao i one kojima se sugeriralo kako je spomenuti hrvatski general viđen kako se bezbrižno kupa na plaži u Brelima, igra mali nogomet u Zagori ili zimuje kod fra Petra Krasića u Masnoj Luci odnosno u jednom hotelu kod Bosanskog Grahova, kojeg zapravo tamo ni nema.

Tolika količina namjerno plasiranih dezinformacija, pri čemu se nije dvojilo ni oko udara na sam Vatikan, prije svega ukazuje na političku snagu i moralnu beskrupuloznost krugova koji servisiraju haaško tužiteljstvo u vezi s hrvatskim predmetima. Očituje se to i u činjenici da, iako je kasnije utvrđena neistinitost i netočnost sadržaja tih pisama i izvješća koje su temeljem navodnih susreta govorile o navodnoj hrvatskoj krivnji, nikome od onih glavnih protagonista tih zapravo afera ništa nije dogodilo, iako su se umjesto utvrđenim činjenicama u svojim izvješćima koristili, kako je poslije nepobitno potvrđeno, lažnim podacima.

Upravo radi tog konteksta, mnogi dvoje u uspjeh najavljenih hrvatskih pokušaja da će samo kroz sudski postupak pred Haaškim sudom uspjeti oboriti optužnice haaškog tužiteljstva o Oluji kao >udruženom zločinačkom pothvatu< kojemu je navodni cilj bio istjerivanje srpskog stanovništva. Ako je nešto godinama nastajalo mimo prava, teško se, unatoč povjerenja koje bi trebalo gajiti prema ukupnosti institucija tog ad hoc međunarodnog suda, gdje je tužiteljstvo samo jedna strana u sporu, može očekivati pravedan sudski postupak i pravedna presuda, bez eliminiranja tog političkog konteksta koji je, kako vidimo, od početka pratio hrvatsku borbu za slobodu i vlastitu državu u međunarodno priznatim granicama.

Eliminaciju pak tog konteksta mogu ishoditi samo oni koji su barem jednako moćni, ili nešto moćniji, kao i grupacija koja ga je nametnula. Zato je vrlo moguće, iako to dakako, nitko javno neće priznati, da će i sudski postupak hrvatskim generalima zbog >udruženog zločinačkog pothvata< u dobroj mjeri ovisiti ne o pravnim argumentima nego od odnosa snaga onih koji preko financija, kadrova te obavještajnih i političkih kanala, posredno ostvaruju kontrolu rada tog suda. Kada to, nekim slučajem, ne bi bilo tako, za što se ipak valja nadati, bilo bi se relativno lako složiti s većinom hrvatskih čelnika koji su nakon prispjeća izmijenjene optužnice protiv Markača i Čermaka, koja je zapravo inaugurirala kolektivnu krivnju za sve one koji su sudjelovali u Oluji, ustvrdili da što je optužnica apsurdnija, bit će je lakše pobiti.

Odista, rijetka su danas međunarodna sudišta gdje se, želeći nekome utvrditi individualnu krivnju, može napisati da su sudionici >udruženog zločinačkog pothvata< svi redom, od samih optuženih u tom predmetu Markača i Čermaka, preko generala Ante Gotovine, predsjednika Franje Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška, načelnika Glavnog stožera generala Janka Bobetka i Zvonimira Červenka, raznih časnika, dužnosnika i članova hrvatske Vlade i političkih struktura (na svim razinama uključujući i općinske vlasti i lokalne organizacije); razni čelnici i članovi HDZ-a, razni časnici i pripadnici oružanih snaga RH, uključujući Hrvatsku vojsku, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, Specijalnu i civilnu policiju, i druge sigurnosne i obavještajne službe RH, te na kraju, i druge znane i neznane osobe.

S pravom su se svi koji su na bilo koji način sudjelovali u Oluji, a riječ je o nekoliko stotina tisuća ljudi, osjetili prozvanima i moguće odgovornima za sudioništvo u tom, kako je nazvan, udruženom zločinačkom pothvatu, iako su zapravo samo dali svoj prilog četverodnevnoj vojnoj operaciji pokrenutoj radi oslobađanja zemlje u međunarodno priznatim granicama. Pravnici su pak u takvoj kvalifikaciji i sadržaju optužnice jasno prepoznali kako se radi o uratku koji umjesto, često spominjane, individualizacije krivnje ima nakanu temeljem kolektivne odgovornosti ispisati optužnicu ne samo protiv Oluje nego i protiv cijelog hrvatskog naroda i hrvatske države. Stoga ne iznenađuje da su i oni koji inače biraju riječi kada je riječ o suradnji Hrvatske s tim sudom ipak kazali kako je tom optužnicom u nedostatku argumenata haaška tužiteljica prešla granicu koju dosada ipak nije prelazila te da je stvorila nešto što je protivno >svakom razumnom osjećaju pravde i zakonitosti<.