ČITALI SMO ZA VAS

O TERMINOLOŠKOM OKSIMORONU ZAJEDNIČKI ZLOČINAČKI POTHVAT

dr. Marko Samardžija

Marko Samardžija: O TERMINOLOŠKOM OKSIMORONU ZAJEDNIČKI ZLOČINAČKI POTHVAT

Živimo u vrijeme kad pisana i, posebno, govorena sredstva javnoga pripoćavanja danomice utječu na mnogo toga u našem svakodnevnom životu tako ustrajno i snažno, nametljivo ili neprimjetno da ono što nam prenose često i prečesto prihvaćamo bez mnogo razmišljanja kao nešto što je neupitno ispravno i normalno. Budući da se obavijesti prenose jezikom te da se upravo jezikom dade iznimno učinkovito manipulirati, znade se dogoditi da posve nesvjesno i spontano prihvatimo i počnemo reproducirati (širiti) i ponešto od onoga što nam je netko preko medija plasirao i nametnuo, a o čijem se pravom smislu ili pravom značenju nismo zapravo ni pitali.

Tako se već gotovo puno desetljeće hrvatskom jezičnom zajednicom širi sintagma zajednički zločinački pothvat, a teška se sjena te sintagme nadvila nad mnoge sinove hrvatskoga naroda, uspješne vojskovođe i neupitno dostojanstvene borce za samostalnu hrvatsku državu.

Upravo o toj sintagmi rekao bih ovdje nekoliko riječi iz perspektive struke kojom se bavim, jer mi se čini da bih ovom nepretencioznom filološkom bilješkom ili, razgovorno, filološkom fusnotom, makar i sa zakašnjenjem, mogao pokušati argumentirano pokazati što je zapravo posrijedi. Pritom ću početi izdaljega.

U svojem zanimanju za jezik čovjek je relativno rano počeo razaznavati razlike između jezičnih jedinica i po tim ih je razlikama (osobinama) pokuša(va)o klasificirati. Tako je prilično davno ukupnost jezičnih jedinica podijeljena nadvoje: na ónoma ('imena') i rhema ('glagoli'). Ta se dioba, postupno dopunjavana, dugo zadržala u grčkih filozofa (Platon, Aristotel, stoici) i gramatičara (Dionizij Tračanin), a na nju se u VI. st. oslanja i Priscijan u svome djelu Institutiones grammaticae u kojemu grčko ónoma naziva nomen. Razglobom nomena dobili smo dvije vrste riječi: imenice i pridjeve.

Budući da su dugo svrstavane zajedno, kad su odijeljene, mnoge je autore, navlastito nakon oblikovanja posebne znanosti o jeziku (jezikoslovlja), zanimalo kako se povezuju pridjevi i imenice, postoje li u tom povezivanju neke zakonitosti ili >pravila< kao i to postoje li uvjeti koje neki pridjev mora ispunjavati da bi mogao biti atribut (pridjevak/pridivak ili pridavnik) nekoj imenici.

Pokazalo se tako da se jedni uvjeti postavljaju na gramatičkoj (ili unutarjezičnoj), a drugi na značenjskoj (semantičkoj) ili smisaonoj razini. Na gramatičkoj razini tri su osnovna ograničenja koja idu u temeljna znanja iz hrvatske gramatike: imenica i njezin atribut (dotično pridjev) moraju se slagati u rodu broju i padežu. U skladu s tim kažemo da su gramatički pravilne sljedeće pridjevsko-imeničke veze: veliko selo, nova kuća, primorski grad, a netom rečeno vrijedi i za pravni naziv zajednički pothvat (>ugovor o vremenski ograničenu udruživanju imovine ili rada radi ostvarivanja posla i podjele dobiti<; Rječnik hrvatskoga jezika s.v. pothvat).

Postavlja se, međutim, pitanje što je s pridjevsko-imeničkim vezama kao što su npr. četvrtasta lopta i kvadratna kugla. Takve veze nisu u suprotnosti s unutarjezičnom (gramatičkom) pravilnosti, nego s izvanjezičnim znanjem. Kao što je u literaturi već rečeno, riječi (pridjevi) četvrtast (>koji ima četiri strane; četverouglast<) i kvadratni (>koji se odnosi na kvadrat ili ima oblik kvadrata<) posve su obične hrvatske riječi koje imaju svoje leksičko značenje. Isto vrijedi i za imenice lopta (>kuglasto tijelo od gume ili kože različite veličine napuhano zrakom za igranje različitih športskih igara<) i kugla (>kružno geometrijsko tijelo kojemu su sve površinske točke jednako udaljene od središta<). Ograničenje u pridruživanju pridjeva četvrtast imenici lopta i pridjeva kvadratni (kvadratna) imenici kugla nije, dakle, gramatičke naravi, nego proizlazi iz uzajamne značenjske nesnošljivosti članova navedenih pridjevsko-imeničkih veza.

Pogledajmo sad pobliže kako iz te perspektive stoje stvari s vezom zajednički zločinački pothvat. (Ostavit ćemo zasada postrani pridjev zajednički.) Za pridjev zločinački rječnik bilježi da znači >koji se odnosi na zločince<, a za riječ zločinac da je >osoba koja je učinila zločin ili čini zločine (ubojica, razbojnik, provalnik)<. Zločin je pak >teško kazneno djelo - ubojstvo, razbojstvo, veleizdaja, pljačka, teško nasilje nad osobom i sl.<. Kad se značenje riječi zločin pozornije promotri, izvorni govornik hrvatskoga kako po svojoj kompetenciji izvornoga govornika, tako i po svome izvanjezičnom iskustvu relativno lako može zaključititi da je posrijedi složena riječ (složenica) čije osnovno značenje očito zbog djelovanja tzv. socijalnih čimbenika (ustroj društva, funkcije jezika, društveni kontekst) nije neutralno značenje, nego da je posrijedi riječ čije je značenje snažno negativno obilježeno, jer u strukturi značenja riječi zločin (a to se onda prenosi i na značenja imeničke izvedenica zločinac i pridjevske zločinački) iznimno važno, upravo dominantno mjesto ima deprecijativna komponenta. Zločin je ono što se zbog svoje društvene štetnosti sankcionira po zakonu.

A sada o riječi pothvat. Rječnik je objašnjava kao >smiono, junačko i važno djelo<, tj. kaže da je isto što i podvig za koji se navodi da je >s velikom hrabrošću ili požrtvovnošću izvršeno djelo, ostvareno s trudom, ljubavlju i ustrajnošću<. Iz ovoga je jasno da je pothvat nešto što je za pripadnike hrvatske jezične (i etničke) zajednice poželjno i plemenito, nešto što se ostvaruje odlučnošću, junaštvom, požrtvovnošću, s ljubavlju.

Posve suprotno od značenja riječi zločin, zločinac i zločinački, u strukturi osnovnog značenja riječi pothvat dominira komponenta aprecijativnosti (uzvišenosti).

Drugim riječima to znači da pridjev zločinački i imenica pothvat imaju posve različitu sociokontekstualnu vrijednost, da su jezični i etički antonimi.

Pojednostavljeno rečeno: pridjev zločinački i imenica pothvat na referencijalnoj se razini značenjski podnose otprilike kao pridjev kvadratna i imenica kugla.

Rekoh: na referencijalnoj (>intelektualnoj<, >doslovnoj<) razini, jer je, naravno, moguće zamisliti pripovjednoprozni, pjesnički ili kakav treći kontekst u kojem bi takve oksimoronske pridjevsko-imeničke veze bile vrlo vjerojatne ili čak očekivane i u kojem bi izvrsno funkcionirale kao snažni semantostilemi. No, ovdje nije riječ ni o lijepoj književnosti ni o ludičkoj porabi hrvatskoga jezika.

Posrijedi je nešto neusporedivo stvarnije i životnije: posrijedi je nastojanje koje više-manje neprikriveno teži tomu da nam se očit primjer semantičke nekongruentnosti jezičnih jedinica sustavno nameće kao neosporan i neosporiv ratnopravni i (ili) kaznenopravni naziv koji sve nas, po mutnom kriteriju na kojem je zasnovan, čini potencijalno sumnjivima.

Zato ću ovu svoju nepretencioznu filološku bilješčicu zaključiti jednim >hlebinski< naivnim pitanjem koje ne muči samo mene: Tko je sve, i zašto, pogodovao oblikovanju stanja u kojem jedan neuspjeli političko-pravni oksimoron postojano i tako snažno utječe na sudbine tolikih hrvatskih ljudi i hrvatskoga naroda u cjelini?