ČITALI SMO ZA VAS

HAAŠKI SUD I >ZAJEDNIČKI ZLOČINAČKI POTHVAT<

mr. Lujo Medvidović

Lujo Medvidović: HAAŠKI SUD I >ZAJEDNIČKI ZLOČINAČKI POTHVAT<

A. - SVE JE ZAPOČELO ZLOČINOM PROTIV MIRA

1. Život u tri slike

Zatvorimo za tren oči i ostanemo tako smireni, čistoga srca, jasne svijesti i mirne savjesti. Zamislimo jednu po jednu, tri slike:

(1) slika jedne lijepe Pokrajine, u kojoj žive dvije interesne grupacije, između kojih se događa sve ono što se u međuljudskim odnosima može dogoditi;

(2) slika nemira koji prerasta u rat, u kojem prepoznajemo (a) razvrstavanje žitelja pokrajine na dvije strane, agresivnu manjinu od oko 5% koja sa svojim saveznicima iz drugih pokrajina razoružava većinu i čini radnje: (b) povrede mira, obilježene prekidom komunikacija, (c) protupravnog napada, bacanjem bombi tamo gdje ni pogledi naglo ne padaju, i (d) progona pripadnika većine s 1/3 teritorija pokrajine, potom, (e) ugroženu i razoružanu većinu od 95 % koja, nakon prevladavanja prepasti, poduzima radnje obrane od protupravnog napada, (f) uspostavlja komunikaciju i okončava rat razdvajanjem pobjedničke i poražene strane;

(3) slika suđenja za ratne zločine na Haaškom sudu od kojeg se očekuje pravedna osuda da jasno i razlikovno razluči pitanje odgovornosti uz uporabu ključnh riječi: zločin i zločinci.

Budući je sve započelo zločinom protiv mira, može li taj zločin ostati izvan razmatranja? Možemo li prihvatiti kao istinitu i vjerodostojnu onu optužbu koja svu svoju pažnju koncentrira na posljedice - na posljednju fazu rata - razdvajanje pobjedničke i poražene strane, a zanemaruje sve uzroke i kronologiju događaja, počevši od zločina protiv mira? Može li selektivna optužnica oživjeti mir i biti princip djelovanja za sve ljude?

2. Zadaća prijatelja suda

Otvorimo oči, pogledajmo sebe u ulozi prijatelja suda. Riječ je o nama, o našem Domovinskom ratu.

Sagledajmo opasnost od tamne sile koja istinu pretvara u laž a laž u istinu, i time priprema nova rušenja koja će prikazati kao graditeljski pothvat. Slučaj Škabrnja, Ćelije, Četekovci, Kijevo i Vukovar 1991. te Srebrenica 1995. pokazali su da najstrašniji zločini nisu stvar prošlosti. Događaj od 11. rujna 2001. u New Yorku, pokazuje da ni najmoćniji nisu dostatno sigurni iza svojih bedema. Stradanje naroda Afganistana i Iraka - da najneviniji podnose najveće žrtve.

Budući je sve započelo zločinom protiv mira, može li taj zločin ostati neoptužen, neosuđen, nekažnjen?

Kamo vodi put, kojem se oduzimaju istina i život?

Vidimo li grijeh propusta koji se nadvija nad naše duše?

Prepoznajemo li u slučaju pojavu koja nije lokalna priča već točka sloma što može, umnažanjem, dovesti do kraja povijesti. Do Apokalipse?

Na otvorena pitanja dužni smo odgovoriti bez odlaganja, prije ulaska u Europsku uniju, da nas hipoteke Domovinskoga rata ne opterećuju poput onih od Jasenovca do Bleiburga.

Svu tlaku traženja jasnih i razlikovnih odgovora na otvorena pitanja, poglavito u vremenu koje je više naklonjeno Pilatu nego Kristu, ne možemo prepustiti vladi i odvjetničkim timovima, stoga što više očiju bolje vidi. Osim toga:

- radi se o stvari od nacionalnog interesa koji je širi od svakog privatnog ili stranačkog interesa bilo koje strane,

- do danas, zbog našeg kašnjenja za poviješću, te prezauzetosti drugim stvarima vlada je učinila mnoge propuste, primjerice: (1) nije konzistentno riješeno pitanje državne tajne, dopušteno je stvaranje i stihijno objavljivanje niza privatnih arhiva i privatnih istina na štetu opće stvari a nije pripremljena >bijela knjiga< Domovinskoga rata; (2) dok druge države, za koje vlada pokazuje potpuno razumijevanje, ne dopuštaju izručenje stranom sudu svog posljednjeg vojnika, mi kao presuđenu stvar prihvaćamo činjenično manjkave a pravno nezakonite optužnice, protiv svojih prvih generala; (3) naše vlastito sudstvo još nije organizirano na tri stupnja odlučivanja, još u Hrvatsku nije >vraćen< bivši Savezni sud, što ima za posljedicu da petnaest godina nakon proglašenja državne samostalnosti još nemamo svoj III-stupanjski Vrhovni sud.

Zato smo na ovu raspravu pozvani kao intelektualci, a uloga intelektualaca je da upozna svoj narod, ali i svoje prijatelje, s opasnostima koje odnekud prijete.

Ovdje je Rhodos, ovdje se mora skakati.

Imamo ljude sposobne i sredstva dostatna za taj posao. Upozorenje dajemo i optimizam gradimo na tri razine: književnoj, pravno povijesnoj i pozitivističkoj.

Priča koja se odnosi na našu situaciju i sudbinu, budući otvara dilemu da li je Hrvatska u ratu ostvarila, i da li je u miru sposobna ostvariti svoju slobodu kao izbornu snagu časti, slobodu uokvirenu moralom i pravom, ispunjenu razumskim sadržajem, slobodu koja će se proslaviti u odgovoru na pitanje: je li hrvatska državnost izborena na zdravim osnovama ili na zločinu, je li sposobna osloboditi se ovčje gluposti i obraniti se od lažnih optužaba.

Pravno povijesno, akceptiramo činjenicu da je godine 1968. u povodu 100. obljetnice utemeljenja udruge Hrvatskih odvjetnika, osnovana 1868. godine, hrvatsko odvjetničko iskustvo sažeto u misli koje su i za ovu prigodu aktualne: Istina kao gravitacijsko središte u svakom dokaznom postupku živi najvećim dijelom po kreditnom sustavu: kreditiraju nas naši nerođeni potomci, naši prijatelji ali i neprijatelji koji testiraju našu istinoljubivost i vjerodostojnost. Kazna je mač s dvije oštrice: jedna siječe krivca a druga društvo kojem krivac pripada. Više od kazne, krivnja koja se izriče sudskom presudom je najmoćnije sredstvo vlasti, dugoročnije utječe na ljudske sudbine. Presudom nije pogođen samo onaj tko je u formalnom smislu presuđen. Presuda protiv mladog čovjeka pogađa njegovu starost, živote njegove žene, njihove djece, rođaka, prijatelja, potomaka, naroda i države.

Sudbena samostalnost Hrvatske utemeljena je dana 15. siječnja 1861. osnivanjem Stola sedmorice, pa je ista prebogati rudnik nemjerljivog zlatnog iskustva, primjenjivog na paradigmatičan slučaj neosnovanog optuženja.

B. - SLUČAJ GENERALA ANTE GOTOVINE

1. Sadržaj optužnice

Generala Antu Gotovinu optužnica Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju broj IT-01-45/ od 19. veljače 2004. i 14 svibnja 2001. tereti za četiri odlučne činidbe:

1. - stvaranje planova >da silom vrati teritorij RSK-a, odnosno regiju Krajina< u državnopravni ustroj RH (t. 46/2004.)

2. - pokretanje vojne ofenzive Oluja s ciljem >ponovnog zauzimanja regije Krajina< (t. 4/2001.). odnosno >s ciljem vraćanja regije Krajina< (4/2004).

3. - poduzimanje napada usmjerenog >protiv civilnog stanovništva, naime srpskog stanovništva južnog dijela regije Krajina< (t. 16/2004.),

4. - djelovanje s drugima, uključujući predsjednika Franju TUĐMANA, generale Ivana ČERMAKA i Mladena MARKAČA, MUP RH, HV, Vojnu policiju i civilnu upravi RH, >u sklopu zajedničkog cilja udruženog zločinačkog pothvata< koje karakterizira >stanje svijesti nužno za počinjenje svakog od tih kaznenih djela< (t. 8, 38 i 52/2004.).

2. Nerazumljiva selekcija činjenica

Po optužnici povijest počinje 25.lipnja 1991. godine kad je Republika Hrvatska proglasila neovisnost (t. 42/04).

Prije toga, izbio je oružani sukob između dijela hrvatskih Srba i bivše JNA s jedne strane, i hrvatskih snaga s druge strane, koji je rezultirao time da je u rujnu 1991. trećina teritorija Republike Hrvatske bila pod kontrolom krajinskih Srba i JNA (t. 42/2004).

Dana 19. prosinca 1991. Skupština Srpske autonomne oblasti Krajina, zajedno sa Srbima iz drugih područja, proglasila je svoju nezavisnost od Hrvatske i krenula u osnivanje novog entiteta, samoproglašene Republike Srpske Krajine, koja je imala svoju vojsku (t. 43/04).

U veljači 1992. Vijeće sigurnosti OUN osnovalo je Zaštitne snage Ujedinjenih naroda (UNPROFOR) koje su razmještene na onim područjima u kojima su Srbi bili većina ili značajna manjina (t. 45/04)).

Vojna ofenziva >Oluja< je trajala od 4. do 7. kolovoza 1995. a optužnicom su obuhvaćeni zločini koji su u okviru zajedničkog zločinačkog pothvata počinjeni od 4. do 7. kolovoza ali i zločini počinjeni u vremenskom razdoblju od 8. kolovoza do 15. studenoga 1995. godine (t. 4/04), time ti da zločini nisu individualizirani.

Začudo, za optužnicu nisu relevantne činjenice:

- Memorandum SANU objavljen 1986. godine u kojim je stajalo da je srpski narod ugrožen u Srbiji i izvan Srbije, te da se stvar može donekle popraviti samo ako svi drugi narodi u bivšoj Jugoslaviji više rade i štede da bi Srbi bolje živjeli;

- Milošević 1987. preuzima vlast u Srbiji s parolom >ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo<;

- Prvi višestranački Izbori u Hrvatskoj u ožujku i travnju 1990. koji su okrunjeni 30. svibnja 1990. konstituirajućom sjednicom višestranačkog Hrvatskog sabora, kad je za predsjednika Republike Hrvatske izabran dr. Franjo Tuđman - znatno prije prvih balvana na hrvatskim cestama.

- Božićni ustav RH donesen 22. prosinca 1990. godine.

- Referendum nezavisnosti od 19. svibnja 1991. na kojem se je 95 % građana - državljana države Hrvatske, izjasnilo za neovisnost;

- Dana 28. svibnja 1991. smotra narodne garde na stadionu NK Zagreb, kao akt osnivanje Hrvatske vojske;

- Dana 25. lipnja 1991. povijesna odluka Hrvatskog sabora o pokretanju postupka razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika, koji proces je dovršen u listopadu 1991.

Sve ovo se dogodilo znatno prije proglašenja tzv. RSK. Optužnica bilježi da se to dogodilo 19. prosinca 1991., a prešućuje da se tog dana zbio daleko značajniji događaj: Hrvatska je dana 19. prosinca 1991. međunarodno priznata od države Island.

Optužnica ne spominje da je povijesna Hrvatska dana 15. siječnja 1992. priznata od svih država Europske unije, što je potvrđeno na 46. zasjedanju Generalne skupštine OUN, od 22. svibnja 1992. godine kad je R. Hrvatska postala 178 članica svjetske organizacije - znatno prije akcije Oluja, a da terorističku tvorevinu zvanu RSK nikada nitko nije priznao.

Optužnica sa stanovišta kaznenopravne sankcije i osude skriva odgovore na mnoga druga pitanja: (1) kada je, kako i zašto te s kojim omjerom snaga započeo oružani sukob između >krajinskih Srba i bivše JNA< s jedne strane te >hrvatskih snaga< s druge, (2) da li je doista, a ako jeste kako i zašto jeste, na kojoj moralnoj, pravnoj i političkoj osnovi, proglašena >regija Krajina<, i kako se ta samozvana tvorevina - proglašena na teritoriju RH može komparirati s RH kao s međunarodno priznatom državom, (3) da li je, kada i kojim načinom >regija Krajina< izdvojena iz državnopravnog ustroja RH, (4) tko je doista imao vlast u >Krajini< poglavito u južnom dijelu; (5) je li moguća agresija jedne države na vlastitom teritoriju?

Tom optužnicom se sugerira zaključak da je komadanje teritorije Republike Hrvatske, poremećaj i prekid komunikacija, formiranje i nasilno držanje regije >Krajina< pozitivan čin, te da su sve te akcije izveli nenaoružani civili (!?!).

Ponavljamo pitanje: budući je sve započelo zločinom protiv mira, može li taj zločin ostati nekažnjen?

Tvrdi se da je u akciji OLUJA 95. izvršen genocid protjerivanjem tzv. krajinskih Srba, a prešućuje se značajna Odluka >VRHOVNOG SAVJETA ODBRANE Republike Srpska Krajina<, broj 2-3113-1/95. od 4. 8. 1995., 16,45 sati, koju je potpisao >Predsjednik Republike Mile Martić<, o >planskoj evakuaciji sveg za borbu nesposobnog stanovništva (.) prema pripremljenim planovima pravcima koji izvode prema Kninu i dalje prema Srbu i Lapcu<.

Prešućuje se uloga međunarodnih promatrača, uključujući i UNPROFOR-a, imajući u vidu činjenice ozbiljene prije akcije Oluja 95: (1) da su Vukovarski branitelji odvedeni na strijeljanje pred njihovim očima, (2) da se genocid u Srebrenici dogodio u najzaštićenijoj zoni na svijetu, nad ljudima kojima je iz središta OUN zajamčena sigurnost, (3) da je komanda UNPROFOR-a u Zagrebu, dana 22. 9. 1993. od Stožera Civilne zaštite RH, Avenija Dubrovnik 28, prije Martićeva raketiranja Zagreba koje je izvršeno 2. i 3. svibnja 1995., tražila mogućnost zaštite pripadnika UNPROFOR-a u skloništima namijenjenim za zaštitu civila u slučaju zračnog napada, koje su očigledno očekivali. Da li su s istim stožerom podijelili informacije o vrsti i izvoru opasnosti po Zagreb i druge gradove? Da li su predali dokaznu dokumentaciju da se povedu postupci protiv bombaša i raketaša?

Akcija OLUJA je trajala 72 sata. Imajući u vidu (1) propusnost granica, (2) tehničke mogućnosti izazivanja požara i rušenja na daljinu, (3) pretpostavku da je plansko povlačenje krajinskih Srba pod zapovjedništvom Mile Martića uključivalo ostavljanje uređaja za uništavanje žive sile i materijalnih dobara na teritoriju kojeg se napušta, (4) stanje sustava Civilne zaštite na terenu, - postavlja se pitanje konkretizacije svakog pojedinog slučaja ubojstva, rušenja i paljenja - imajući u vidu obilježja kaznenog djela, - da je kazneno djelo, djelo konkretnog čovjeka (.), protupravno (.), skrivljeno (.), društveno opasno (.), u zakonu opisano kao kažnjivo djelo (.), - tj. nedjelo koje se ne može moralno ni pravno ovjeriti. Ovo osobito imajući u vidu ponašanja svih sudionika u promatranim događajima, ne isključujući spomenuto planiranje i plansko ponašanje tzv. krajinskih vlasti i njihovih vanjskih suradnika, kao i djelovanje međunarodnih promatrača.

3. Nerazumljiva pravna kvalifikacija

Generala Gotovinu se optužuje za međunarodni zločin >zajednički zločinački pothvat, u kojem su, po optužnici, osim njega sudjelovali još i Predsjednik Republike dr. Franjo TUĐMAN, generali Ivan ČERMAK i Mladen MARKAČ, MUP RH, Hrvatska vojska, Vojna policija i civilna uprava RH, - >u sklopu zajedničkog cilja udruženog zločinačkog pothvata< - po prilici 500.000 ljudi, time da je kod svakog pojedinca i grupacije postojalo >stanje svijesti nužno za počinjenje svakog od tih kaznenih djela<

4. Mrežni plan

Konkretnu optužnicu zbog očiglednih nedostatka nije moguće na nijedan način ovjeriti. Zbog površnosti i manjkavosti optužnici se moramo oštro suprotstaviti.

Zbog istine kao vrijednosti, potrebno je osvijetliti otvorena pitanja, i u tu svrhu osigurati uvjete za potpuno upoznavanje sa stvarnim stanjem stvari, na razini najsavršenijih tehničkih sredstava, primjerice: magnetne rezonance, a glede svega što sami ne možemo i ne znamo izvrsno odraditi, moramo zatražiti i osigurati pomoć i sudjelovanje najboljih svjetskih stručnjaka.

C. NEPRIHVATLJIVA OPTUŽNICA

I. ZAJEDNIČKI ZLOČINAČKI POTHVAT - ŠTO JE TO?

1. Proizvoljna primjena ratnog prava

Stvarna nadležnost Haaškog suda jesu teške povrede ženevskih konvencija iz 1949.

Po Prvom dopunskom protokolu uz ženevske konvencije, (ratificiran 26. prosinca 1978.), zaštita se odnosi na >oružene sukobe< u uvjetima >strane okupacije< (članak 1) a primjena protokola prestaje >završetkom vojnih operacija< (članak 3).

Imajući u vidu da je operacija Oluja 95. trajala svega 3 dana - od 4. do 7. kolovoza 1995. te da je od početka do kraja vođena na teritoriju međunarodno priznate države RH, a da se optužnica za zajednički zločinački pothvat proteže na razdoblje od tri i pol mjeseca - 4. kolovoza do 15. studenoga 1995. godine, postavlja se pitanje zakonitosti tog optuženja.

O kakvoj se >stranoj okupaciji< hrvatskih snaga može raditi na teritoriju Hrvatske? O kakvoj se >vojnoj operaciji< može raditi nakon 7. kolovoza 1995. godine, kad je operacija Oluja 95. završena?

Zakon govori jedno a praksa drugo. Na djelu je zastrašujuća moć bezakonja. Optužnica je potpuno proizvoljna. Brkaju se kategorije: ratni zločin, zločin u ratu, zločin u miru i pretpostavljeni zločin. Događaji se opisuju kao da ne postoje činjenice; kvalifikacije se postavljaju kao da ne postoje propisi; pravne praznine se tumače kao da ne postoje opća pravila?

2. Neuobičajene pravne konstrukcije

a) Zajednički zločinački pothvat

Konstrukcija >Zajednički zločinački pothvat< je izvedena iz sadržaja odredbe članka 7 stavak 1 Statuta MKJ, koji glasi: >Osoba koja je planirala, poticala, naredila, počinila ili na drugi način pomogla i podržala planiranje, pripremu ili izvršenje nekog od krivičnog djela navedenih u članovima od 2 do 5 ovog Statuta (Kršenje zakona i običaja ratovanja, genocid, zločini protiv čovječnosti) snosi individualnu odgovornost za to kazneno djelo<.

Konstrukcija zločinačkog udruženja, koju Haaško tužiteljstvo forsira u predmetu generala Ante Gotovine, traži analizu (1) sustava pravne odgovornosti za drugoga i (2) konstrukciju zapovjedne odgovornosti.

Budući >vlasnička ovlaštenja na stvarima u vlasništvu Republike Hrvatske izvršava Vlada RH ili od nje ovlaštena tijela<, general Ante Gotovina je kao službenik vlade izvršavao radni zadatak. Njegov pravni položaj prema vladi, i položaj njegovih podređenih prema njemu, može se razumjeti primjenom pravnog standarda suvremenoga obveznog prava (usp čl. 1061 Zakona o obveznim odnosima) po kojem se odgovornost poslodavca za štetu koju na radu ili u svezi s radom prouzroči njegov zaposlenik trećoj osobi, temelji se na institutu culpa in eligendo (nepažnja u izboru pomoćnika). Oštećenoj osobi, za štetu koju je uzrokovao zaposlenik kao stvarni štetnik, odgovara poslodavac kao presumptivni štetnik uz pretpostavke:

- ako su stvarni i presumptivni štetnik u pravno relevantnom odnosu poslodavca i zaposlenika (ugovor o radu, ugovor o djelu, naređenje pretpostavljenog i sl),

- ako je šteta prouzrokovana radnjom koju je zaposlenik poduzeo na radu i u svezi s radom ili naredbom,

- ako ne postoje razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika, tj. ako poslodavac ne dokaže da zaposlenik nije kriv, već da je štetu uzrokovao sam oštećeni, treća osoba ili viša sila.

Stoga je pravna odgovornost u pravilu osobna: svatko odgovara za svoje djelo, a iznimno se odgovara za drugoga.

Unatoč tim načelima, Međunarodno sudstvo u Haagu je kroz svoju praksu produbilo i neslućeno proširilo kaznenu odgovornost za drugoga uvodeći zapovjednu odgovornost - kad god se predmnijevaju vertikalni odnosi hijerarhije, i zajednički zločinački poduhvat - kad god se predmnijevaju horizontalni odnosi koordinacije i podjele rada.

b) Zapovjedna odgovornost

Konstrukcija >Zapovjedne odgovornosti< je izvedena iz sadržaja odredbe članka 7 stavak 3 Statuta Međunarodnog Krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju usvojenog 25. svibnja 1993. koji glasi: >Ukoliko je neko od dijela navedenih u članovima 2 do 5 ovog Statuta (Kršenje zakona i običaja ratovanja, genocid, zločini protiv čovječnosti) počinio podređeni, njegov nadređeni ne može biti oslobođen krivične odgovornosti (1) ako je (.!) znao ili (!) je bilo razloga da zna (!) da se podređeni sprema počiniti takva djela ili (!) ih je već počinio, a (2) on (!) nije poduzeo nužne i razumne mjere (!) da spriječi takva djela ili (!) kazni počinioce<

Članak 7. Statuta, u kojem su sadržane obje inkriminacije (zajednički zločinački pothvat i zapovjedna odgovornost), paradoksalno se poziva na Individualnu kaznenu odgovornost, iako u cijelosti zanemaruje individualizaciju odgovornosti, krivnje i kazne.

Ove definicije se temelje na pretpostavci kao nedokazanoj i nedokazivoj slutnji, pa su vrlo široko postavljene, dispozicija je nejasno određena, prelazi u odredivost na granici prema neodredivosti.

Oba slučaja uvode retroaktivnu odgovornost, ali i osobnu odgovornost a bez osobne krivnje. Ne priznaju osnove isključenja protupravnosti: nužnu obranu, krajnju nuždu, postupanje pod djelovanjem neodoljive sile kad se osoba javlja kao mehanički a ne voljni izvršitelj, zakonitu uporabu sredstava prisile, neubrojivost, zabludu o biću kaznenog djela i okolnostima koje isključuju protupravnost. Iznimno se predviđa mogućnost blažeg kažnjavanja (članak 7 stavak 4 Statuta) i to uz ispunjenje dva kumulativna uvjeta: (1) ako Međunarodni sud utvrdi da je osoba postupala po naređenju vlade ili nadređenog, te (2) ako Međunarodni sud utvrdi da je blaže kažnjavanje u interesu pravde (?).

Što to doista znači?

Uključuje li to legalizaciju plodova otrovne voćke, ponudu i zaključivanje nemoralnih nagodbi na štetu drugih osoba pa i vlastite države? Legalizira li se time pritisak na pojedinca koji može biti toliko jak da dotičnoga odvede u samoubojstvo, kao što se je to u jednom slučaju već i dogodilo?

II. CIVILIZACIJSKI KONTEKST: NEKE ODLIKE SUVREMENOGA SVIJETA

1. Život kao otjelovljenje riječi

Svijet kao djelo ljubavi, stvoren je kao otjelovljenje Božje riječi (Ivan, 1.1-3) po načelu >I vidje Stvoritelj da je stvoreno dobro< (Post. 1.25) odnosno >da je stvoreno veoma dobro< (Post. 1.31). Čovjeku kao Bogu najmilijem stvoru i povjereniku, kao najveća i najvrjednija plaća ostaje >radost u svom djelu< (Propovjednik, 3.22.). Odgovornost za procjenu i posljedice odluke je u čovjeku (Prva Iv, 2.1-5. i Otk. 22.12.)

Svi tako stvoreni živi stvorovi, sva ta raznolikost života, zraku, vodi i na zemlji, kao nedjeljivom mjestu života, čine >božju vojsku< (Post. 2.1).

Komunikacija između pojedinih stvorova unutar sustava biološke raznolikosti je najvažnije pitanje i najveći problem za sve, poglavito za čovjeka.

Čovjek kojem je podloženo sve što je stvoreno, nije se snašao u toj ulozi, prije svega zbog toga što ne zna ili ne može ili ne želi jasno i razlikovno odrediti pojam >radosti<, određenije >radosti u svom djelu<, odnosno što istu tumači i primjenjuje odveć sebično, prečesto svodi na otuđene vrijednosti (korist, novac, zarada, uspjeh) i utoliko izravno ugrožava drugoga a neizravno i samoga sebe. Odatle, prva točka samoodređenja suvremenoga svijeta je bipolarna: riječju uokvirena i prema riječi odgovorna sloboda čovjeka s jedne strane, te radost u svom djelu s druge strane. Drama ljudske situacije je što često ne zna ili ne može na riječima a tim prije na djelu, pronaći trajniju ravnotežu između ta dva pola. Primjer je i Europski ustav.

Ovim iskazom očitujemo svoje kršćansko opredjeljenje. Međutim, to nas neće spasiti na haaškom sudu. Neće nas spasiti ni domoljublje kao izraz sraslosti sa zavičajem. Svoj habitus u svim aspektima vitalnosti moramo zaogrnuti čvrstim pravnim i moralnim habitom, i tako pripremljeni i opremljeni ići u susret svim iskušenjima koje nudi život u svijetu država i interesa.

2. Stepenice društvenog razvoja

Povijest čovjeka je povijest podjela i sukoba.

Osnovna podjela robovlasničkog društva bila je na slobodne i robove. Proizlazila je iz radikalne podjele na prijatelje i protivnike. Opravdana je motom: >Ako protivnik smije biti u ratu ubijen, onda je dozvoljeno pretvoriti ga u roba<. Rob je pravno smatran za stvar i gospodar je nad robom imao pravo života i smrti.

Ropstvo je ukinuto na nauku kršćanske religije o jednakosti svih ljudi pred Bogom, budući je čovjek najviša tvorevina, stvoren na sliku i priliku Božju, čime je negirano ropstvo kao institucija i robovlasništvo kao sustav.

Osnovna podjela feudalnog društva je na plemstvo i zavisne ljude - kmetove. Selekcija je vršena po kriteriju odanosti vladaru. Vladar je izabranim poslušnicima dodjeljivao zemljišne posjede, pa su tako stečene povlastice bile nasljedne, a feudalci su na svom lenu gospodarili prema svojim sposobnostima, te određivali pravo i vjeru.

Ova gruba nejednakost je formalno ukinuta na paroli francuske građanske revolucije koja je proglasila jednakost građana, a >jednakost se sastoji u tome da je zakon jednak za sve, bilo da štiti, bilo da kažnjava<.

Osnovna podjela kapitalističkog svijeta je na one koji u rezultanti tržišne utakmice imaju i one koji nemaju, a ta stvarna nejednakost je opravdana parolom o jednakim šansama i pravnom jednakošću pred zakonom, tako da u otvorenom procesu, ovisno o sposobnostima, onaj koji ima može bez svega ostati, a onaj koji nema može steći, pa su članovi društva samo još utoliko nejednaki koliko su, trenutno, nejednaki njihovi kapitali.

Kapitalizam je veliki napredak u odnosu na prethodna razdoblja, iako, iz njega mogu proizaći nove nejednakosti između onih koji gospodare sredstvima za proizvodnju i onih koji nemaju pristupa tržištu rada, što u budućnosti može otvoriti prostor za nove zahtjeve i rješenja u pravcu novih mogućnosti vrijednosnog samoodređenja, samoosmišljavanja i samoostvarivanja čovjeka i građanina.

S tim u svezi valja sve podsjetiti da boljitak, uključujući i san o ujedinjenoj Europi i svjetskom miru nije moguće ostvariti regresivno, izvan dvije konsenzualne osnove: prva, poštivanje biološke, kulturne i svake druge različitosti, i druga, prihvaćenje i ozbiljenje određenih zajedničkih vrijednosti, prije svega slobodne komunikacije, - čega su itekako bili svjesni naši preci, dični Poljičani, koji su upravo to zapisali u svom Statutu iz 1440. godine.

Ove dvije konsenzualne osnove deklarativno osigurava Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i jedanaest dodatnih protokola, koja uz ostalo jamči dva za ovu temu izuzetno značajna prava: pravo na pravično suđenje u razumnom roku (članak 6) i pravo na djelotvorne pravne lijekove (članak 13).

Naša je zadaća da vitalitet našega habitusa ne ostane žrtva lamentiranja o golom pravu, već da se u miru i ali i u ratu, zaogrne čvrstim habitom, marno tkanim od niti istine prava i morala. Ono što samo ne možemo, dužni smo zatražiti od drugih, kao što je Engleska mornarica preuzela lučka pravila Dubrovačke Republike, a Venecija 1509. zatražila i dobila pomoć Poljičana pod vodstvom viteza Ivaniša Nenadića, kad joj je zaprijetila opasnost od Kambrijske lige, kojem je za nagradu dala viteštvo.

3. Učenje o općem dobru

Razlikujemo (1) opće dobro kao dijelove prirode koji po svojim osobinama ne mogu biti ni u čijem vlasništvu ni u pravnom prometu, već služe za uporabu svima, tako da ih svi mogu uživati a nitko nikoga ne može isključiti (primjerice: atmosferski zrak, rijeke, jezera i drugi vodotoci, morska obala); (2) javna dobra u općoj uporabi (primjerice: ceste, parkovi, mostovi) koja su namijenjena svima, i (3) javna dobra u javnoj uporabi, (primjerice: javne zgrade, ratni uređaji i sl.) koja služe Republici Hrvatskoj, jedinicama lokalne samouprave i uprave - kako je to određeno zakonom, i drugim legalno i legitimno ovlaštenim tijelima.

Vlasnička ovlaštenja na stvarima u vlasništvu Republike Hrvatske izvršava Vlada RH ili od nje ovlaštena tijela.

4. Putovi kao opće dobro i posebno zaštićena vrijednost

Valja podsjetiti da hrvatska riječ >put< vuče korijen od latinske riječi >pons, tis (m. lat) = most. Budući su u najstarije doba svećenici bili nadglednici mjera, utega i kalendara, ali i prigodom gradnje putova, riječ >put< je u tijesnoj svezi s riječima >pontifex, icis (m. lat) = graditelj mostova. Potonja riječ >pontifex ili graditelj mostova< označava svećeničku službu, dok riječ >pontifikat< označava čast i službu onoga koji je pontifex. Putovi jesu mostovi od polazišta do odredišta, i povezuju ljude i krajeve cijeloga svijeta.

Tko doista poštuje drugoga, poštuje i putove kao fizičku vezu. Stanje putova pokazuje materijalnu a još više duhovnu snagu naroda i zemlje koji su ih izgradili i koji ih znaju na pravi način koristiti. Putovi su bitna uporišna točka i odlika jednog identiteta.

Sloboda prolaska pored nečije kuće, imanja, radnoga mjesta, odmorišta. ne dira u pravo dotičnoga da živi svoj život, okružen svojim bojama, mirisima i zvukovima, ali do granice s putom, budući mu nameće obvezu da nikoga ne ometa u mirnom prolazu javim putom kao općim dobrom. Posjedovanje kuće i imanja ne daje nikome pravo da pregrađuje putove.

Tko ne poštuje ustanovu puta, rječito dokazuje da ne poštuje ni subjekte koji stoje na njegovim krajevima ni one koji taj čas prolaze.

Sloboda putova je uvjet ostvarivanja svake druge komunikacije, pa je zaštita te slobode opće mjesto i neprikosnoveno načelo gotovo svih povijesnih i suvremenih zakonodavstava, koja su izuzetno osjetljiva na povredu te slobode.

Primjerice, početkom ove godine, skupina zemalja G 8 u Tokiju i Svjetski gospodarski forum u Davosu, koju čini 14 zemalja (Velika Britanija, Kanada, Francuska, Njemačka, Italija, Japan, Rusija i SAD, potom Australija, Kina, Indonezija, Malezija, Singapur i Južna Koreja) imenovale su sigurnost kopnenog prijevoza i slobodu komunikacije kao dominantnu vrijednosnu identifikaciju suvremenoga svijeta. Ministri tih zemalja su zatražili da zaštita pomorskog, zračnog, poglavito kopnenog prijevoza, bude uvrštena u sam vrh liste prioriteta. Dogovoreno je >formiranje međunarodne radne skupine kako bi se omogućila razmjena informacija u kopnenom prijevozu< gdje je međunarodna suradnja slabija no što je slučaj u pomorskom i zračnom prijevozu<.

5. Ideja RSK kao povijesno-mitološka regresija

Samoproglašena RSK je potpuno neprincipijelno oblikovana od pojedinih dijelova Republike Hrvatske (dijela Zbornog područja Split, te općina ili dijelova općina Benkovac, Donji Lapac, Drniš, Gospić, Gračac, Knin, Korenica, Vojnić, Glina, Petrinja, Vrginmost, Obrovac, Šibenik, Sinj i Zadar), nasilnim kidanjem ranije civilizirano i skladno oblikovane cjeline, presijecanjem svih komunikacijskih veza između tzv. RSK i drugih dijelova Republike Hrvatske, kao i svih komunikacija koji povezuju druge dijelove Republike Hrvatske međusobno i Republiku Hrvatsku sa svijetom. Primjerice, više od četiri godine nije bilo slobodnog kopnenog puta od Zagreba do Splita i Dubrovnika.

Regresija učinjena u postupku >krajinskih Srba< po ciljevima koji su postavljeni i sredstvima s kojima su ti ciljevi ostvarivani, vratila je javnost i stvarnost u neprincipijelno razbojničko srednjovjekovlje, kakvo se opisuje u tzv. junačkoj narodnoj poeziji.

6. Usporedno iskustvo Poštovane Poljičke Republike

Zaštita putova kao javnog dobra oduvijek je bila pod posebnom zaštitom. Tako je i drevni Poljički Statut proglasio teškim bezakonjem svako ometanje slobodnog korištenja, putova, primjerice:

>Općinski putovi moraju biti slobodni za svakoga kako određuje zakon.

Veliki općinski put kroz župu mora biti širok jednu rozgu, a seoski put gonik mora biti širok da mogu njime hodati dva vola u jarmu.

Nitko ne smije put suziti ili ga premjestiti bez dopuštenja općine ili suda< (čl. 101.).

Onaj tko bi put samovoljno suzio ili premjestio ili ga pregradio i time isključio druge iz njegove upotrebe, učinio bi strahovito teško i nedopustivo bezakonje, koje traži najstrože sankcije, propisane odredbama čl. 8, 58, 88 i dr. Statuta, koje su ukljičivale oduzimanje imovine ali i statusa Poljičanina.

Stoga valja razumjeti opisanu osjetljivost starih Poljica na slobodu putne komunikacije.

Poljica su na tim osnovama opstala osam stotina godina, od 1015. kad su za vrijeme kralja Krešimira III organizirana u zasebnu župu, sve dok ih 1807. vatrenim oružjem većeg kalibra nije uništila ista ona sila koja je iste godine najstarije Hrvatsko sveučilište u Zadru pretvorila u vojarnu te ukinula Dubrovačku republiku. Naravno, >u ime napretka< u slobodi, bratstvu i jednakosti.

To znači da su te naizgled krhke osnove poštovane Poljičke Republike doista vrijedne, da je njihova snaga u principijelnosti, pa ih i danas valja poštovati.

Zbog ovih vrijednosti, Poljički staut je bio inspiracija Tomasu Morusu za pisanje Utopije, objavljene 1516. Uočava se izuzetno velika sličnost Polileritije i Poljica.

Rušitelj Poljičke Republike - maršal Marmont, je u svojim memoarima napisao, da nigdje nije vidio veće savršenstvo od Poljica. >Sve u ovoj državi na njezinu korist govori, i pogled na nju i način njihove uprave. Ništa pravilnijeg i marljivijeg od njihova poljodjelstva, ništa pristojnije od njihovih sela i ništa pravičnije od njihovih uredaba<.

Spomenute odredbe Poljičkog statuta o putovima i danas zadivljuju svojom jasnoćom i životnošću, a preteča su kasnijeg § 287 A .g.z i § 195 S.g.z. koji utvrđuju i štite putove kao >stvari (.) koje su (svim državljanima) dozvoljene samo na porabu (.) koje svi upotrebljavati mogu, i nitko nikoga isključiti od njih ne može<, ali i modernijih građanskih i kaznenih propisa.

Republika Hrvatska je univerzalni nasljednik Poljičke Republike, i predstavlja čvrstu točku koja napreduje po crti njezina duhovnog kontinuiteta. Baštinila je i Poljičke zakone na koje se može pozvati kao na dio svoga izgrađenog pravnog poretka - pravna pravila u pravnim sporovima za koje suvremenije pravo nema odgovarajuća rješenja, i to kao dopuna pravnih praznina.

7. Rat kao poguba ljudske naravi

Kad vrijednosni sustav dođe u ozbiljnu kušnju, kad se pregrade putovi i ugrozi načelo slobodne komunikacije, tako da u socijalnim odnosima ne bude mjesta za načelo priznavanje drugoga bez obzira na možebitne različitosti po bilo kojem od ljudskih kriterija, otvara se prostor vođenja rata u koji su uključeni mnogi pokretači.

Suvremeni rječnici imenuju pojavu rata riječima: pugna, harac, boj, tabor, vojska, vojna, vojnica.

Rat je sam po sebi najteži oblik regresije u ostvarivanju prava i sloboda, koja pogoduje razbojnicima i skorojevićima.

U naravi, rat nikada ne započinje iznenada. Napadački rat je uvijek bio sredstvo hulja koje su ga poduzimale. Rat kao igra u kolu, ima svoju koreografiju, faze izvođenja i nosioce pojedinih uloga. Svi izvođači se istom služe. Svaki koristi svoje nazivlje. Za ovu prigodu najpogodniji mi se čine drevni turski nazivi iz vremena Sulejmana osvajača: akindžije, martolozi i nizam, - koji imenuju faze prepoznatljive i u našem Domovinskom ratu.

Najprije bi zemljom projahali AKINDŽIJE - žestoki jurišnici, pljačkaši, teroristi - sijači straha, na konju, kolima ili medijima, - s ciljem da uznemire narod i pokrenu na seobu. Prvi udar najprije ide na viđenije ljude, potom na one koji se u njih ugledaju.

Iza akindžija dolaze MARTOLOZI - otimači ključeva grada, banaka, tvornica, tržnica - grešne poturice, likovi podijeljene lojalnosti i osobnosti, koji su poput glečera, metar po metar mjesečno, a neporecivo i neumoljivo, naizgled nezaustavljivo, otimali životni prostor svojih domaćina, starosjedilaca, u karte ga ucrtavali, svojim jezikom imenovali, posvajali, prekrajali, svojatali.

Nakon toga, kao posljednji, najveći, najžešći, najopasniji - dolazio je NIZAM -neumoljivi i ratni pohod redovite vojske - harac svesilni, - što ruši, hara, razara i tako osvaja po crtama koje su prije toga zacrtali akindžije i martolozi.

Rat udara na najbitnija ustrojstvena načela suvremenoga svijeta, donosi mnoga zla koja se opisuju riječima: ekocid, homicid, kulturocid, justicid. Ali i tada, koliko god opak bio, i rat se mora voditi po nekim pravilima. Svima su poznate Ženevske konvencije. Od starijih izvora spomenimo statut srednjovjekovnog primorskog grada Splita, čl. 34. u kojem je bilo propisano da >zaključak uz manje viećnika ne valja<, tako da >knez spljetski, plaća globu od 200 libara od svoje plaće, ako nezakonito stvoren zaključak o ratu provede<.

Dakle, ni ratnička slika suvremenoga svijeta, nikada se ne svodi na puko razaranje. I ona ima svoj mrežni plan, svoju viziju, ciljeve, misije, pravila i procedure. Ni rat se ne može okončati ako zaraćene strane ne priznaju parolu o jednakosti pred zakonom po kojoj svatko ima pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

Stoga na ovom mjestu ponavljamo pitanje: budući je sve započelo zločinom protiv mira, može li taj zločin ostati zaboravljen?

III. KONKRETAN SLUČAJ: POLITIČKA SUDBINA

HRVATSKOG NARODA

Kvalifikacija zločinačkog poduhvata, načelno, ne može biti primijenjena na političke odluke i proces oblikovanja a ni oslobađanja privremeno okupiranih teritorija Republike Hrvatske iz slijedećih razloga.

1. Nije bilo osnove osporiti pravo Hrvatske na samoodređenje

Naime, po Ustavu SRH proglašenom 22. veljače 1974. >Socijalistička Republika Hrvatska je država utemeljena na suverenosti naroda.< (čl. 1.).

>Teritorij SRH čine područja općina utvrđena zakonom< (čl. 4. st . 1).

>Granice SRH mogu se mijenjati samo na osnovi odluke Sabora i u skladu s izraženom voljom stanovnika na koje se odnosi promjena< (čl. 4 st . 3).

Teritorij RH je tada sastavni je dio teritorija SFRJ koju su tvorili >narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakoga naroda na samoodređenje, uključujući i pravo na odcjepljenje, na temelju slobodno izražene volje.< (Osnovna načela, I. Ustava SFRJ proglašenog na sjednici Vijeća naroda Savezne Skupštine od 21. veljače 1974. godine).

2. Referendum neovisnosti

Svjestan svoje kulturne i gospodarske osobnosti, suvereni narod države Hrvatske je na Referendumu neovisnosti od 19. V. 1991. konzumirao svoje ustavno pravo na samoodređenje i apsolutnom većinom od 95 % očitovao volju za samoodređenjem i odcjepljenjem od bivše SFRJ.

Preostatak od 5 % bili su glasovi one manjine državljana RH koji nisu podržali ideju samoodređenja.

Dakle, po demokratskim mjerilima odnos snaga je bio slijedeći: većina od 95 % je htjela samostalnu Hrvatsku a manjina od 5 % to nije htjela.

3. Načela Međunarodnog prava bila su na strani Hrvatske.

Tražeći točan i precizan odgovor na pitanje, koji su bili stvarni kriteriji rada Badinterove komisije: Ustav iz 1974. godine ili neki drugi kriteriji, gospodin Robert Badinter je na pitanja novinarke HTV Zagreb Sivije Luks dao autentično tumačenje i rekao:

Arbitražno povjerenstvo kojem sam tada predsjedavao, sastavljeno od pet predsjednika europskih ustavnih sudova, primijenilo je načela međunarodnog prava, na činjenično stanje, poglavito:

- prvo, da se Savezna Republika Jugoslavija raspala,

- drugo, mir i ujednačeni odnosi između naroda tog područja mogu se graditi samo na pravnoj osnovi,

- treće, rat u tom dijelu Europe bio je nepodnošljiv,

- četvrto, za primjenu prava potrebna je kompetentna instanca koja može reći što je po pravu i biti arbitar u sporu,

- peto, arbitražna se instanca (povjerenstvo) uvjerila kako će nove države imati ustave i institucije koje odgovaraju zahtjevima demokracije.

Badinterovo Povjerenstvo kao prva arbitražna instanca EZ je izvanredno odradilo svoju zadaću i priznao Republiku Hrvatsku kao samostalnu državu.

Ključni kriterij Badinterove odluke bila je činjenica da (1) bivša Jugoslavija nije više bila država, (.) budući su se u njoj događali oružani sukobi, (.) nije više bilo zastupanja same države, (.) javne službe su se raspale, (2) pa se je po naputku Europske Unije trebalo usredotočiti na budućnost novih država.

4. Dana 19. prosinca 1990. Hrvatsku je priznao Island

Prvo međunarodno priznanje Republike Hrvatske dogodilo se istoga dana kad je proglašena tzv. RSK, kao teroristički >odgovor< na međunarodno priznanje povijesne države - Republike Hrvatske.

Dana 15. siječnja 1992. na sjednici u Bruxellesu, EZ je priznala Hrvatsku i Sloveniju, time da su bivše republičke granice po Ustavu iz 1974. godine priznate kao državne granice.

Stoga ponovo ponavljamo pitanje: budući je sve započelo zločinom protiv mira, može li taj zločin ostati nekažnjen?

5. Međunarodna zajednica je podržala volju 95 % - tne većine

To dokazuje kronologija razdvajanja bivših članice bivše federativne države.

Rat nije Hrvatskoj bio ni potreba ni interes, već potreba i interes 5%-tne manjine koja je izabrala mjesto, vrijeme, sredstva i način ratovanja. Republika Hrvatska je bila prinuđena prihvatiti izazov. Rat za Hrvatsku je vođen i dobiven na hrvatskom teritoriju, iznuđenim sredstvima.

6. Legitimnost akcije oslobađanja

Budući su sloboda komunikacije i sigurnost kopnenog prijevoza - glavne vrijednosti suvremenog svijeta, obveza je Republike Hrvatske da pod isto povećalo postavi i vlastiti nacionalni ali i svjetski problem na primjeru vraćanja mira na prometnice i uspostavi prekinute komunikacije preko teritorija tzv. Krajine.

Ako je legitiman zahtjev slobode za slobodom komunikacija i sigurnost kopnenog prijevoza, tad se iz odgovornosti prema istoj slobodi mora priznati legalnost akcija oslobađanja putova. Isto tako treba reći da postoji razlika između >putova< i >teritorija<.

Akcija Oluja 1995. kao osloboditeljska akcija - izravan odgovor na zahtjev slobode, bila je usmjerena na oslobađanje komunikacija, a ne na >ponovno zauzimanje< dijela hrvatskog teritorija, pa ne može biti opisana kao zločinački poduhvat. Na neosnovanost poistovjećivanja >putova< i >teritorija< ukazuje i navod iz optužnice MKSJ kako je vojska od 150.000 Hrvata u roku od 72 sata >prognala< 200.000 Srba s prostora od oko 10.500 km2. Zar bi se takav >progon< mogao dogoditi da se doista nije radilo o oslobađanju putova, te da >prognani< nisu bili samoorganizirani u pravcu odlaska?

Ne potvrđuje li to istinitost ranije spomenute Martićeve odluke, i konkretnog planera i organizatora, jer kako reče pjesnik: >mnoštvo bez jednog nulu tek broji<.

7. Odrednica >Civilno stanovništvo< u sustavu TO Krajine

Po ustavu iz 1974. Pravo na aktivno sudjelovanje u zaštiti i obrani vrijednosti svoje države (slobode, nezavisnosti, suvereniteta, teritorijalnog integriteta), te sudjelovanje u osposobljavanju za obranu i zaštitu, definirano je kao >nepovredivo i neotuđivo pravo i dužnost< svih državljana RH (čl. 325 Ustava)

To pravo na obranu ostvaruje se u sustavu TERITORIJALNE OBRANE (TO), OPĆENARODNE OBRANE (ONO) I DRUŠTVENE ZAMOZAŠTITE (DSZ). Svaki od oblika je bio usko povezan s drugim oblicima, a TO kao najširi organizacijski oblik organiziranja naroda u oružanu borbu, s ciljem uništavanja žive sile i tehnike agresora, djeluje kao sastavni dio oružanih snaga.

Dva su osnovna motiva razvoja TO: prvi je doktrinaran - i polazi od prava i obveze svakog subjekta, svake fizičke i pravne osobe, da sudjeluje u aktivnostima obrane; drugi je tehnički - i polazi od koncepcije da se oružana borba kao osnovni oblik suprotstavljanja mora voditi na cijelom teritoriju te da u njemu moraju sudjelovati svi subjekti sa svim raspoloživim sredstvima, tako >da se za najkraće vrijeme može stvoriti milijunska oružana sila i da cijela teritorija (.) može u svakom trenutku postati aktivno ratište< (Enciklopedija samoupravljanja, 1979. str. 899/900).

Nedvojbena je činjenica da ovaj sustav nije pravio razliku između mirnodopskog i ratnog stanja, niti strogu podjelu na vojnike i civile. Njegovao je duh >ništa nas ne smije iznenaditi<, u kojem sve svakog trenutka mora biti spremno za rat, a svi stanovnici su ratnici, bez obzira na dob, spol i druga osobna svojstva. To načelo o naoružanom narodu, pretočeno u krilaticu: svi smo mi Armija, isključuje kategoriju civilnog stanovništva.

Samoproglašena paradržavna tvorevina RSK je bila ustrojena na ovom modelu ONO, DSZ i TO.

Tko u tom sustavu i na osnovu čega može razlikovati vojnike i civile?

Ne pokazuje li to da je tvrdnja o planiranom etničkom čišćenju suprotstavljena činjenicama, te da oduzima uvjerljivost pravilima na koja se poziva.

S tim u svezi vrijedi vidjeti presudu ŽALBENOG VIJEĆA u predmetu >Tužilac protiv Blaškića< od 29. srpnja 2004. gdje doslovce stoji:

>Što se tiče uvjeta da napad bude usmjeren protiv civilnog stanovništva, relevantan uvjet iznosi se u Drugostupanjskoj presudi u predmetu Kunarac: zločin protiv čovječnosti karakterizira i status žrtve civila i razmjer izvršenog napada ili stupanj uključene organizacije. (.) Prema članu 5 (.) Ako je žrtva doista pripadnik neke oružane organizacije, činjenica da ona nije naoružana ili da se ne bori u vrijeme izvršenja krivičnih djela njoj ne daje status civila<.

8. Presuda ŽALBENOG VIJEĆA u predmetu >Tužilac protiv Blaškića< od 29. srpnja 2004. potvrđuje Hrvatsko pravo

U spomenutoj presudi doslovce stoji:

>Što se tiče uvjeta da djela optuženog i sam napad moraju biti izvršeni u skladu s prethodno formuliranom kažnjivom politikom ili planom, Žalbeno vijeće ponavlja ono što je rečeno u predmetu Kunarac, odnosno da plan ili politika nisu pravni elementi zločina protiv čovječnost, iako u dokaznom smislu mogu biti relevantni za dokazivanje da je neki napad bio usmjeren protiv civilnog stanovništva i da je bio rasprostranjen ili sistematski.<

9. Još neka pravna stanovišta Žalbenog suda

Obrana generala Ante Gotovine od objeda navedenih u optužnicama treba pozorno razmotriti već spomenutu ali svu ostalu praksu žalbenog suda, (primjerice, pravna stanovišta 29. srpnja 2004. značajna za ovu temu koju je isti zauzeo u predmetu TUŽILAC PROTIV TIHOMIRA BLAŠKIĆA):

>Žalbeno vijeće smatra da formulacije Raspravnog vijeća u odnosu na element mens rea za izdavanje naređenja prema članu 7(1) Statuta nisu točne. Znanje da postoji bilo koji oblik rizika, ma kako malen bio, nije dovoljno za nametanje krivične odgovornosti za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Raspravno vijeće nije preciziralo koji stupanj rizika valja dokazati. Doista, čini se da bi prema standardima Raspravnog vijeća svaki vojni zapovjednik koji izdaje neko naređenje bio krivično odgovoran, budući da uvijek postoji mogućnost da dođe do kršenja.

Žalbeno vijeće smatra da je u Drugostupanjskoj presudi u predmetu Čelebići to pitanje riješeno, i da će nadređeni biti krivično odgovoran u skladu s načelom odgovornosti nadređenog samo onda ako su mu bile dostupne informacije koje bi ga upozorile na krivična djela koja su izvršili njegovi podređeni. Međutim, zanemarivanje obaveze da se prikupe takve informacije ne predstavlja posebno krivično djelo prema članu 7(3)<.

>Što se tiče uvjeta da optuženi zna da su njegova djela činila dio šireg kažnjivog napada, Žalbeno vijeće smatra da je element mens rea za zločine protiv čovječnosti zadovoljen kada optuženi ima traženu namjeru da izvrši krivično djelo ili djela koja su osnova terećenja i kada zna da postoji napad na civilno stanovništvo, kao i to da njegova djela čine dio tog napada. Kao što se iznosi u drugostupanjskoj presudi, Žalbeno vijeće konstatira da je Raspravno vijeće djelomično pogriješilo prilikom formuliranja elementa mens rea primjenjivog na zločine protiv čovječnosti.<

>Što se tiče elementa mens rea za progon kao zločin protiv čovječnosti, Žalbeno vijeće naglašava da ne postoji pravni uvjet da akter posjeduje >namjeru za progon< povrh diskriminatorne namjere za progon. Žalbeno vijeće također naglašava da je za element mens rea izvršioca djela progona nužan dokaz o postojanju posebne namjere da se diskriminira na političkim, rasnim ili vjerskim osnovama.

Raspravno vijeće je bilo u pravu kada je iznijelo stav da je mens rea za progone >posebna namjera da se naškodi ljudskoj osobi kao pripadniku određene zajednice ili grupe<.

Kao drugo, Žalbeno vijeće je svjesno toga da je prilikom iznošenja svojih činjeničnih zaključaka u vezi s izdavanjem naređenja za krivična djela po članu 7(1) Statuta, Raspravno vijeće često koristilo formulacije poput >riskirao< ili >namjerno se izlagao riziku<. Žalbeno vijeće je već objasnilo element mens rea primjenjiv za izdavanje naređenja u vezi sa zločinom u odsustvu direktnog umišljaja. Stoga, osoba koja naredi neki čin uz svijest da je vrlo vjerojatno da će, prilikom izvršenja te zapovijedi, biti počinjeni progoni kao zločin protiv čovječnosti može biti odgovorna po članu 7(1) za zločin progona. Izdavanje naređenja uz takvu svijest mora se smatrati prihvaćanjem tog zločina<.

Unatoč spoznaji da je rat započeo formiranjem SAO Krajina kao oblika stvorenog za diskriminaciju >na političkim, rasnim ili vjerskim osnovama<, te stavovima Žalbenog suda, Raspravi sud u Haagu je u pripremnoj fazi postupka podržao kontradiktornu optužnicu protiv generala Gotovine!? Kako i zašto?

IV. PRAVNI SUPERSTRAT: MEHANIZAM PRAVNE ZAŠTITE

Vladavina prava je stanje u kojem je pravo jednako za sve i kad štiti i kad kažnjava.

1. Učenje o pravnoj normi

Pravna norma, kao koncentrirani iskaz vrijednosnog samoodređenja, uređuje pravne odnose, a čine ju tri harmonična dijela i to hipoteza kao zahtjev da se poštuje sloboda komunikacije i sigurnost kopnenog prijevoza; dispozicija kao preventivni zahtjev zakonodavca da nitko ne smije zagraditi putove; sankcija kao opominjuća mjera ili kazna koju zakonodavac unaprijed propisuje za povredu hipoteze i dispozicije.

Ako postupci jasno i razlikovno prate dominantno vrijednosno samoodređenje, tako da sankcija doista pogađa onoga tko ugrožava hipotezu i dispoziciju, a ne i onoga tko ih štiti i brani, događa se harmoničan trozvuk norme i ostvaruje pozitivan pedagoški učinak koji povećava stabilnost društvenih odnosa. Događa se i obrnuto.

2. Načelo akcesornosti kaznenog prava

U pravnom sustavu, koji je vrijednosno jasan, kad su sva pravna područja povezana da čine skladnu cjelinu, kazneno pravo je uže od građanskog prava. Iz toga slijedi načelo akcesornosti kaznenog prava, koje u značajnijim slučajevima izdvaja hipotezu, naglašava dispoziciju i pojačava sankciju - tako da jačom mjerom osigurava izvršenje građansko-pravne obveze (primjerice kod dvostrukog uvjeta - kad prijetnja kaznom jamči izvršenje obveze, a naknada štete zamjenjuje kaznenu sankciju).

Pravilo je da svatko odgovara za svoje radnje i propuste, za svoj umišljaj i nehat, za svoju krivnju. Na toj osnovi u našem pravnom sustavu, propisana je kaznena odgovornost neposrednog izvršitelja, sudionika koji odgovara u skladu sa svojom namjerom ili nehajem, a poticatelji i pomagači u skladu sa svojom namjerom.

Princip akcesornosti kaznenog prava prema građanskom pravu, ne dopušta širu kaznenu odgovornost prema građanskoj odgovornosti, pa slijedom toga ne dopušta proširivanje kaznene odgovornosti za ona djela za koja se ne odgovara po normama građanskog prava.

Suprotna teorija o autonomnosti kaznenog prava, prima se kao iskaz socijal darvinizma, zbog opasnosti od skretanja u autoritarnu represiju.

3. Jednakost pred zakonom

Dakle, i u miru i u ratu, odnosi građana uređuju se zakonom.

Načelo jednakosti pred zakonom, u postupku pred sudom, gradi se na slijedećim protegama: (1) država, osigurava utvrđivanje potpune istine u svim onim slučajevima koji su značajni za državu, poglavito kod kapitalnih, težih i rjeđih kaznenih dijela kao što su primjerice ubojstva; (2) u slučajevima, kad su stranke u sporu (primjerice, građanski sporovi i manje značajni kazneni postupci koji se vode po privatnoj tužbi i na prijedlog stranke), a država nije toliko zainteresirana ili iz financijskih razloga ne može osigurati punu pravnu zaštitu na svoj trošak, tada ostavlja građanima mogućnost da sami financiraju svoju obranu.

Suđenje je oblik rata sukobljenih stranaka.

Da se otkloni svaki nesporazum, da bi zaslužila epitet pravne države, država je dužna, osigurati jedan minimalni pravni standard u postupcima pred sudom, kojeg obilježava procesna ravnopravnost i jednakost stranaka pred sudom, osobito: (1) pravo stranaka da budu nazočne radnjama u postupku, (2) pravo stranaka da budu saslušane prije donošenja odluke, te (3) pravo stranaka na izjašnjavanje o svim navodima i zahtjevima protivnika, (4) pravo na >jednakost oružja< tako da je sud dužan s jednakom naklonošću odlučiti o dokaznim prijedlozima obje strane u skladu s općom dužnošću da se brine o svestranom raspravljanju predmeta, kako bi potpuno i istinito utvrdio sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva; (5) pravo stranaka na odluku koja će se temeljiti na zakonito pribavljenim dokazima; (6) pravo stranaka na obrazloženje odluke u kojem će sud istinito izložiti zahtjeve stranaka, te činjenice i propise na kojima je utemeljio presudu, iz čega slijedi (7) zahtjev da odluka bude kvalitetna, utemeljena na istinoljubivo preispitanim činjenicama i propisima, te da iziđe među ljude kao potvrda dostojanstva osobe o čijoj se sudbini odlučuje i doprinosi povjerenju u sudski postupak; (8) pravo na ozbiljan i učinkovit pravi lijek.

Minimalni zahtjev koji se postavlja u sudskom, poglavito u kaznenom postupku je zahtjev za procesnom ravnopravnošću stranaka, utoliko da svaka stranka ima pravo dati svoj iskaz pred sudom koji odlučuje (audiatur et altera pars!), a to uključuje i pravo da ju sud pozove, vidi i sasluša.

Ukoliko se taj minimum ne ostvaruje, na djelu je regresija na feudalni odnos, pa i na niže razine socijalnih odnosa. Počinje rat za opstanak.

4. Kako do pravednog suđenja u razumnom roku

Ekstenzivnost kaznenopravnog zahvata koje provodi Međunarodni kazneni sud posljedak je pragmatičnog pristupa - bolje kazniti ikoga nego nikoga. Isti nosi veoma ozbiljnu slabost u viziji, ciljevima i misiji, bitno udaljava od tradicionalnog pravnog shvaćanja rimskoga prava, i napušta interes za utvrđivanjem istine. Bezuvjetne formulacije Statuta >ne može biti oslobođen od kaznene odgovornosti< te >snosi individualnu odgovornost za (.) kazneno djelo< - iako nije utvrđena osobna kaznena odgovornost, uvode odgovornost po analogiji, objektivnu kaznenu odgovornost, kao i kaznenu odgovornost na temelju pretpostavljene krivnje (!?). Sustav je tako postavljen da svatko može biti izuzet od optuženja (primjerice, zapovjedni vojno policijski krug oko Miloševića), ali i optužen suprotiva činjenica i propisa (primjerice, braća Kupreškić, general Gotovina), pa u slučaju oslobađajuće odluke (braća Kupreškić) neće dobiti ni naknadu ni ispriku zbog toga što je bio kazneno gonjen i pritvaran. Kao kriterij selekcije kod optuživanja i suđenja na velika se vrata uvode motivi interesa. Time se neumjereno razvlači neprirodna koncepcija o autonomnosti kaznenog prava, obilježeno još od Cicerona proskribiranom nesigurnosti >volje i strasti<, a zapostavljaju se načela akcesornosti kaznenog prava i načelo zakonitosti. U takvom sustavu nema govora o pravednom suđenju u razumnom roku, pa ni o poželjnom pedagoškom učinku. To se događa u ime slobodnog svijeta, pod egidom ponude pravne kulture. To je naš ali i svjetski problem, pred kojim intelektualci slobodog svijeta ne mogu biti ravnodušni.

Ako se izravno ne postavi, nije moguće očekivati jasan i razlikovan odgovor na višekrat ponavljamo pitanje: budući je sve započelo zločinom protiv mira, može li taj zločin ostati nekažnjen?

U našem je interesu djelovati poticajno, i na tom pitanju okupiti najpoznatije svjetske pravne i druge stručnjake, kako bi pomogli obrani naše i svoje stvarnosti, jer se radi o nadnacionalnom, univerzalnom svjetskom problemu koji danas pogađa nas a sutra, ako se principijelno ne riješi, ako vrijednosni sustav u čije se ime sve to događa zbog toga izgubi vjerodostojnost, može još teže pogoditi bilo koga drugoga.

D. HAAŠKI SUD KAO EKSPERIMENT

nasuprot Stalnom međunarodnom sudu

1. Haaški sud izvana

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osnovan je Rezolucijom 827 Savjeta sigurnosti Ujedinjenih naroda od 25. svibnja 1993. na osnovu izvješća generalnog sekretara UN-a, radi suđenja za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije od 1991. godine. Otvoreno je pitanje kako će se isti nositi s optužnicom prepunom spomenutih slabosti, tim prije što je i sam opterećen vlastitim ograničenjima.

Glasom ustrojstvenih načela, njegova misija je četverostruka:

1. dovesti pred lice pravde osobe odgovorne za kršenja međunarodnog humanitarnog prava,

2. osigurati pravdu žrtvama,

3. obeshrabriti dalje činjenje zločina,

4. spriječiti revizionizam, doprinijeti ponovnom uspostavljanju mira i poticati pomirenje na području bivše Jugoslavije.

Sud ima personalnu nadležnost - može suditi samo privatnim osobama, a ne organizacijama, političkim strankama, administrativnim jedinicama ili drugim pravnim subjektima.

Stvarna nadležnost: teške povrede ženevskih konvencija iz 1949. godine, kršenje zakona i običaja ratovanja, genocid, zločin protiv čovječnosti.

Vremenska nadležnost nije ograničena.

Ratifikacija tog suda je učinjena Ustavnim zakonom o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom od 19. travnja 1996. (NN. 32/96. od 26. 4. 1996)

2. Haaški sud iznutra

>Haaški sud je iznimno uspješan eksperiment< - rekao je jedne prigode Theodor Meron, bivši predsjednik tog suda.

Analizirajmo prvi dio rečenice radi odgovora na pitanje što je to HAŠKI SUD:

1). Haaški sud je sud pod kojim se razumijeva Međunarodni kazneni sud za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na području bivše Jugoslavije.

Rad suda uređen je Statutom suda koji je usvojen 25. svibnja 1993. temeljem rezolucije OUN br. 827. s izmjenama iz 1998., 2000., 2002., 2003. i 2004.

2). Haaški sud je legitiman sud, budući je osnovan rezolucijom 827. (1993) Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda radi suđenja osobama odgovornima za teška kršenja međunarodnoga humanitarnog prava počinjena na području bivše Jugoslavije od 01. siječnja 1991. godine.

Suradnja Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom propisana je Ustavnim zakonom od 19. travnja 1996. godine (NN 32/96). Nositelj suradnje je Vlada Republike Hrvatske.

3). Haaški sud je eksperiment, budući djeluje kao ad hoc sud osnovan za poseban slučaj, unatoč činjenici da u stvarnosti postoji Stalni međunarodni sud sa sjedištem u Rimu.

3. Stalni međunarodni sud

Stalni međunarodni sud sa sjedištem u Rimu, kao >zbor nezavisnih sudaca<, osnovan je 1945. da sudi na temelju Povelje ujedinjenih naroda iz 1945., Statuta Međunarodnog suda iz 1945., Opće deklaracije o pravima čovjeka iz 1948., Rimskog statuta stalnog međunarodnog kaznenog suda iz 2002., i temeljnim načelima kaznenog prava, dok Haaški sud sudi na temelju Statuta međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju

Za razliku od Haaškog suda, Rimski statut propisuje odgovornost za >najteža kaznena djela značajna za čitavu međunarodnu zajednicu< (članak 5) poglavito: >zločin genocida, zločin protiv čovječnosti, ratne zločine i zločin agresije<. Razlika je u tome što Haaški sud, za razliku od Rimskog suda, ne predviđa odgovornost za >zločin agresije<, tj. za zločin protiv mira.

Otvaraju se dva pitanja: prvo, zašto je bilo potrebe eksperimentirati uvođenjem privremenog Haaškog suda kad za isto područje spora postoji drugi, stalni stabilniji i vjerodostojniji Međunarodni sud; drugo, zašto se na tom sudu ne pokrene postupak za zločin protiv mira.

Je li to zato da se izbjegne stalni sud, - preciznije, da se izbjegne primjena načela jednakosti pred sudom, da se izbjegne istraživanje odgovornosti za agresiju, štoviše, da se legalizira agresorski rat te nagradi agresor, kao što je to učinjeno u Bosni i Hercegovini, priznajem Republike Srpske?

4. Otvoreno pitanje: po čemu je Haaški sud uspješan

Analizirajmo drugi dio rečenice radi odgovora na pitanje mjesta, uloge i uspješnosti rada HAŠKOG SUDA:

Iz onog što je objavljeno, vidi se njegova sužena nadležnost u odnosu na nadležnost Stalnog Rimskog suda, i posljedična ambicija da taj sud pojednostavljuje i piše povijest prostora kojeg ne poznaje, rukovođen predrasudama, neslobodan od interesne naklonosti, volje i strasti.

Postupci traju predugo.

Još jedanput podsjetimo na neke već spomenute paradokse, koji traže pažljiviju analizu:

(1) Iako akcija Oluja 95. a osobito vrijeme nakon dovršetka te akcije, po članku 1. i 3. Prvog dopunskog protokola, ne spada u nadležnost međunarodnog suda, haaški sud prima optužnice za događaje u Oluji i polije Oluje?

(2) Iako se osnivanje Haaškog suda kao paralelne institucije uz Rimski sud (koji ima nadležnost za zločine protiv mira), opravdava time što se tobože htjelo suditi >privatnim licima<, za ratne zločine a ne >organizacijama, političkim strankama, administrativnim jedinicama ili drugim pravnim subjektima<, ipak je optužnicom protiv generala Ante Gotovine dva puta odstupljeno od te intencije:

- optuženjem za zločin protiv mira, navodno počinjen stvaranjem planova da silom vrati teritorij RSK-a, odnosno regiju Krajina u državnopravni ustroj RH, te pokretanjem vojne ofenzive s ciljem zauzimanja tuđeg (?) državnopravnog teritorija.

- optuženjem za zajednički zločinački pothvat s drugima, uključujući predsjednika Franju TUĐMANA, generale Ivana ČERMAKA i Mladena MARKAČA - kao >privatne osobe<, ali i MUP RH, HV, Vojnu policiju i civilnu upravi RH - kao organizacije, političke stranke, administrativne jedinice i druge pravne subjekte.

3) Kako se deklarirana misija Haaškog suda (>dovesti pred lice pravde osobe odgovorne za kršenja međunarodnog humanitarnog prava; osigurati pravdu žrtvama; obeshrabriti dalje činjenje zločina; spriječiti revizionizam, doprinijeti ponovnom uspostavljanju mira i poticati pomirenje na području bivše Jugoslavije), može prepoznati u činjenici da je međunarodna zajednica osnivanjem Republike Srpske u BIH, podržala rezultate zločina protiv mira i agresivnog rata?

Zašto Haaški sud uporno radi krivo? Zašto na odbija na ispravan način odgovoriti na pitanje koje se samo postavlja: budući je sve započelo zločinom protiv mira, može li taj zločin ostati nekažnjen?

Dakle, po čemu je Haaški sud uspješan, osobito, iznimno uspješan?

E. UMJESTO ZAKLJUČKA

Dvije bipolarne vrijednosti, poštivanje različitosti i stanje sigurnosti kopnenog prijevoza i slobode komunikacije koje ih omogućava i povezuje, čine točku u kojoj se sastaju i izjednačuju interesi globalnoga svijeta, osobni interesi generala Ante Gotovine i Hrvatski nacionalni interes. Braneći tu čvrstu točku istovremeno se brane sve te vrijednosti.

U procesu stvaranja i međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, na primjeru generala Ante Gotovine, ne mogu se prepoznati elementi pravednog suda: stvar se ne obrađuje sistematski već kampanjski, ne utvrđuje se odgovornost za zločine protiv mira, već se progone oni koji su vratili izgubljeni mir. Selektivno postupanje Haaškog odvjetništva i suda te konstrukcija zajedničkog zločinačkog pothvata ne mogu se opravdati sa stanovišta poznatih i priznatih načela suvremenoga svijeta.

Nije jasno kako je Haaški sud podržao optužnicu s takvom kvalifikacijom.

Ta kvalifikacija zadire u najbitnija ustrojstvena načela suvremenoga svijeta. Paradoksalno vrši se regresivni zahvat u civilizacijski kontekst.

Dok je mir u suvremenom svijet ugrožen terorizmom kao oblikom odbacivanja najviših vrijednosnih načela, dotle jedna značajna svjetska snaga koja je oblikovala Haaški sud, na kritizirani način, neprovođenjem propisa i načela, ohrabruje taj isti terorizam. Tko ne vidi taj apsurd?

Uljuđeni svijet je na civilizacijskom ispitu: kako intencije međunarodnog suda približiti općeljudskoj potrebi utvrđivanja i vrednovanja istine. Nije moguće liječiti zlo njegovim umnožavanjem. Radi se o potrebi samoočitovanja svijeta na tom raskrižju, ali i našoj potrebi da ovdje i sada isto potaknemo.

Svi relevantni plodovi tih poticaja ulaze u korpus međunarodnog prava, u vidu međunarodnih ugovora, međunarodnih običaja kao dokaza opće prakse, općih načela prava priznatih od civiliziranih naroda, naučavanja najpozvanijih publicista različitih naroda, sudske prakse te principa >ex aequo et bono<.

U obranu generala Ante Gotovine, koja je za sve nas egzemplarni ispit savjesti i svjetski test vjerodostojnosti, treba uključiti sve intelektualce, najbolje svjetske odvjetnike i druge stručnjake, uz pomoć dijaspore, kao što je to 1991. godine postignuto s nobelovcima. Bez toga, oslanjajući se samo na svoje snage, kao što je to činio Sizif, bit ćemo gubitnici. Imamo šansu a i potrebu ugledati se na Krista, osloniti se na slobodne i umne, načelima odane intelektualce kao što je nazočni gospodin i sudionik ovog savjetovanja Dr. ROBIN HARRIS, i tako zajedničkim snagama iznijeti svoj civilizacijski križ, doći na vrh brda i prepoznati drugčijost drugih svjetova, i održati zdravu komunikaciju.