ČITALI SMO ZA VAS

POVIJESNO - POLITIČKI ASPEKTI DJELOVANJA HAAŠKOG TRIBUNALA

dr. Josip Jurčević

Josip Jurčević: POVIJESNO - POLITIČKI ASPEKTI DJELOVANJA HAAŠKOG TRIBUNALA

Uvod

Tijekom cijele povijesti ljudske civilizacije, zločini su sa svih načelnih strukturiranih društvenih motrišta - moralnog, pravnog, duhovnog itd. - smatrani društveno negativnom i štetnom pojavom, te su stoga zločini bili neprekidno izlagani različitim vrstama osuda i kazni. Stoga je razumljivo što se takva opća percepcija zločina i svekoliki odnos prema njemu zadržao i do našeg, sadašnjeg doba.

Ukoliko se promatra povijest zločina nedvojbeno je kako su ratni zločini redovito smatrani najgorom vrstom zločina, zbog masovnosti stradavanja ljudi te golemosti drugih materijalnih i nematerijalnih šteta. Stoga su se ljudske zajednice na različite načine nastojale zaštićivati od pogubnosti ratnih zločina. Ova je činjenica osobito značajna tijekom 20. stoljeća kad je stvarni razorni potencijal već proizvedenih ratnih oružja u svijetu dosegao razmjere koji višestruko mogu potpuno uništiti cjelokupni biološki život na kugli zemaljskoj.

Osim toga, sve brži napredak različitih tehnologija u 20. stoljeću globalizirao je sve aspekte i međuovisnosti društvenog života te međunarodne odnose, uključujući i konfliktne situacije koje veoma jednostavno prerastaju u oružane sukobe. O tome zorno svjedoče dva svjetska rata i više stotina lokalnih i regionalnih oružanih sukoba koji su se dogodili u 20. stoljeću.

U tom cjelovitom kontekstu 20. stoljeća treba razumijevati relativno brzi nastanak i razvoj međunarodnog prava, sve veći broj svjetskih i drugih međunarodnih organizacija koje su usmjerene na prevenciju izbijanja oružanih sukoba, zaustavljanje oružanih sukoba koji su započeli te kažnjavanje oružanih agresora i počinitelja ratnih zločina.

Prema tome, ustrojavanje sustava međunarodnog pravosuđa, naročito onog koje procesuira ratne zločine, je objektivna potreba proizašla iz globaliziranih odnosa nastalih tijekom 20. stoljeća. No, zbog niza razloga, razina ustrojenosti tog međunarodnog pravosudnog sustava je još uvijek nedovršen proces koji zaostaje za već postojećim potrebama. Stoga djelovanje svakog međunarodnog suda (stalnog ili ad hoc) ima višestruki značaj, jer pravednost, objektivnost, temeljitost, opća prihvatljivost i uvjerljivost njegovog djelovanja ne rješava samo konkretne slučajeve, nego bitno odlučuje i o opravdanosti same potrebe za postojanjem međunarodnog pravosudnog sustava te o brzini uspostavljanja tog sustava.

S druge strane, djelovanje, naročito presuđivanje međunarodnih kaznenih sudova imaju veoma složene i sveobuhvatne (ne samo pravne) društvene učinke, među kojima su osobito važni identitetski povijesno politički aspekti.

Na taj način i objektivno propitivanje, sa svih aspekata, djelovanja ad hoc Međunarodnog kaznenog suda za prostor bivše Jugoslavije (ili Haaškog Tribunala) predstavlja civilizacijsko pravo te prinos izgradnji sustava međunarodnog pravosuđa i provođenja međunarodne pravde.

Povijesna iskustva

Prva i najznačajnija iskustva procesuiranja ratnih zločina na međunarodnoj razini događala su se pred međunarodnim vojnim sudovima koji su kao ad hoc sudovi stvoreni nakon završetka Drugog svjetskog rata. Tijek donošenja političkih odluka o nastanku i koncepciji ovih sudova zbivao se unutar sastanaka najmoćnijih država Savezničke koalicije od završnih mjeseci 1943. g . do ljeta 1945. (Moskovska, Jaltska i Potsdamska konferencija), kad je dogovoreno da će međunarodni vojni sudovi procesuirati samo najveće ratne zločince protivničke strane u ratu, a ostale ratne zločince na protivničkoj strani će procesuirati nacionalni sudovi zemalja u kojima su zločini počinjeni ili protiv čijih su građana počinjeni zločini.

Konačna odluka o nastanku Međunarodnog vojnog suda u Nürnbergu donesena je u prvoj polovici kolovoza 1945., londonskim Sporazumom o progonu i kažnjavanju ratnih zločinaca europske Osovine, kojeg su sklopile SAD, Francuska, V. Britanija i SSSR. Uskoro potom je donesen i Statut Međunarodnog vojnog suda koji je proglašen sastavnim dijelom Sporazuma, te su oba dokumenta predstavljala pravni temelj procesuiranja (nadležnost i sastav suda te pravila postupka), a njima je - u prosincu 1945. - pridodat i Zakon br. 10 Nadzornog savjeta za Njemačku.

Sud je imao četiri suca i četiri zamjenika koji su imenovani od vlada četiri sile potpisnice Sporazuma. Sud je odluke donosio većinom glasova, a u slučaju jednake podjele glasova broja glasova presuđivao je glas predsjednika koji je biran naizmjence. Tužbe su podnosili i zastupali četvorica glavnih tužitelja koji su također bili imenovani od vlada četiri sile.

Sud je bio nadležan suditi za zločine protiv mira, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Sudilo se pojedincima, a sud je imao i pravo proglašavati (osuditi) i zločinačke organizacije i skupine. Odredbe cjelokupnog procesnog postupka bile su prilagođene brzom odvijanju suđenja, kako bi se na taj način postigli ciljevi glede jasnoće odnosa međunarodnog suda prema zločinima i učinkovitosti međunarodnog pravosuđa.

Suđenje pred Međunarodnim vojnim sudom u Nürnbergu je trajalo 10 mjeseci i 12 dana (20. XI 1945. - 1. X 1946.). U tom razdoblju je donesena presuda protiv 22 glavnih optuženih osoba iz nacističke Njemačke: 12 je osuđeno na smrt vješanjem, 3 na doživotni zatvor, 4 na vremenske kazne od 10 do 20 godina i 3 su oslobođena; dok se jedan ubio prije početka suđenja, a jednoj osobi je prekinuto suđenje zbog staračke nesposobnosti.

Osim toga u Nürnbergu su donesene presude da su zločinačke organizacije: vodstvo Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke, Tajna državna policija (Gestapo) sa Službom sigurnosti (SD), Zaštitne odredi (SS) i Jurišni odredi (SA). Predstavnik SSSR-a u Sudu je izdvojio svoje mišljenje nezadovoljan nekolicinom pojedinačnih presuda te zbog toga je Sud odbio proglasiti zločinačkim organizacijama vladu nacističke Njemačke, te njemački Generalštab i Vrhovno zapovjedništvo.

Krajem srpnja 1945.g, tijekom trajanja konferencije u Potsdamu, savezničke sile su donijele konačnu odluku da će se međunarodno suditi i glavnim japanskim ratnim zločincima, a krajem prosinca iste godine (na konferenciji u Moskvi) je postignut sporazum da se organiziranje ovog međunarodnog sudskog procesuiranja prepusti Vrhovnom zapovjedniku savezničkih snaga na Dalekom istoku (američki general D. MacArtur). Tako je nastao ad hoc Međunarodni vojni sud za Daleki istok.

Sud - koji je imao sjedište u Tokiju - bio je ovlašten suditi samo pojedincima i (za razliku od Suda u Nürnbergu) nije imao ovlasti proglašavati (osuđivati) zločinačke organizacije i skupine. Sud se sastojao od 11 članova koje je imenovao general D. MacArtur na prijedlog vlada 9 savezničkih država koje su potpisale akt o kapitulaciji Japana, a svaka država koja je ratovala protiv Japana mogla je imenovati svog tužitelja.

Međunarodni vojni sud za Daleki istok je djelovao približno dvije i pol godine (03. V 1946. - 12. XI 1948.), te je (od 28 optuženih) osudio 25 osoba. Posebno je zanimljivo što su suci iz Francuske i Indije glasovali za oslobađanje svih optuženih, zbog načelnog neslaganja da se uopće sudi ratnim zločincima.

Osim navedenih međunarodnih vojnih sudova u Nürnbergu i Tokiju, sastavnim dijelom procesa suđenja ratnim zločincima iz Drugog svjetskog rata, na međunarodnoj razini, najčešće se smatraju i suđenja Američkog vojnog suda u Nürnbergu, koji je - od listopada 1946. do travnja 1949. djelovao na temelju spomenutog Zakona br. 10. Pred ovim sudom je podignuta optužnica protiv 185 istaknutih osoba iz nacističke Njemačke; od toga je 150 osuđeno i 35 je oslobođeno optužbi.

Prema tome, statistički promatrano, međunarodno procesuiranje zločina počinjenih tijekom Drugog svjetskog rata iscrpljeno je podizanjem optužnica protiv 235 osoba, od čega su 194 (82,5%) osuđene, a 41 (17,5%) oslobođena. Zločinačkim organizacijama i grupama proglašene su tek četiri ipak marginalne skupine. Sva suđenja su dovršena u rasponu od 3,5 godine, s tim što je najznačajnije suđenje - koje je održano u Nürnbergu - trajalo samo 10,5 mjeseci.

Pritom svakako treba navesti da je Drugi svjetski rat trajao šest godina, a zaraćene su bile 72 države, od tada 78 ukupno postojećih. Broj poginulih osoba procjenjuje se na približno 50 milijuna (od čega 31 milijun civila), a broj ranjenih procjenjuje se na približno 35 milijuna. Mobilizirano je bilo približno 110 milijuna osoba.

Kad se radi o međunarodnopravnim, društvenim, političkim, povijesnim i drugačijim učincima navedenih međunarodnih suđenja, daleko je najznačajnije (pravno i drugačije) prvo suđenje u Nürnbergu. Razlozi toga nalaze se u ovlastima Međunarodnog vojnog suda u Nürnbergu koje su bile šire od ovlasti sličnog suda u Tokiju. Potom, suđenje u Nürnbergu je bilo prvo suđenje ratnim zločincima pred međunarodnim sudom, odnosno prvi put se sudilo najvišim državnim, političkim i vojnim dužnosnicima. Isto tako, prvi put se međunarodno sudilo zločinačkim organizacijama i grupama, iako Sud tu nadležnost (zbog niza okolnosti i interesa) nije u objektivnoj mjeri sankcionirao izrečenim presudama. I na koncu, suđenje u Nürnbergu se održalo veoma brzo nakon rata i kratko je trajalo, što je tada imalo svakovrsne i najšire vrijednosne javne učinke u duhovno i materijalno opustošenom svijetu.

S motrišta dotadašnjih povijesnih iskustava i budućnosti, međunarodnopravno je bilo posebno značajno što je Sud u Nürnbergu prvi put agresiju proglasio najtežim međunarodnim zločinom. Zbog svega navedenoga je Opća skupština UN-a, u prosincu 1946., donijela Rezoluciju kojom je nirnberška načela priznala kao načela međunarodnog prava.

Među najveće pravne prigovore suđenjima u Nürnbergu i Tokiju svakako pripada prigovor ex-post-facto, tj. što su se u procesima značajnim dijelom primjenjivali međunarodni propisi koji nisu postojali u vrijeme kada su zločini počinjeni. Stoga su - nastojeći neutralizirati negativne učinke ove činjenice - i tadašnji međunarodni sudovi posezali jednako za detaljnim obrazloženjima presuda u kojima su davali i (pre)extenzivne pravne interpretacije.

Drugi prigovor tadašnjim međunarodnim suđenjima je puno složeniji, odnosno sadržavao je pravnu, identitetsku, povijesnu, političku, socijalnopsihološku itd. obimnost i posljedice. Radilo se o pravnoj koncepciji i stvarnoj (povijesnoj) činjenici što se za ratne zločine i zločine u ratu isključivo moglo suditi i sudilo se samo strani koja je poražena u ratu, iako je nedvojbeno da su obje sukobljene strane činile zločine. Tadašnja apsolutna međunarodnopravna pošteda ratnih pobjednika je ostavila duboki - (međunarodno)pravni, socijalni, povijesni, simbolički itd - trag i probleme koji još uvijek nisu ni blizu prevladavanja.

Međunarodni kazneni sud za prostor bivše Jugoslavije (Haaški tribunal)

U površnoj usporedbi sa svjetskim ratovima i mnogobrojnim drugim oružanim sukobima u 20. stoljeću, oružani sukob na prostoru bivše Jugoslavije predstavlja veoma ograničen sukob u teritorijalnom, prostornom, intenzitetnom i istraživačkom opsegu i smislu. Ovaj zaključak vrijedi i u usporedbi sa oružanim sukobima koji su se u svijetu događali (ili nastavljali) i tijekom posljednjeg desetljeća 20. stoljeća (Irak, Afganistan, Zakavkazje, Bliski Istok, Afrika).

Naime, srbijanska oružana agresija koja je započela 17. kolovoza 1990. okupacijom dijela teritorija Hrvatske, a nastavila se naredno desetljeće na različitim ograničenim prostorima i različitim intenzitetom. Najžešća srbijanska osvajačka agresija na Republiku Hrvatsku (RH) je trajala do kraja 1991., a potom je imala drugačiji oblik i tijek, koji se do 1998. svodio na jedan cilj - očuvanje okupiranih dijelova RH. Srbijanska oružana agresija na Sloveniju trajala je tek nekoliko dana, krajem lipnja 1991. Intenzivna srbijanska oružana agresija na BiH trajala je nešto više od tri godine (1992. - 1995.), s tim što je u različitim razdobljima bila usmjerena na različite dijelove BiH. Srbijanska oružana agresija na Kosovo je najfragmentarnija vremenski i prostorno, ali se zbivala barem unutar dva završna desetljeća 20. stoljeća. Oružani sukob se nije vodio na prostoru Srbije (osim Kosova), Crne Gore i Makedonije (ako se izuzmu manja oružana djelovanja izvana i unutarnji makedonsko-albanski oružani sukobi manjeg intenziteta).

Istraživački je jednostavno utvrditi osnovne činjenice o oružanim sukobima na prostoru bivše Jugoslavije, kako glede povijesnih uzroka, aktera, tijeka događanja, posljedica i pravne odgovornosti. U svim oružanim sukobima na prostoru bivše Jugoslavije je sudjelovala Srbija i to kao agresor, a svi ostali su se branili na svojim teritorijima. Osim toga, Srbija se jedina sustavno pripremala za oružani rasplet >jugoslavenske krize< i jedina je raspolagala s oružanim snagama te su ostali unutarjugoslavenski akteri bili nužno predodređeni za žrtve.

Jedini čimbenik koji je >komplicirao i zamagljivao< objektivno razumijevanje i odlučno civilizacijski utemeljeno postupanje prema jednostavnoj i jasnoj situacije na prostoru bivše Jugoslavije nalazio se u vanjskim okolnostima i akterima. A oni se kreću od okolnosti sloma komunističkih sustava vlasti u Europi i operacionalizacije novih europskih interesnih procesa do tradicionalne strateške važnosti jugoistočne Europe s motrišta različitih međunarodnih interesnih krugova i moćnih zemalja.

Sve navedeno se najjasnije ogleda - između ostalog - i u nastanku i dosadašnjem postupanju Haaškog tribunala, koje je daleko ispod odavno dostignute razine međunarodnopravnih standarda i ispod razine najlošijih dosadašnjih iskustava u međunarodnim odnosima.

Značajke djelovanja Haaškog tribunala

1. Haaški tribunal je kasno i sporo osnovan i ustrojavan. Na koncu nije osnovan od Opće skupštine UN-a, nego od Vijeća sigurnosti koje je i koncepcijski zastarjela institucija u kojoj se svim sredstvima održava i reproducira višestoljetni neopravdani >legitimitet< nejednakosti međunarodnih subjekata, odnosno veliki i bogati diskriminiraju male i siromašne.

2. Haaški tribunal je formalno dobio izuzetno ograničene ovlasti. Osnovan je kao ad hoc sud za prostor bivše Jugoslavije koji može suditi samo pojedincima i nema ovlasti suditi ni organizacijama niti za agresiju. Na taj način taj sud teoretski i praktično ne razlikuje nego izjednačava agresora i žrtvu, što je protivno i osnovnim humanim vrijednostima i tisućljećima starim moralnim i pravnim načelima. Osim toga, Haaški tribunal nije najavio nijednu optužnicu protiv pojedinaca izvan prostora bivše Jugoslavije, iako za to ima puno različitih utemeljenja, među kojima se najkonkretnije ističe odgovornost za zastrašujuće ratne zločine u međunarodno >zaštićenoj zoni< Srebrenica.

3. Haaški tribunal je pravno neizgrađen sud, koji tijekom svog djelovanja i vođenja pojedinih procesa neprekidno voluntaristički kreira pravila, te je po tome veoma usporediv s najgorim primjerima prijekih i specijalnih sudova iz različitih revolucija ili totalitarnih sustava. Naime, Haaški tribunal prema vlastitim nahođenjima i potrebama prelijeva dijelove različitih pravnih sustava; Haaški tribunal nema razrađeni sustav (raspon) kazni za pojedine vrste zločina, nego se kazne donose voluntaristički što je rezultiralo nizom paradoksalnosti u kojima je osoba na većem položaju za veći počinjeni zločin ili više zločina kažnjena neusporedivo manjom kaznom od druge osobe nižeg položaja, manjeg počinjenog zločina po težini ili manjeg broja počinjenih zločina.

4. U pravilima Haaškog tribunala nema mogućnosti davanja materijalne ili nematerijalne nadoknade nevino utamničenim osobama. Odnosno, za osobe koje su oslobođene pravomoćnom presudom Žalbenog vijeća Haaškog suda - a prije toga su provele više godina u zatvoru (tijekom Haaške istrage i procesa te nakon presude u prvom stupnju) - nije predviđena ikakva nadoknada. To je vrsta diskriminacije koja je neusporediva čak i sa većinom najgorih povijesnih sudskih iskustava, a tu sudbinu doživjeli su nevini i pravomoćno oslobođeni višegodišnji haaški uznici Kupreškići i Josipović.

5. Tužiteljstvo Haaškog tribunala (koje je jedna od stranaka u postupcima) se medijskim tehnikama predstavlja kao Sud, a - što je posebno zabrinjavajuće - u međunarodnim odnosima postupa kao politička institucija. Tako je Haaško tužiteljstvo stvarno postalo politički arbitar čije je mišljenje u UN-u ključno za uvođenje sankcija pojedinim zemljama. Mišljenje Haaškog tužiteljstva je postalo ključno za status pojedinih zemalja u odnosima s EU. MMF itd. Takvi udari na političku, gospodarsku i drugačiju suverenost pojedinih zemalja, općenito su u potpunoj suprotnosti s Poveljom UN-a i nizom drugih međunarodnih dokumenata, a kad je pritom ključni akter i međunarodno pravosudno tijelo onda je to objektivno predstavlja najveći međunarodni skandal.

6. Haaški tribunal političkim i medijskim pritiscima na države i medije afirmira načelo kako su osumnjičenici dokazani zločinci i kako se nevinost mora dokazivati pred Haaškim tribunalom, što je u potpunoj opreci višetisućljetnom pravnom standardu kako se krivnja sudski mora dokazivati i kako se nikoga ne može smatrati krivim bez postojanja pravomoćne presude.

7. Haaški sud je praktičnim uvođenjem optužbi i procesuiranja pojedinaca za tzv. zajednički zločinački pothvat (ZZP) grubo prekršio smisao ovlasti koje su mu dodijeljene, te u procesima pojedincima zapravo sudi >zločinačkim organizacijama<, odnosno državama. Osim toga, pojam ZZP-a je pred Haaškim tribunalom toliko široko određen da je uveo potpunu pravnu nesigurnost, u kojoj bilo koji pojedinac - bez obzira na uobičajene standarde krivnje - može biti optužen i osuđen kao pripadnik zločinačke organizacije. Tako se optuženici dovode u situaciju da ne mogu ni odrediti za što su optuženi niti stoga imaju ravnopravne mogućnosti pobijati navode optužbe, tj. odgovornost ili krivnja pojedinca je utopljena u neodređenu kolektivnu krivnju, što je također protivno postojećim pravnim načelima.

8. Haaški tribunal - koji je ad hoc sud - je i dužinom svog djelovanja izokrenuo svoju osnivačku svrhu, jer ni nakon 13 godina od uspostavljanja nije ni odredio a kamoli osudio glavne zločince, niti će to nažalost učiniti do kraja svog mandata. Na taj način Sud nije obavio svoj pravni posao, a opća javna poruka koju je ostavio je, prvo, destimulativna za širenje povjerenja u međunarodno pravosuđe i, drugo, veoma je poticajna za nova činjenja ratnih zločina.

Republika Hrvatska i zajednički zločinački pothvat

Praćenjem procesa pred Haaškim tribunalom posebno se uočava problem načina utvrđivanja činjenica, kako jednostavnih tako i složenih. Pritom se to ne odnosi na određivanje pravne relevantnosti činjenice u sudskim procesima, nego je pozornost na neznanstvenoj metodologiji kojom Haaški sud dolazi do činjenica.

Kad se radi o stručnjacima (ekspertima, znanstvenicima) koje je Sud angažirao za iznošenje činjenica iz povijesnog konteksta ili inkriminiranih događanja, najviše iznenađuje golema količina osnovnih neznanja koje iskazuju eksperti, a potom iznenađuje lakoća neodgovornosti kojom Sud prihvaća >znanstvene< neistine u javnim procesima u kojima izriče teške zatvorske kazne osobama i povijesne osude društvenim zajednicama.

Primjerice, glavni ekspert povjesničar (R. J. Donia) nije ni istraživao povijest na južnoslavenskom prostoru niti se koristio relevantnom znanstvenom literaturom. Stoga njegovi sintetičko-interpretativni iskazi o najnovijoj i starijoj povijesti predstavljaju zbrkane i nepovezane rečenice koje su ispod razine besmislica osnovnoškolca koji ne može dobiti prolaznu ocjenu iz predmeta povijesti. Unutar toga se uporno ponavljaju netočni najosnovniji kronološki i pojmovni podaci, te se dvije godine promašuje izbor F. Tuđmana za predsjednika RH, godinu dana promašuje se početak srbijanske oružane agresije na RH, ne zna se što je Predsjedništvo SFRJ itd. Ista neznanja pokazuju se i u optužnicama.

No, to izgleda ne zabrinjava nikog tko je nadležan u Haagu i izvan njega, te Glavna tužiteljica Haaškog tribunala drži javna predavanja na uglednim mjestima naglašavajući kako je cilj Haaških presuda napisati i nove povijesne istine narodima Zapadnog Balkana. Problem, što su te >povijesne istine< u suprotnosti s objektivnim činjenicama rješava se sustavnim djelovanjima s položaja političke i medijske moći.

Kad se radi o Republici Hrvatskoj, sustavnost ponavljanja haaških teza već je postigla psihološke i socijalne učinke koji upućuju najprije na nevjericu i apatiju, a potom i na beznađe. Kad bi se haaške istine preselile u udžbenike onda bi slijedio identitetski slom i socijalna dezintegracija hrvatskog društva te njegovo cjelovito preoblikovanje prema interesima koji su financijski i vlasnički već duboko prisutni.

Suprotstavljanje haaškim tezama u Hrvatskoj se za sada događalo samo na razini samopozvanih pojedinaca, a odnedavno se tome sustavno - sa golemim resursom od 60-ak tisuća dokumenata - počeo suprotstavljati general S. Praljak, jedan od šestorice Hrvata optuženih za navodni ZZP protiv države BiH.

Stoga treba naglasiti kako ta baza podataka - u kojoj se nalaze dokumenti svih suprotstavljenih strana i međunarodne zajednice - objektivno čini apsurdnom optužnicu Haaškog tužiteljstva protiv šestorice Hrvata iz BiH, u kojoj se oni i hrvatska država optužuju za ZZP prema BiH. Naime, veliki broj dokumenata nedvojbeno svjedoči kako nijedna institucija RH (Predsjednik, Vlada, Sabor), ni u jednoj prigodi nije donijela nijednu odluku ili naznaku da namjerava destruirati i pripojiti bilo koji dio BiH. Potom, dokumenti država BiH i RH svjedoče kako su institucije hrvatske države - tijekom sukoba između muslimanskih i hrvatskih postrojbi u BiH - kontinuirano sudjelovale i pridonosile naoružavanju Armije BiH, te ustrojavale i obučavale postrojbe ABiH na području RH. U hrvatskim bolnicama liječeno je više tisuća ranjenih pripadnika ABiH, koji su nakon toga upućivali zahvalnice hrvatskim institucijama, a u BiH je preko RH nesmetano stizala humanitarna pomoć Muslimanima.

U tom razdoblju je bez diskriminacije zbrinjavan veliki broj Muslimana izbjeglih iz BiH, a hrvatske državne institucije su u RH uspostavile i financirale sustav škola za Bošnjake s bošnjačkim nastavnim programom. Isto tako, u RH i na trošak hrvatske države su pripremane i podupirane brojne športske reprezentacije države BiH itd. No, ove zbirne činjenice i tisuće izvornih dokumenata koji stoje iza njih nisu pripuštene ni u središte javnog života u RH, a haaška optužnica za navodni ZZP protiv BiH i nadalje najteže prijeti Republici Hrvatskoj.

Slična je situacija i s trojicom generala HV-a koji su zajedno sa strukturama hrvatske države optuženi za navodni ZZP protiv Srba u Hrvatskoj, tijekom i nakon osloboditeljske akcije >Oluja<. Iako je u medijima i nekolicini knjiga objavljen veći broj izvornih dokumenata s hrvatskih okupiranih područja koji nedvojbeno svjedoče da su okupacijske vlasti nekoliko godina planirale i pripremale te provele odlazak srpskih civila iz Hrvatske prije >Oluje<, podupiratelji haaških teza u Haagu te u RH i nadalje inzistiraju na navodima optužnice.

Kad se radi o javnoj percepciji i tumačenjima >Oluje< i ostalih hrvatskih osloboditeljskih akcija naglašeno se zapostavljaju osnovne činjenice iz povijesnog, političkog i pravnog konteksta. Prvo, RH je u drugoj polovici 1991. postupno stjecala međunarodni državni subjektivitet, sredinom siječnja 1992. je i diplomatski priznata od ključnih zemalja, a u svibnju iste godine je primljena u članstvo UN-a. Temeljem svog međunarodnog subjektiviteta država RH je po svim međunarodnim pravima i običajima imala potpuni legitimitet i legalitet za uspostavljanje vlasti na okupiranim dijelovima svog međunarodno priznatog teritorija i to je njena unutarnja stvar.

Osim toga, to pravo je navedeno i u nizu međunarodnih dokumenata, a napose u ugovorima s UN glede mandata UNPROFOR-a, koji je preuzeo obveze: stavljanja pod nadzor teškog oružja na okupiranim područjima, uspostavljanje mira i sigurnosti, omogućavanje povratka prognanika, te provođenje mirne reintegracije okupiranog teritorija. Međutim, UNPROFOR nije proveo nijednu od navedenih obveza, a svi aspekti situacije na okupiranim područjima su se dodatno pogoršavali. Usprkos toga, vlasti RH su prema zahtjevima međunarodne zajednice vodili česte i uzaludne pregovore s okupacijskim vlastima.

Po svim navedenim osnovama, RH je s punim pravom poduzimala osloboditeljske akcije i operacije, a >Oluja< je osim reintegracije velikog dijela okupiranog hrvatskog državnog teritorija, spriječila ponavljanje srebreničke humanitarne katastrofe na bihaćkom području te omogućila kraj rata u BiH i sklapanje Daytonskog mirovnog sporazuma. No, usprkos svemu, RH je sada praktično na optuženičkoj klupi i za ZZP koji je navodno počinjen tijekom i nakon >Oluje<.

Ishodište i razvoj problema

S jedne strane, većina hrvatskih građana je bila akter svih događanja od početka 1990-ih godina, što znači da je svojim tijelom osjetila, vidjela i čula što se događalo tijekom srbijanske oružane agresije. Ta jednostavna, ali u svakom pogledu granična situacija, je bila daleko najupečatljivije iskustvo koje su doživjeli u svojim pojedinačnim i socijalnim oblicima života. Stoga je neobjektivno ili gotovo neprirodno očekivati da se bilo kakvim sofisticiranim djelovanjima mogu kod hrvatskih građana promijeniti osjetilni opažaji, razumska saznanja i vrijednosni stavovi o tom povijesnom razdoblju.

Međutim, s druge strane, postoje u Hrvatskoj i izvan nje strukturirani i moćni interesi kojima ne odgovaraju neočekivane promjene koje su se ipak dogodile nakon 1990., te svim sredstvima i u što većoj mjeri nastoje >izrezati< učinke tog povijesnog razdoblja, kako bi iznova u budućnosti vratili sljedove unutar osnovnih gabarita koji su se raspadali nakon 1990. godine. O srazu tih dviju strana moglo bi se gotovo beskonačno teoretizirati i na taj način se utopiti u neprepoznavanju bitnih određenja koja su veoma prepoznatljiva.

S motrišta interesa hrvatskih građana situacija je načelno veoma jednostavna i ona se cjelovito oslikava u odnosima s Haaškim tribunalom, na koji su ionako svedeni gotovo svi hrvatski problemi. Stoga, porijeklo sadašnjih problema, kao i njihovo rješavanje treba gotovo isključivo tražiti u prostoru vlastitog utjecaja, tj. u institucijama u Hrvatskoj.

Ishodište problema dogodilo se 1995. godine kad su institucije suverene države Republike Hrvatske - donošenjem Ustavnog zakona o suradnji s Haaškim tribunalom - svojom odlukom bitno okrnjile državnu suverenost i otvorile prostor za njeno daljnje narušavanje. S tom činjenicom se svi koji u budućnosti žele zaustaviti slijed negativnih procesa moraju potpuno i najčistije suočiti kao s još jednom skupo plaćenom povijesnom poukom.

Slijedeći bitan korak dogodio se nakon promjene vlasti 2000. godine, kad su hrvatske državne institucije pod pritiscima kojima nikako nije trebalo popustiti, vlastitom odlukom prihvatile nadležnost Haaškog tribunala nad osloboditeljskim akcijama.

Treći bitan korak događao se postupno za mandata bivše i sadašnje strukture vlasti u Republici Hrvatskoj, s kojim su korakom hrvatske državne institucije bez ikakve potrebe i utemeljenja pristale pasti u potpunu ovisnost o Haaškom tužiteljstvu, te su javno uspostavile zastrašujuću tezu kako se nevinost bespogovorno i jedino mora dokazivati u Haagu.

Četvrti bitan korak je najpripremljeniji i predstavlja vanjski dugoročni zahvat u pravosuđe kao srž hrvatske državne strukture. Naime, u RH je u tijeku uvođenje paralelnog pravosudnog sustava prema izravnoj obuci i diktatu Haaga, a do zatvaranja ad hoc suda u Haagu, u ovaj se sustav namjerava pretočiti Haaška moć koja bi u RH i nadalje djelovala prema istom modelu i u korist istih interesa.

Rješenje problema

Nadzorom nad političkim i javnim životom u RH stvara se neutemeljeni privid kako su problemi s Haaškim tribunalom stvarno i pravno nerješivi. No, to uopće nije točno, jer odnose s Haaškim tribunalom jednostavno treba vratit u pravne okvire, koji su sukladni međunarodnom pravu i običajima te postupanju drugih suverenih država, što znači da suradnja ne može biti protivna nacionalnim interesima.

Ovaj legitimni zahvat u Hrvatskoj može izvršiti struktura vlasti koja će bez korumpiranosti ili bez kompleksa manje nacionalne vrijednosti zastupati interese svojih građana. Dosadašnje vladajuće elite nisu postupale na toj vrijednosnoj razini, te ih stoga građani trebaju smijeniti legalnim demokratskim putem. U tom pogledu će ključni biti slijedeći parlamentarni izbori.

Prema tome, ovaj proces svekolikih kvalitativnih promjena u hrvatskim institucijama i hrvatskom društvu se može dogoditi jedino djelovanjem građana koji su svjesni svojih građanskih prava i socijalne odgovornosti. Određenu poteškoću u tom pogledu predstavlja dosadašnja neumreženost brojnih organizacija, udruga, građanskih inicijativa i pojedinaca koji razasuto iskazuju iste interese i vrijednosti. Zbog toga prevladavanju ove situacije, socijalnoj koheziji i dubinskim promjenama u Republici Hrvatskoj s posebnom zauzetošću treba pridonositi javno djelovanje intelektualaca i njihovih institucija.