ČITALI SMO ZA VAS


ZANIMA LI HAAŠKI SUD CJELOVITA I OBJEKTIVNA SLIKA

PROTEKLIH RATNIH ZBIVANJA?

dr. Mile Bogović

Mile Bogović: ZANIMA LI HAAŠKI SUD CJELOVITA I OBJEKTIVNA SLIKA PROTEKLIH RATNIH ZBIVANJA?

Pokušat ću kao čovjek, kao povjesničar i kao teolog iznijeti u par točaka svoje poglede na odnos Haaga prema Hrvatskoj i na odnos Hrvatske prema Haagu.

Pripremajući se za ovaj sastanak osjetio sam da nemam reći nešto novo, da su već drugi negdje to rekli, a da sam i sam već u više navrata slično rekao. Znam da mnogi uopće ne će doći na ovaj skup upravo zato što nešto revolucionarno ovdje ne očekuju. Otkuda ta rezigniranost? Otuda što se o Haagu već sve reklo što treba reći, što je i našim političarima sve poznato što trebaju znati, što međunarodna zajednica znade da Haag ne izgrađuje poredak koji se temelji na pravdi. Ona ima svoju koncepciju i Suda i ovog našeg prostora i traži da se sva raspoloživa sredstva uključe kako bi se ta koncepcija što prije ostvarila. Pritom bira ono što se uklapa u tu koncepciju, a ne vodi računa o onome što se ne uklapa. Ima ih mnogo koji su odavno shvatili koja je ta koncepcija (formula) i našli su sebi u njoj unosno mjesto te je i sami gromoglasno propagiraju. Oni koji bi željeli da se poredak slaže po istini i pravdi često se osjećaju nemoćni. Mnogi su rezignirani, a drugi su umorni od ponavljanja jasnih stvari i pitaju se: treba li ipak raditi da prevlada istina i pravda, odnosno je li to Sizifov posao? Mislim da nije. Treba o tome i dalje govoriti te istomišljenicima i neistomišljenicima pomoći da istina dođe u prvi plan. Zato sam se odazvao i na ovaj skup koji - i pored svega gore rečenoga - ima svoje opravdanje i smisao.

2. Svi ćemo se složiti s time da je kod prosuđivanja nekih događaja važno znati što je uzrok a što je posljedica, odnosno u kakvim se okolnostima nešto dogodilo. Hrvatska biskupska konferencija je 21. rujna 2000. godine izričito rekla da se ta općeprihvaćena načela trebaju primjenjivati i u prosudbi događanja u posljednjem ratu. No tada je izjava HBK dočekana kod vladajućeg sloja sa skepsom, a kod većine medija s odbojnošću. Dirigirani mediji su tako napali taj stav da su se i biskupi gotovo prestrašili pa nisu nakon toga otvoreno branili što su rekli. Ta načela ponovila je na svoj način i Komisija HBK >Justitia et pax< 23. srpnja 2001. godine. I ta izjava dočekana je od mnogih na nož. I potpisnici izjave >Justitia et pax< su rezignirano zašutjeli. Žestoka reakcija na te izjave zaustavila je daljnje produbljivanje i činjenično argumentiranje izrečenih stavova sa strane crkvenih pravnika i moralista. Jedan dio je mislio da je dovoljno ostati na načelima, a drugi da su izrečeni stavovi preoštri i da bi njihova argumentacija prelazila okvire crkvene zadaće u društvu.

Ni jedna ni druga izjava nisu nipošto htjele reći da je sa strane hrvatske vojske i svakog njenog časnika i vojnika, od početka ratovanja do kraja, sve bilo korektno, nego su izjave prizvale opće norme etike i morala kako bi se mogla dobiti ispravna i cjelovita slika o događanjima u ratu. Pravno bi trebalo razlikovati ratni zločin od zločina u ratu. Ratni zločin čini onaj koji je pokrenuo rat u slučaju da napravi zločin. Zločin u ratu čini onaj koji nije kriv za nastanak rata, ali je zločin ono što je učinio. Ostavljam pravnicima da to bolje definiraju.

U svojoj izjavi s plenarnog zasjedanja u Krku, 23. listopada 2002. godine biskupi posebno ističu potrebu cjelovitog sagledavanja prilika u vrijeme rata i opasnost koju sobom nosi izdvajanje pojedinih događaja i čina iz sveukupnog konteksta zbivanja.

Svaki koji želi drugoga prevariti služi se tom metodom: uzeti dio (pars pro toto) i proširi to na cjelinu. Ta metoda je danas sveprisutna.

U zdravoj logici su gore rečene postavke bez teškoća prihvaćene. U slučaju posljednjeg rata, o njegovim uzrocima i posljedicama, o cjelovitom kontekstu događanja, međunarodni faktori koji utječu na formiranje poretka na ovim prostorima, donijeli su neke zaključke o ispravnosti hrvatske obrane, ali je izostao konačan sud kako o uzrocima tako i slijedu ratnih događanja i stvaranja novih država. Pitanje odgovornosti za rat je prvotno pitanje koje je međutim zaobiđeno, no neizravno je zapravo ubačeno u hrvatski prostor jer je zločinačka namjera pripisana hrvatskom vodstvu, a ne ni jugoslavenskom ni srpskom.

Za konačni sud o ratu međunarodna zajednica čeka rezultate Haaškog suda. Poznato je da je haaška tužiteljica Carla del Ponte izjavila da će se povijest na našim prostorima pisati u skladu s presudama Haaškog suda. Nije čudo da je ona sebi dala takvu važnost. Više čudi što se preko toga Suda nastoji >ispraviti< povijesna istina, tj. formulirati je onako kako bi moćnici željeli, a ne kakva je ona doista bila. Taj, dakle, propust međunarodne zajednice - da se na vrijeme odredi prema prošlom ratu na našim prostorima - nije se dogodio omaškom nego planirano, jer se na taj način može revidirati rezultate i usmjeriti rješenja u skladu sa željama svjetskih moćnika.

Nije, naime, tako teško bilo proniknuti u srž ratnih događanja na ovim prostorima. U ratu su sudjelovale tri strane s područja bivše Jugoslavije: srpsko-crnogorska, hrvatska i muslimanska, te kao četvrti faktor bile su međunarodne snage. Nije također teško uočiti tko je pokrenuo ratni kotač i s kojim ciljevima. Međutim, međunarodna zajednica nije željela ostaviti prostora za sumnju jesu li i njezine snage pridonijele da se taj ratni kotač vrti i na kakav se način vrtio. Ona je sebi rezervirala ulogu arbitra, otklonivši i na taj način svoju odgovornost za sve što se događalo u ratu.

U skladu s diktatom međunarodne zajednice, Tužiteljstvo je napravilo svoju viziju, koncepciju, ili - kako kaže Vesna Starešina - svoju formulu i po tome sve rasuđuje i raspoređuje. Ta koncepcija ne vodi računa o uzrocima i posljedicama, o povijesnom kontekstu. Isključuje odgovornost međunarodnih faktora. Činjenice tu nisu presudne jer se one biraju i bruse u skladu s postavljenom koncepcijom. U skladu s time, jedne činjenice su važne, a druge nevažne, jedne se istražuju, a druge se - makar i po sebi važnije - zanemaruju. Činjenicama izdvojenim iz teksta može se koristiti na razne načine. Poput kamenja od kojega se može napraviti crkva i mrtvačnica, poput mozaičkih kockica od kojih se može složiti slika anđela i đavla - već prema koncepciji koju se ima pred sobom. Po toj koncepciji iz Domovinskog rata smiju se izdvajati samo negativne činjenice i s njima napraviti jednu sliku koja se nameće kao mjerodavna. No, ona je lažna pa makar i sve činjenice bile ispravne jer je kriva koncepcija. Po toj koncepciji međunarodne snage ne smiju biti odgovorne, a unutar područja bivše Jugoslavije odgovornost je jednako podijeljena. U skladu s tom koncepcijom traže se samo one činjenice koje bi je potvrdile.

Možemo to ilustrirati činjenicom da je Haaški sud tražio do 1998. dokumente od Hrvatskog informativnog centra Vlade za ratne žrtve. Budući da je u to vrijeme dovršena Haaška formula, kako bi rekla Vesna Starešina, da je formulirana (kriva) koncepcija o zločinačkom pothvatu, više se u nju nisu uklapale pozitivne činjenice iz Domovinskog rata. Do tada je Tužiteljstvo primalo poslane podatke Centra pa je prebiralo one koji bi mogli pomoći da se što jasnije formulira tužba protiv Hrvatske. Kada je složena optužujuća koncepcija, nije više trebalo tražiti podatke od Centra, kako reče njegov voditelj Šimun Penava u Glasu koncila. Tužba se najbrže i najdosljednije formulirala građom koju je dostavljao Savo Štrbac.

Dogodilo se da su posljedice tretirane kao uzroci, ono što je bilo poslije, kao da je bilo prije. Kada se izokrene uzrok i posljedica, prvo i poslije, onda možemo optužiti svakoga pa dolazimo do paradoksalne situacije: dolaze na optuženičku klupu prije oni koji su se branili od onih koji su ih napadali, po zapovjednoj odgovornosti diskreditiramo generale branitelja i njih pred javnošću tretiramo kao članove >zločinačkog pothvata<, a glavni zapovjednici i pokretači rata slobodno se šeću. Ili - da ostanemo na našem terenu: slavimo pobjedu kao posljedicu, a one koji su to izvojevali zatvaramo i raspisujemo akcijske planove za uhićenje; dičimo se obranom, a dopuštamo da se branitelje kleveće. Činjenica je da su oni koji su najzaslužniji što nismo pregaženi nalaze se danas na udaru od medijske klevete do haaške sudnice - ako već nisu umrli.

Greška hrvatske Vlade je u tome što je uopće prihvatilo takvu koncepciju, takvu formulu kao polazište jer je ona za Hrvatsku već u početku gubitnička.

Pravna služba je zatajila jer se bavila drugorazrednim pitanjima (kako to izgleda po jednom a kako po drugom pravnom sustavi: anglosaksonskom ili europskom), kao da je moralno prihvatljivo da se najprije donese zaključak a onda da se u smislu zaključka traže činjenice.

Odvjetničkoj službi je išlo na ruku što joj se po postavljenoj koncepciji pružaju brojne prilike za osporavanje pojedinih činjenica, ne vodeći dovoljno računa o tome da postavljena koncepcija daje vrijednost činjenicama. Važne su one koje se u nju dadu uklopiti, a druge se zaobilaze jer za njih nema mjesta. Činjenice, naime, dobivaju vrijednost unutar postavljene koncepcije.

3. Razbijanje općeg načela: uzrok-posljedica, povijesni kontekst, odnosno prilike u kojima se nešto dogodilo, rađeno je pomoću izraza koji su u biti ispravni, ali se njima uspješno može manipulirati u loše svrhe. Evo nekih od njih:

- zločini su zločini bez obzira tko ih je počinio;

- sve zločine treba kazniti;

- zločine treba indvidualizirati;

- trebamo izgrađivati pravnu državu;

- zločini ne zastaruju i okrenimo se budućnosti.

Ako se zanemari gore rečeno opće načelo uzroka i posljedice, okolnosti u kojima se nešto dogodilo, onda se sve te izreke mogu tumačiti i na štetu prava i pravde, odnosno na štetu čovjeka. Time se osigurao put jednoj određenoj politici da ona prema svojim potrebama pravi izbor među činjenicama. Ona je to učinila i još danas čini. Tako je moguće da se veći zločini ne uzimaju u obzir (četiri godine progonstva, toliko stradalih hrvatskih civila o kojima se i ne govori - jer ih ne traži postavljena koncepcija).

a) Nije, naime, jednako zlo ako se nešto dogodi u obrani ili u napadu, ako se ubije čovjeka koji je pljačkao banku ili pljačkaš ubije čuvara banke. Ubojstvo je u jednom i drugom slučaju. No uzrok je različit. U prvom slučaju uzrok je napad na banku, a u drugom slučaju obrana. Ako se zanemari uzročnost, ostaje da se radi o jednakom činu. U tom smislu jasno je da se i događanja u ratu trebaju različito prosuđivati, već prema tome što je uzrok a što posljedica, tko je bio napadač a tko se branio. Zato kažem da se namjerno nije uzimalo u obzir to općeprihvaćeno načelo da bi se lakše moglo mijenjati kvalifikacije nekih (zlo)čina. Dakako da tu valja napomenuti da nijedan zločin, bez obzira je li on bio prije ili poslije, uzrok ili posljedica, u napadačkom ili obrambenom ratu, ne može biti odobren jer svaki dodaje zlu novu snagu i spirala zla, kako bi rekao Ivan Pavao II., po njemu se nastavlja. Zato se zlo ne smije nikada činiti, ali isti čin nije jednak ako je označio početak zala, ili je bio izazvan drugim zlom.

b) Sve zločine nije nikada moguće pravedno kazniti. Netko je zgodno rekao da bi u slučaju da svi koji po zakonu zaslužuju zatvor doista ondje i dospiju, da bi više bilo ljudi s one strane rešetaka nego s ove strane. Nužno je uključiti instituciju praštanja. No ono što se događa - a ne bi smjelo - jest da se neke zločine ne ubraja u kažnjiva djela, a neke se uveličava. To čine politički moćnici i njihovi poslušnici, već prema svojim, a ne prema objektivnim potrebama. Kada se zanemari uzrok i posljedica, povijesni kontekst, pa se >popravlja istina<, javlja se kod moćnika potreba za više grijeha nego je počinjeno, jer su oni potrebni kako bi se obrazložila već pripremljena kazna. Onaj kome je zločin potreban, kada zločina ima on ih pobjedonosno otkriva, a kada ih nema, ili ih nema u dovoljnoj mjeri, on ih prema potrebi stvara. Poznata je basna o vuku i janjetu. Vuk janjetu, koje pije nizvodno od njega, prigovara: Mutiš mi vodu. Na janje treba svaliti krivicu da se opravdaju vučji apetiti. To je grješan odnos prema drugome i treba uvijek ukazivati na to. Janje muti vuku vodu oduvijek u ovome svijetu, ali mi takvu logiku ne smijemo nikada prihvatiti makar koliko vuci činili svoje.

Kada je moćnicima bilo potrebno, mogao je biti osuđen ne samo jedan Stepinac, nego i sam Isus Krist. To je tako bilo i bit će na ovom svijetu. No to ne znači da se s time trebamo složiti i prihvatiti kao normalu.

Postavlja se pitanje jesu li današnjim političkim moćnicima potrebni naši grijesi da bi lakše ostvarili svoje ciljeve?

c). Daljnji dvoznačni izraz jest da zločine treba individualizirati. Opravdava se taj izraz time jer da se greška pojedinca ne smije prenijeti na širu zajednicu. No ona se nije koristila u smislu da se ne prenese na hrvatsku državu, nego na neke zaštićene pojedince i na međunarodnu zajednicu. Ujedno ona stvara pogodno ozračje da se po potrebi svakoga može izdvojiti i onda >punim pravom< podvrgnuti istraživanju njegovih negativnosti. Imajući u vidu usmjerenost naših medija, tako označenima se redovito pripiše sve što se nekome o njemu loše sanjalo. Gotovo da se cijela javnost pozove da baca na nj kamenje. Bez straha, jer su pod okriljem >slobode štampe<. Nisu na meti samo haaški optuženici. Sjetimo se kako je proganjana Jelena Brajša! Svaki koji se ne pridruži bacanju kamenja, koji se usudi istaknuti nešto pozitivno u prokazanoj osobi, izlaže se opasnosti da bude proglašen kao onaj koji podržava zločin. Nisu, dakle, u toj (ne)logici važna dobra djela niti okolnosti u kojima je nešto učinjeno.

d) Trebamo izgrađivati pravnu državu. To znači da svaki sudski pravorijek treba prihvatiti i provesti. I tu, naizgled, nema nešto sporno. No, poznato nam je dosta slučajeva gdje je sudac proglašavan nevrijednim a sudstvo korumpirano kada se pravorijek nije slagao sa željama nekih moćnika i medija. Po nekima, sudstvo je samo u onom slučaju na razini svoje zadaće kada se slaže s željama njihovim i njihovih nalogodavaca.

e) Nema ništa sporno također u izreci da ratni zločini ne zastaruju. No i taj pojam se ne koristi za sve ratne zločine. Kada se kaže da treba suditi partizanima koji su činili zločine, znade se čuti odgovor da se trebamo okrenuti budućnosti, a ne neprestano kopati po prošlosti. No kada je riječ o >fašistima<, onda zločini ne zastaruju, onda treba o tome pisati i neprestano osuđivati. Kao da bi izreka trebala glasiti: Nečiji zločini ne zastaruju.

Svjetskim poretkom još i dalje dirigiraju pobjednici u prvom i drugom svjetskom ratu. Komunisti su u jednom i drugom slučaju bili među pobjednicima. Zato i njihove žrtve ne mogu dobiti isti status kao žrtve poraženih. Moja je teza da je današnjim političkim moćnicima u svijetu potrebna naša krivnja jer oni nemaju za nas mjesto među pobjednicima.

4. Loše je što se hrvatska javnost preopterećuje zločincima i zločinima. Kao crkvenom povjesničaru dobro mi je poznato da je Crkva bila onda najdosljednija svome poslanju kada su najviše u cijeni bili nevino stradali, kada su oni svojim ugledom stavljali u sjenu i u drugorazredni plan one koji su ih mučili. To je išlo tako daleko da se u središte okupljanja (oltar) trebalo ugraditi moći (ostatke) mučenika, nevino stradalih. Tako je svaku zajednicu uz Krista patnika povezivala također patnja i žrtva jednoga od Kristovih sljedbenika.

Ja sam uvjeren da je najbolja terapija za narod razvijati u njemu osjećaj cijene za patnje nevinih, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Ne sumnjati u vrijednost patnje nijednoga nevino stradalog ili optuženoga. Ona ima otkupiteljsku i spasonosnu moć. Bilo je mnogo nevine patnje i u ovoj hajki na >zločince<. I nju trebamo znati cijeniti. Cijeniti žrtve kao svoje blago!

5. S tim ciljem pokrenut je projekt Crkve hrvatskih mučenika. On želi među svima razvijati osjećaj poštovanja prema onima koji su na ovim našim hrvatskim prostorima nevino patili, bili progonjeni, stradavali. Osim Hrvata, među takvima je bilo i Srba, Židova, Bošnjaka, Mađara i drugih. U svojoj nemoći osjećali su oni žeđ i glad za sigurnošću, pravdom, mirom, slobodom. Njihova nemoć bila je plodnije tlo za rast tih vrlina od bahate moći njihovih progonitelja. Zaslužili su ne samo naše poštovanje, nego nam se postavljaju i kao uzori da se i mi znamo okoristiti časovima naših nemoći pred bahatim svojim tužiteljima.

Na tim temeljima može se izgraditi skladan život između svih hrvatskih građana, većinskog naroda i manjina.