ČITALI SMO ZA VAS


HRVATSKA I MEĐUNARODNO SUDIŠTE U HAAGU:

POLITIKA ILI PRAVDA?

Iz britanske perspektive

dr. Robin Harris

Robin Harris: HRVATSKA I MEĐUNARODNO SUDIŠTE U HAAGU: POLITIKA ILI PRAVDA?

Čast mi je što sam zamoljen obratiti se ovom uvaženom skupu hrvatskih intelektualaca. Tema vašeg okupljanja može se u prvi trenutak učiniti prilično uskom, no takav prvi dojam vara. Pitanje o tome što je pravi sadržaj pojma >udruženi zločinački pothvat<, kako ga rabi Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, traži puno više od tehnički ispravnog pravnog odgovora - ako se takav odgovor nekim slučajem uopće može naći. To pitanje, naime, dotiče samu srž odnosa politike i pravde, kao i uloge nacionalnih i međunarodnih sudova. Ono izravno zadire u područje nacionalnih interesa Republike Hrvatske i same njene suverenosti. Ono ima dugoročne i duboke posljedice za daljnje vođenje vanjske politike Zapada. A na kraju, no ne i manje važno, u sebi uključuje sudbinu generala Ante Gotovine i suoptuženika pred Sudištem u Haagu - nešto što me osobno brine, a što bez sumnje veoma brine i sve vas.

Ne izbjegavamo, a to ne treba ni pokušati, kulturnu pozadinu s koje pristupamo tim pitanjima. Neizbježno osobno sa sobom nosim britansku perspektivu. Ipak, dopustite mi da odmah pridodam da se ta perspektiva može opisati tradicionalnom britanskom perspektivom, onom koja svoje temelje ima u klasičnim nacionalnim vrijednostima, a ne povodi se za politikama aktualnih britanskih vlada. Narode ne treba uvijek suditi prema djelovanju njihovih političkih klasa, pa čak ni u slučaju demokratskih društava.

Politiku Velike Britanije prema problemima na prostoru bivše Jugoslavije u zadnjih petnaest godina treba opisati kao veoma lošu. Ona je bez prestanka pokušavala održati Jugoslaviju na životu, žrtvama agresije je priječila nabavu sredstava za obranu, zaustavljala je međunarodne akcije koje su za cilj imale pomaganje bespomoćnima, podupirala je niz mjera počinitelja genocida, poticala je održavanje mita da su sve strane u sukobu jednako krive, upuštala se u jadne kampanje kako bi opravdala svoju politiku u trenutku kada su pogreške britanske politike postajale očite, a u zadnje vrijeme je, iz čiste zloće, postavljala Hrvatskoj zapreke za ulazak u Europu. Ne ispričavam se za sve ovo, i to stoga što sam, poput mnogih drugih u Britaniji, osobito poput Lady Thatcher, bio protivnik ovakve politike, na svakoj točki. Ovaj niz teških pogrešaka nabrajam jednostavno kao sramotnu činjenicu.

Britanska perspektiva koju ja prihvaćam je različita, a vjerujem da je i autentičnija. Velika Britanija povijesno je domovina liberalne tradicije u njenom pravom smislu, one koja veliki značaj pridaje vladavini prava, koja poštuje raznolikost, energično odbacuje koncentraciju centralističke moći. To nas tradicionalno upućuje da stanemo na stranu slabijega, uvijek protiv arogancije i sile. Takva tradicija svoje temelje ima u cijelom našem političkom spektru. Veliki britanski pisac George Orwell bio je ljevičar, no upravo je on napisao roman 1984., a u kojem je dao veoma uvjerljivu sliku komunizma kao >čizme koja udara u ljudsko lice, svom snagom<. Britanska je vlada trebala doista bolje gledati tko je u velikosrpskoj Jugoslaviji nosio vojničke čizme.

Postoji međutim i druga, konzervativnija, strana britanskih vrijednosti. Britanci su po svojoj prirodi skeptici, često nažalost u pitanjima vjere, no na zdrav način kad se radi o politici. Za razliku od naših američkih rođaka, s kojima imamo puno zajedničkog, mi smo tradicionalno nepovjerljivi prema planovima za bolju budućnost na račun prihvatljive sadašnjosti. Lakše prihvaćamo poznato od manje poznatog, o nepoznatom da i ne govorimo. Ponekad smo idealisti. No, kad smo sami sebi vjerni, nikada nismo za utopije.

Utopizam, poput totalitarizma, koji mu se pogrešno postavlja kao suprotnost na istoj razini, a s kojim u biti dijeli mnoge osobine, je vječna napast. Počiva na preuzetosti, kojoj nema kraja. A poput svake preuzetosti, od gradnje Babilonske kule opisane u Knjizi postanka, pa do današnjih zamisli o univerzalnoj međunarodnoj pravnoj nadležnosti, utjelovljenoj u Međunarodnom sudištu u Haagu, uvijek završava u suzama.

Međunarodno je sudište, mislimo li na te činjenice, potpuno nezadovoljavajuća institucija. Ono utjelovljuje pretpostavku da će pravda biti sigurnija, poštenija i učinkovitija makne li je se iz naroda i lokalnih zajednica i povjeri li je se u ruke skupine nazovi-pravnih stručnjaka. Takva je pretpostavka očito kriva. Poriče svaku logiku koju primjenjujemo kod stvaranja i procjena institucija drugih vrsta. Ne temelji se na vladavini prava, već u najboljem slučaju, na vladavini pravnika, u ovom slučaju pravnika koje ne muči savjest kad tijekom postupka sami stvaraju zakone. Neki su rezultati odmah uočljivi. Međunarodno sudište je hiperkapacitirano. Ima preko 1 100 zaposlenika, a troškovi mu iznose više od 250 milijuna dolara godišnje. Unatoč takvim masivnim resursima, ili možda upravo zbog njih, Sudište je tromo, neučinkovito i sporo. >Odgođena pravda uskraćena je pravda< kaže stara poslovica. Pravda Međunarodnog sudišta je uvijek odgođena, često iskrivljena, a često i neprihvatljiva.

Pogledajte im web-stranicu i vidjet ćete njihovu arogantnu procjenu o vlastitom značaju. Tvrde da su >pionirska institucija<, ona koja je preobrazila primjenu međunarodnog prava, na primjer proširenjem (nešto veoma opasno, u stvari!) značenja >zapovjedne odgovornosti<. Doista, njihovo obraćanje javnosti podsjeća na stil političkih lobista, nikako na službenike suda. Sve upućuje na široki program, koji je sam sebi svrha.

Međunarodno sudište ponaša se kapricioznije i arogantnije negoli bi se ikoja vlada to usudila. Dozvolili su si, na primjer, proširiti svoju nadležnost i štititi svoje interese sramotnom intervencijom protiv hrvatskih novinara. Da su takvu zlorabu počinili protiv slobode tiska u Velikoj Britaniji, ili u Americi, došlo bi do pogubne kritike vlasti, a tako bi trebalo biti uvijek i posvuda, kad započne takvo djelovanje.

Ovdje moram nešto priznati. Bio sam oduševljen kada je 1993. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda osnovalo taj Sud. Razlog je bio jednostavan. Bilo je očito da u međunarodnoj zajednici nema dovoljno političke volje da se održi pravda i red i činilo se da se takvo stanje ne će promijeniti. Udaljena prijetnja globalne pravde činila se bolja negoli nikakva prijetnja. Uvođenje pojmova poput >ratni zločin<, >zločin protiv čovječanstva<, pa čak i pojma >genocid< u javnu diskusiju ipak je ciničnim suradnicima zločina u Londonu, Parisu, Washingtonu i Moskvi otežalo da se i dalje prave da su Vukovar i Sarajevo tradicionalno uobičajeni načini rješavanja problema na Balkanu. No, nisam bio u pravu.

Međunarodno je sudište postalo čudovište, a što je, obzirom na ideologiju i interese njegovih zagovaratelja i praktičara, ipak bilo programirano. Ono vjerojatno nije zaslužno za očuvanje ičijeg života. Sasvim sigurno nije spriječilo niti jedno zlodjelo. Znanje o njegovom postojanju nije zaustavilo Ratka Mladića i njegove suradnike da pobiju tisuće Muslimana u Srebrenici, muškaraca i dječaka. Nije zaustavilo ni Miloševića u etničkom čišćenju Kosova.

U stvari, Međunarodno sudište zadobilo je neku učinkovitost u smislu hvatanja osumnjičenika tek onda kada su se političke karte okrenule protiv Beograda. Brojke pokazuju da je gotovo svih 161 optužnica kao i 94 pokrenuta postupka uslijedilo nakon operacije Oluja. Prije toga, Sud je bio doslovno bez ikakve snage. Drugim riječima, Sud može zahvaliti Predsjedniku Tuđmanu, generalima Gotovini, Čermaku i Markaču, te pomoći Bosanaca i Amerikanaca - dakle onima koje spominje u svojim optužnicama za sudjelovanje u >kriminalnom pothvatu< - da uopće na neki način funkcionira. No, sumnjam da će glavna tužiteljica Carla Del Ponte ikada reći >hvala<, jednako tako kao što ne će reći >žao mi je< za optuživanje Vatikana da pomaže skrivati generala Gotovinu u hrvatskom samostanu, a što se pokazalo potpuno krivim i objedom.

Odluka da se ustanovi Sud nastala je, sjetimo se, radi pomanjkanja konsenzusa vanjskih sila oko pitanja intervencije. No Sudište nije ništa riješilo. Neka vrsta rješenja omogućena je tek nakon što su Sjedinjene Države, sa zakašnjenjem, otklonile europske prigovore i podržale hrvatsku vladu u vojnoj reintegraciji tzv. Krajine. Ne može se u međunarodnom prostoru reći dovoljno često i dovoljno jasno: Bez operacije Oluja ne bi bilo Daytona. Bez Daytona ne bi bilo Bosne. Bez Bosne nema mira na ovom području. To je doista tako jednostavno i točno tako.

Na žalost, uspostava Međunarodnog sudišta pridonijela je izjednačavanju odgovornosti. U prvom redu je zaprijetila da Hrvatskoj uskrati pobjedu. Kako bi opravdao svoje postojanje, Sud mora proizvesti rezultate koje nisu posljedica ratnih procesa, politike, niti presuda nacionalnih sudova. To ga je potaklo na bolesnu inicijativu da se fokusira na navodne zločine koje nitko ozbiljan inače ne bi smatrao zločinima. Sud je nastojao utvrditi svoju vjerodostojnost izjednačavajući krive i nevine narode. To se moglo predvidjeti. Sud radi ono što takve institucije uvijek čine. Čuva i promiče vlastite interese. To je pozadina optužnice protiv generala Gotovine i njegovih suboraca.

No, zašto se Sudu dozvoljava da se ponaša na način koji na početku nije bio predviđen i očekivan? Zašto ga se ne pozove na red? Odgovor je da velikim silama zapravo odgovara da djeluje na ovaj način. Sjedinjene Države htjele su Srbiji olakšati izručenje Mladića i Karadžića, što je u prvi čas bio vrijedan cilj, mada će sigurno požaliti svoju odluku kada na vidjelo izbiju detalji o umiješanosti u operaciju Oluja, kao što se mora i hoće dogoditi. S druge strane, Britancima, Francuzima i Rusima, koji za Hrvatsku ionako nisu imali vremena, sigurno je bilo drago da se hrvatska operacija iz 1995. stavi na istu razinu kao i ranije srpsko etničko čišćenje i agresija, koje su oni prešutno podržavali i javno umanjivali. Ispitujući ponašanje Međunarodnog sudišta na ovim pitanjima, postaje jasno kako su utopijski ciljevi i opća pravda za sve samo otvorili vrata velike nepravde prema nekima. Sudski procesi koji prihvaćaju poznatu Clausewitzevu formulu su sada puki nastavak politike, drugim sredstvima.

No, pogledajmo pomnije operaciju Oluja. Ponavljam te činjenice iako su one sigurno poznatije hrvatskom auditoriju negoli meni, zato jer ima smisla da stranac još jednom ponovi istinu, možda na korist drugih stranaca.

Oluja se ni na koji način ne može usporediti s npr. okrutnim srpskim uništavanjem istočne Slavonije. Knin nikada nije doživio sudbinu Vukovara, niti se to ikada trebalo dogoditi. Svrha Oluje bila je osloboditi hrvatski teritorij, koji je takvim bio i međunarodno priznat. Tim više, akcija je bila trijumfalna, brza, temeljena na oružanoj vatri, točnom vremenskom planiranju, učinkovitoj logističkoj podršci, izbjegavanju civilnih žrtava, ukratko, operacija za pokazivanje, u NATO-stilu. A što i nije začuđujuće, obzirom na američku tehničku podršku, savjete i vježbu.

Posljedice oluje pretežito su blagotvorne. Oslobođen je Bihaćki džep, jedan od vrlo nesigurnih >sigurnosnih zona< Ujedinjenih naroda. Reintegriran je okupirani teritorij zapadne Hrvatske. Prekinuta je opsada Sarajeva. Najveća je šteta što se Oluja nije dogodila ranije. Srebrenica je mogla biti spašena.

Civilne žrtve Oluje začuđujuće su male. Međutim, jedini način da se ikada postigne takav epilog jedne vojne akcije je da se civilima dozvoli bijeg pred borbama. Tako se dogodilo da je izbjeglo oko 80 000 Srba, ne samo s pogođenog područja, već sa cijelog hrvatskog teritorija. Optužnice Haaškog sudišta naravno tvrde da je to bila namjera, temelj >udruženog zločinačkog pothvata<. No, nisu podastrijeti dokazi koji bi potkrijepili ovakvu tvrdnju. Naprotiv, drugačije negoli je to bilo u slučaju ranijih srpskih napada i etničkog čišćenja, nije moguće utvrditi da je postojalo javno pozivanje, a niti privatni planovi, koliko je meni poznato, da se želi postići etnički čisti teritorij. Doista, ne vidim nikakvih razloga zašto bi Zagreb u tom trenutku želio masovni egzodus Srba, budući da bi to izazvalo ogromne političke probleme.

U svakom slučaju, iako dokazi za mens rea u navodnom zločinu u potpunosti nedostaju, to nimalo ne uznemiruje tužiteljicu Međunarodnog tribunala. Ona, dapače, nastavlja svojom neobičnom taktikom, a koja se može opisati drugom latinskom uzrečicom, i to post hoc, propter hoc - što znači pretpostavku da se o nakanama može zaključiti iz naknadnih događaja. U ovom slučaju, Srbi su otišli, što bi imalo značiti da su protjerani. Prema tome, prvotna bi nakana i bila njihovo protjerivanje. Takvo zaključivanje ne bi bilo održivo, a vjerujem da se s njim ne bi ni započinjalo, na nekom britanskom ili kojem drugom zapadnom sudu. No, ono je moguće na osebujnom putu kojim Međunarodno sudište kroči.

U svakom slučaju, srpsko stanovništvo nije protjerano. Kao što je svojevremeno istakao Peter Galbraith, veleposlanik Sjedinjenih Država u Republici Hrvatskoj :<Činjenica je da je srpsko stanovništvo otišlo prije negoli je hrvatska vojska pristigla. Ne mogu se protjerati ljudi koji su već otišli.< On je u pravu.

Možemo razmišljati o mnogim razlozima zašto je srpsko pučanstvo moglo odlučiti da dobrovoljno napusti Hrvatsku. Razmjeri progona i pljačke hrvatskog stanovništva u tim krajevima tijekom te četiri godine bili su takvi da se mora zaključiti da su mnogi od tih Srba u tome sudjelovali. Mogli su se bojati grube pravde ili redovne pravde i nadati se da će je bijegom izbjeći. Područje koje su napustili bilo je u jadnom stanju, dijelom radi gospodarske blokade, no još više radi lošeg vodstva, nereda i kriminala koji su cvali pod tzv. Srpskom Republikom Krajinom. Zašto ostati?

Uostalom, ne moramo pogađati. Znamo točno što je Srbe navelo na odlazak: Vođe su odredile da se tako učini. Dokazi su jasni i nepobitni. Dolaze iz svjedočenja u Miloševićevom postupku i dostupni su tužiteljici. Ako su joj možda bili promakli, mogla se savjetovati sa službenom glasnogovornicom Suda Florence Hartmann. Ranije novinarka Le Monda, ona je dala prikaz tih događaja u svojoj knjizi Milošević - La Diogonale du Fou. Gospođa Hartmann izričito nije voljela Predsjednika Tuđmana, pa je prema tome zadnja osoba da njemu i njegovim suradnicima daje izliku. Stoga ono što ona kaže o tim događajima ima osobitu težinu, kad ona Zagreb oslobađa odgovornosti, a krivi Beograd. U svojoj knjizi ona piše:

>Svaki (srpski) izbjeglica mogao je posvjedočiti da je stanovništvo bježalo po uputama vlastitih vođa. Svaki (srpski) vojnik mogao je posvjedočiti o namjernom povlačenju srpske vojske . ukupno, o svjesno planiranom napuštanju Krajine.<

Za srpski egzodus Florence Hartmann krivi Miloševića, koji je djelovao preko svog povjerenika generala Mrkšića, a tako misle i mnogi Srbi. Vjerojatno je u tome u pravu, a također i onda kada misli da je Beograd te Srbe smatrao korisnijima za naseljavanje velikosrpske Bosne negoli u suprotstavljanju u izgubljenoj bitci protiv Hrvatske. No, točno utvrđivanje odgovornosti među srpskim vođama ovdje je i nevažno. Uostalom, beogradski časopis Politika objavio je naredbu Milana Martića, predsjednika tzv. Srpske Republike Krajina od 4. kolovoza 1995., a koje presliku imam ovdje sa sobom, kojom naređuje planiranu evakuaciju pučanstva koje nije sposobno za borbu. Srbi su otišli zato jer su im to rekli drugi Srbi, a ne zato jer bi ih na to prisilili Hrvati.

Kasniji stvarni i neoprostivi zločini prema zaostalom srpskom stanovništvu, a koje su počinili Hrvati koji su se vraćali, ne mijenjaju glavnu tvrdnju. Odlazak Srba nije bilo etničko čišćenje, već kako to Martić kaže, >evakuacija<. Prema tome optužbe protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača bitno su pogrešne. A bez prikladnog plana >udruženog zločinačkog pothvata< posebne optužbe protiv njih osobno ne mogu opstati. Postojanje takvog >pothvata< je nedokazano, dapače nedokazivo je radi jednostavnog razloga jer nije ni postojalo. Sudski predmet hrvatskih generala, a onda dalje tim slijedom i predmet protiv hrvatske vlade tog vremena, je neutemeljen.

Sve to ne znači da treba ignorirati odgovornost drugih stranaka za druge zločine, ako bi Međunarodni sud nastavio s radom. Prisjetimo se ovdje da utemeljiteljski statut Suda ne isključuje bavljenje zločinima počinjenih od strana koje dolaze izvan Jugoslavije. Sigurno je moguće postaviti pitanje ne bi li predsjednici zapadnih država i zapovjednici njihovih snaga mogli biti optuženi zato što su dopustili da se nastave zločini koje su mogli spriječiti. Činjenica da su optužnice izbjegli zapovjednici UN-a koji su bili zaduženi čuvati posebno zaštićena područja, poput Srebrenice, unatoč beskrajno fleksibilnom pojmu >zapovjedne odgovornosti<, jednostavno potvrđuje da su odluke Suda uvijek politički ograničene, a ponekad i politički određene, mada nažalost ne uvijek na razuman način, niti na način koji je moguće braniti.

Zapad bi općenito, a osobito Amerika, trebao biti jako zabrinut radi presedanske sudske norme koju u vezi s Olujom postavlja Međunarodno sudište. Amerikanci, naravno s pravom, osjećaju sigurnost da Sud ne će utvrditi da su oni bili dio zločinačkog pothvata, unatoč činjenici da su sudjelovali u planiranju akcije i bili upoznati s točnim vremenskim planovima svega značajnog tijekom njezina odvijanja. No Washingtonu i Londonu trebala bi noćnu moru izazivati postavka da je pravno moguće utvrđivati >udruženi zločinački pothvat< u slučajevima kad tijekom neke vojne intervencije, a koja se provede redovnim načinima, dođe do ubijanja ponekih civila i uništavanja njihovog vlasništvo, a veliki broj njih izbjegne.

Grubo je moguće utvrditi da je 1995, kada je Hrvatska vojska oslobodila svoj teritorij, ubijeno oko 150 civila, a da ih je iz tzv. Krajine izbjeglo oko 80 000. Nasuprot tome, stradalo je vjerojatno oko tisuću civila, a 190 000 ljudi napustilo je Kosovo, kad je 1999. NATO izvršio svoju vojnu akciju na području koje je bilo srpski teritorij. Podržavam akciju na Kosovu. No također podržavam Oluju. Također podržavam kasnije odluke, da se napadne Afganistan, a zatim Irak. No, Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo ne trebaju brinuti o ljudima poput mene, ljudima koji razlikuju dobro od zla i koji znaju da je ponekad potrebna sila da bi nadvladala pravda. One trebaju brinuti o ljudima poput Carle Del Ponte i njenih više od 1 100 kolega i kolegica, a još više od toga o novom Međunarodnom kaznenom sudu osnovanom Rimskim statutom. Imaju se razloga bojati da će iz Pandorine kutije koju su otvorili kada su osnovali taj Sud pojaviti potpuno nova vrsta političke pravde - takve koja će sve više isključivati nacionalne sudove i nacionalne vlade, a što će paralizirati održavanje mira i intervencije sa svrhom uspostavljanja mira, te će samo pomoći tiranima i agresorima.

Poznata je misao velikog englesko-irskog rodoljuba i mislioca Edmunda Burkea: >Sve što je potrebno da zlo nadvlada jest da dobri ljudi ništa ne učine<. Dobri ljudi, i to ne samo dobri Hrvati, imaju dužnost sve poduzeti da se potpuno otkloni optužnica protiv Oluje, a zatim da se stavi ključ u bravu Međunarodnog sudišta u Haagu.