ČITALI SMO ZA VAS


>ZAJEDNIČKI ZLOČINAČKI POTHVAT< - Što je to?

dr. Milan Vuković

Milan Vuković: >ZAJEDNIČKI ZLOČINAČKI POTHVAT< - ŠTO JE TO?

Uvodne napomene

Želja za istinom pokrenula je ovaj stručno znanstveni skup, jer je kazneno-pravna kvalifikacija o >zajedničkom zločinačkom pothvatu< stvorila ogromno nepovjerenje u objektivnost institucije Haaškog tribunala, otvarajući pitanje svjesnog zaobilaženja temeljne istine o stvarnoj borbi hrvatskog naroda protiv srpsko-crnogorskog agresora i njegovog zločinačkog >poduhvata< osvajanja hrvatskog teritorija Virovitica-Karlovac-Gospić-Karlobag kao >zapadnih granica< pravoslavlja i Velike Srbije.

Tužiteljstvo Haaškog suda, utemeljeno za vođenje postupka protiv osoba odgovornih za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava, počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije od 1. siječnja 1991. (točka 2. Rezolucije Vijeća Sigurnosti 827.), najvjerojatnije, iz nama nepoznatih razloga, ne želi razumjeti hrvatsku nadljudsku borbu za obranu slobode i samostalnosti.

Tvrditi da se inkriminacijom >zajednički zločinački pothvat< ne inkriminira Domovinskom ratu, već da se tom inkriminacijom optužuje >politička struktura državnog vrha< koja je Domovinski rat koristila >za istjerivanje Srba iz Hrvatske<, nedvojbeno je neistina u službi zamagljivanja srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku s ciljem da se obrana slobode i samostalnosti Hrvatske prikaže kao >ratni zločin<.

Prihvaćanjem te kvalifikacije očito se želi baciti sjena na nastanak hrvatske države, utjecati na pisanje povijesti i diktirati političku budućnost.

Hrvatsko kulturno vijeće želi doprinijeti da se taj manipulativni pokušaj osujeti, da se zaštiti dignitet i čast hrvatske borbe za slobodu i samostalnost. Osporavajući kaznenopravnu kvalifikaciju >zajednički zločinački pothvat< Domovinskom ratu i nositeljima hrvatske državne vlasti, Hrvatsko kulturno vijeće želi istaknuti da je Tužiteljstvo Haaškog suda, arbitrarno i neutemeljeno, koristilo svoja prava za ovakva optuživanja.

Bez obzira koliko to iziskivalo napora, istina mora pobijediti. Dignitet Domovinskog rata i veličanstvenih pobjeda Hrvatske vojske nad agresorom, treba ugraditi u stvaranje bitno potrebnih uvjeta radi sprječavanja ponavljanja povijesti na ovim prostorima.

Hrvatska treba suditi jednom vremenu u koji su je uvalile velike sile 1918. i 1945., vremenu u kojemu su se od strane tih velikih sila podržavali stalni progoni hrvatskog naroda koji je tražio i borio se za ostvarenje samostalne Hrvatske.

I.

Raspadom komunističkog sustava u zemljama istočne Europe, stvorili su se povijesno očekivani uvjeti mirnog i legalnog izjašnjavanja hrvatskog naroda, na prvim slobodnim i demokratskim izborima od 1918. godine, da svojom odlukom bira svoje zastupnike i rukovoditelje u vođenju Hrvatske. Slijedom tih događaja utemeljen je i Hrvatski sabor, kao zakonodavno tijelo novog sustava političkog uređenja i izbora članova Predsjedništva Republike Hrvatske. Činjenica je i povijesna istina da su na tim izborima izgubili svako značenje i svaki politički utjecaj, takozvani baštinici ljevičarsko jugoslavenske tradicije, pa je narod, konačno, dobio mogućnost slobodnog odlučivanja o svojoj sudbini i stvaranju samostalne i neovisne hrvatske države.

Kreatori jugo-komunističkog terorizma i baštinici velikosrpskih ideja o Velikoj Srbiji, nisu odluku hrvatskog naroda primili na civilizacijski način. Dana 17. kolovoza 1990. godine, postavljajući balvane na prometnicama nekih krajeva Hrvatske i sprječavajući slobodni let helikoptera Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske kod Knina, navijestili su rat Hrvatskoj. Zaobilazeći taj incident, Hrvatska je donijela, 22. prosinca 1990. svoj Ustav, kojim je u članku prvom, pozivajući se na izvorišne osnove i tisućljetnu nacionalnu i državnu opstojnost hrvatskog naroda, Hrvatska određena sadržajem koji glasi:

- >Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država.

- U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.

- Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.<

Člankom drugim Ustava, između ostaloga, određuje se:

- >Suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv<././.

Na tim ustavnopravnim temeljima, strpljivo gradeći svoje međunarodno priznanje, Hrvatsku kao samostalnu i neovisnu državu prvi je priznao Island, 19. prosinca 1991., a 15. siječnja 1992., uslijedio je prestižni val priznanja mnogih država svijeta, predvođen državama članicama Europske unije. Rezolucijama Vijeća sigurnosti 777 i 821, iz 1992., te Rezolucijom Opće skupštine UN-a 47/1, jasno je utvrđeno da >država pod imenom Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija više ne postoji<, te da SRJ /Srbija i Crna Gora/ ne može automatski slijediti članstvo SFRJ u toj organizaciji i da >mora zatražiti prijem u članstvo UN-a<.

Slijedom te pravne situacije, Hrvatska je primljena u članstvo Organizacije ujedinjenih naroda 22. svibnja 1992. godine. U toj prigodi, predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, na svečanoj sjednici, održao je govor u kojemu je, ističući veliko značenje primanja Hrvatske u svjetsku zajednicu ravnopravnih i neovisnih država, zahvalivši se svim aktualnim rukovoditeljima Organizacije ujedinjenih naroda, naglašavajući povijesni značaj i ulogu hrvatskog naroda kao jednog od najstarijih naroda sadašnje Europe, istaknuvši kako je za ostvarenje svoje slobode i ovo priznanje Ujedinjenih naroda, hrvatski narod morao >podnijeti teške žrtve za očuvanje svoje suverenosti<. Predsjednik Tuđman je ustvrdio: >Hrvatskoj je bio nametnut rat jugo-komunističke armije i srpskog imperijalizma za restauraciju komunizma i osvajanje hrvatskih područja. U tom ratu, u kojem se hrvatski narod našao goloruk naspram tehnički nadmoćne oružane sile JNA, Hrvatska je, obranivši svoju slobodu i demokraciju, stekla i međunarodno priznanje na putu u punopravno članstvo u KESS-u i u OUN. Taj rat, međutim, još nije posve okončan, osobito stoga što su ga izazivači proširili i na susjednu Bosnu i Hercegovinu, usprkos angažiranju EZ i Vijeća sigurnosti OUN<.

Izjavivši s govornice da Hrvatska u cijelosti i bez rezervi prihvaća načela Povelje Ujedinjenih naroda i da će biti njima privržena, nadajući se većoj podršci svjetske organizacije, osobito u nastojanjima za >mirno rješenje krize na tlu bivše Jugoslavije, na načelima Povelje UN, za uspjeh Mirovnih snaga ujedinjenih naroda<, predsjednik Tuđman je prihvatio posredovanje međunarodne zajednice u slučajevima kršenja osnovnih ljudskih i etničkih prava, ugrožavanja mira, ali i prihvaćanje dokumenata Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, načela na kojima djeluje Mirovna konferencija u Bruxellesu za rješenje jugoslavenske krize i odnosa između država što nastaju na tlu bivše Jugoslavije.

Gledajući iz aspekta hrvatske državne politike ovaj istup predsjednika Tuđmana 1992. godine u Palači Ujedinjenih naroda na Općoj skupštini te organizacije, najjasniji je dokument temelja hrvatske sveopće politike, koji se ničim do sada ne može osporiti, jer to je bio i ostao temelj hrvatske međunarodne suradnje sa svim zemljama svijeta, posebno, kako je predsjednik Tuđman istaknuo s govornice Ujedinjenih naroda, da >Hrvatska želi biti otvorena za svestranu suradnju sa svim susjednim i drugim zemljama Europe i svijeta. Hrvatska želi biti oslonac mira i stabilnosti međunarodnog poretka i dostojan član Ujedinjenih naroda

Hrvatska javnost je oduševljeno pozdravila prijam Hrvatske u UN, ali teški ožiljci naneseni agresijom, uz veliki broj poginulih, nestalih, izbjeglica i prognanika, te nekoliko stotina uništenih sela i naselja, porušenih gradova kao što su Vukovar, Gospić, Karlovac, Dubrovnik i mnogi drugi, rušenja nekoliko stotina značajnih spomenika kulture i međunarodno zaštićenih lokaliteta kao što je arboretum kod Dubrovnika, dvorac Eltz u Vukovaru, šibenska katedrala sv. Jakova, masovna ubojstva na Ovčari i u Škabrnji, ostali su i nakon ove pravno-političke pobjede koja je obećavala nastavak borbe za hrvatske interese s čvršćih pozicija. Naročito se je očekivalo jače zauzimanje svjetske politike za povratak u hrvatski državno-pravni sustav njezinih okupiranih prostora koji su se tada mjerili, skoro, sa 28% cjelokupnog hrvatskog teritorija.

Usprkos svih tih činjenica, prijam Hrvatske u Organizaciju Ujedinjenih naroda, bez ikakvih ograda, značio je potvrdu prava Hrvatske, predviđenog u čl. 51. Povelje Ujedinjenih naroda: >Ništa u ovoj Povelji ne dira u prirodno pravo individualne ili kolektivne samoobrane u slučaju oružanog napada na nekog člana Ujedinjenih naroda sve dok Vijeće sigurnosti ne poduzme mjere potrebne za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. Mjere koje članovi poduzmu u vršenju toga prava samoobrane odmah se dojavljuju Vijeću sigurnosti i nipošto ne diraju u ovlasti i dužnosti Vijeća sigurnosti da, na temelju ove Povelje, djeluje svakog časa na način koji smatra potrebnim za održavanje ili uspostavljanje međunarodnog mira i sigurnosti!<

Očito je, prema tome, da do samog čina prijama Hrvatske u Ujedinjene nacije, kao punopravnog člana te organizacije, ne postoji ništa što bi njezinu obranu moglo kvalificirati, kako to čini Haaški tribunal, ad hoc utemeljen od strane Vijeća Sigurnosti Ujedinjenih naroda rezolucijom 827. >zajedničkim zločinačkim pothvatom!<

II.

Riječ >historiografija< sadrži u sebi pojam koji se naziva (ili zove) >pisanje povijesti<. Istinski povjesničari moraju uvažavati primarne izvore i dokumente. U tom kontekstu se, na najosjetljivijim pitanjima kazneno-pravne odgovornosti, u bilo kojem sudbenom sustavu, kazneno pravna odgovornost utvrđuje isključivo na primarnim izvorima i svjedočenjima suvremenika. Kad je predsjednik dr. Tuđman u svom govoru, u prigodi primanja Hrvatske u članstvo Ujedinjenih naroda, između ostaloga, kazao da je Hrvatskoj iskazana čast i povjerenje prijemom i da će Hrvatska tu činjenicu >nastojati u potpunosti opravdati<, potpuno je svjesno i odgovorno preuzeo obvezu da će odsada, >kao punopravni član Ujedinjenih naroda, moći uživati veću podršku svjetske organizacije u naporima za mirno rješenje krize na tlu bivše Jugoslavije, na načelima Povelje UN, za uspjeh Mirovnih snaga Ujedinjenih naroda.<. Prema tome, iako je u tom momentu bilo oko 28% hrvatskog državnog teritorija pod okupacijom okupatora i agresorske Jugoslavenske armije, predsjednik Hrvatske je dao svoju riječ pred svjetskom javnošću, s govornice Ujedinjenih naroda, da će Hrvatska, sve neriješene probleme u svezi rata voditi najlegalnijim putem uz pomoć Ujedinjenih naroda i Mirovnih snaga, utemeljenih odlukom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Da je to bila politička platforma rada hrvatskog rukovodstva jasno se može zaključiti iz završnih riječi predsjednika dr. Tuđmana i njegovog apeliranja na najviša tijela svjetske organizacije da: >zajedno s EZ i KESS-om poduzmu odlučnije i djelotvornije korake radi neodložnog okončanja rata u Hrvatskoj. radi uspostave mira i stabilnog međunarodnog poretka u ovom dijelu svijeta<.

Da je predsjednik Hrvatske dr. Tuđman iskreno mislio i želio kad je upućivao svjetskoj javnosti ove riječi, da je u tom smislu usmjerio svoje aktivnosti, mogu nam potvrditi česti susreti s odgovornim osobama Ujedinjenih naroda i ustrajnim poticanjem aktivnosti upravo u tom smislu i sadržaju.

Iako su glavne konzultacije o slanju mirovnih snaga u Republiku Hrvatsku postojale, padom Vukovara dobivaju određeniji sadržaj obvezujućeg karaktera dolaskom gospodina Herberta Okuna, savjetnika i posebnog izaslanika glavnog tajnika Ujedinjenih naroda Cyrusa Vencea, te Horsta Heitmana, dužnosnika za politička pitanja u Upravi za istraživanja UN-a, njihovim primanjem od strane državnog vodstva radi konzultiranja o >slanju mirovnih snaga UN-a u Hrvatsku.<

Taj susret rezultirat će 12. prosinca 1991. uručivanjem državnom vodstvu Hrvatske >promemorije< u svezi Rezolucije 721 Vijeća sigurnosti UN-a od 27. XI. 1991., kojom se traži upućivanje mirovnih snaga UN-a, da se obustave svi ratni sukobi i da se uspostavi >potpuna kontrola nad neregularnim vojnim snagama koje moraju poštivati prekid sukoba<.

Gospodin Cyrus Vance, kao posebni izaslanik Glavnog tajnika UN-a, od tragičnog sudjelovanja i osobnog viđenja načina postupanja agresora i njegove armije u rušenju Vukovara te ubijanju i mučenju bolesnika vukovarske bolnice i civila, 18. XI. 1991., bio je jedan od bitnih zagovornika slanja međunarodnih snaga na prostor Hrvatske, u čemu je imao potpunu suglasnost predsjednika dr. Tuđmana i svih relevantnih državnih dužnosnika. Koliko je značenje davao dolasku međunarodnih snaga u Hrvatsku i njihovu razmještanju na vanjske granice još okupiranih hrvatskih prostora od strane agresorskih i pobunjeničkih snaga, slikovito može posvjedočiti činjenica da ih je predsjednik Republike, na sam dan Nove godine, 1. siječnja 1992., primio u službeni posjet i razgovore o što hitnijem dolasku >plavih kaciga< u Hrvatsku. Da se davalo osobito veliko značenje dolasku >plavih kaciga< na hrvatske prostore, potvrđuje činjenica da je koncem siječnja 1992. godine, u cilju provođenja odluke o dolasku međunarodnih snaga, Hrvatsku posjetio gospodin Marrack Goulding, stručnjak za mirovne operacije i podtajnik za posebne političke poslove glavnog tajnika UN-a. O potpunoj suglasnosti i spremnosti Hrvatske za suradnju s međunarodnim snagama potvrđuje osobno pismo predsjednika dr. Tuđmana izaslaniku glavnog tajnika UN-a Cyrusu Vanceu, početkom veljače te godine, o prihvaćanju plana i koncepta glavnog tajnika UN-a B. Ghalija o razmještaju snaga Ujedinjenih naroda u Hrvatskoj. Dapače, iskazujući najotvorenije i najiskrenije želje i namjere Hrvatske, državno rukovodstvo, nakon što se je upoznalo i razgovaralo s prvim zapovjednikom zaštitnih mirovnih snaga UN-a o njihovom razmještaju i nekim tehničkim pitanjima djelovanja postrojbi i zapovjedništva, s indijskim generalom Satisha Nambiarom, donijelo je 12. ožujka 1992., Naredbu o suradnji pripadnika Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova s mirovnim snagama UN-a.

Nesporno je traženje hrvatskog izaslanstva na Mirovnoj konferenciji u Bruxellesu, početkom travnja 1992., da se konačno donese odluka o >potpunoj i neodgodivoj deblokadi kopnenog, pomorskog i zračnog prometa na području Hrvatske<.

Nesporno je, također, da je predsjednik dr. Tuđman u travnju iste godine uputio apel svjetskim državnicima da poduzmu sve što je u njihovoj moći i moći međunarodne zajednice da se spriječi >razaranje čitavih naselja, stradanja i patnje stotina tisuća civila, nedužnih i nemoćnih staraca, žena i djece<.

Hrvatsko rukovodstvo je tražilo od gospodina Marracka Gouldinga, generala Nambiara, Cederica Thomebrrya odgovor o >preuzimanju odgovornosti zaštitnih snaga UN-a< 9. svibnja 1992., a to isto je traženo od generala Philippea Morillona 7. srpnja te godine.

Nalazeći se u takvom stanju hrvatsko rukovodstvo je bilo prisiljeno (11. 7. 1992.) uputiti pismo Glavnom tajniku UN-a Ghaliju zahtijevajući hitan sastanak Vijeća sigurnosti s prijedlogom da se, zbog novih agresorskih napada na Hrvatsku, donese odluka o vojnoj intervenciji protiv agresora. Preslika tog traženja, pisma, upućena je Europskoj komisiji i glavnom tajniku NATO-a, kao i drugim svjetskim uglednicima.

Predsjednik dr. Tuđman je 12. kolovoza te iste godine pozvao Međunarodnu zajednicu >da pošalje promatrače u bilo koje mjesto pod hrvatskom vlašću radi ispitivanja postupka prema ratnim zarobljenicima, sukladno zakonu i međunarodnim konvencijama<.

Uzimajući u obzir činjenicu hrvatskog traženja od 9. XII. 1992., da >Unprofor< hitno uvede strogu kontrolu međunarodnih granica Republike Hrvatske prema Srbiji i BiH, da provede razoružanje svih srpskih paramilitantskih postrojba u UNPA i >ružičastim zonama< . do 31. prosinca 1992. godine, te traženje Hrvatske od 12. XII. 1992., da se oslobodi pravac komunikacije kroz Knin do 31. 3. 1993. godine, pa kad se od svega toga ništa ne dogodi, postavlja se pitanje: >Je li onda akcija Hrvatske vojske provedena u akvatoriju Novigradskog ždrijela, zvana >Maslenica<, od 22. siječnja 1993. godine, legalna akcija Hrvatske vojske ili je to, kako bi haaško tužiteljstvo željelo inkriminirati Hrvatskoj, jedan od zločina u 'zajedničkom zločinačkom pothvatu'?<

Hrvatsko državno rukovodstvo je neposredno poslije akcije >Maslenica< uporno tražilo od generalnog tajnika UN-a Ghalija >trenutačni početak procesa ponovne uspostave civilne hrvatske vlasti u tzv. ružičastim zonama, demilitarizaciju UNPA područja, kontrolu granica UNPA s međunarodno priznatim granicama RH< (19. 3. 1993.), ponavljajući isti zahtjev i 12. svibnja, s tim što se u pismu generalnom tajniku 25. lipnja, izravno naglasilo što se očekuje od međunarodnih snaga, jer ako se taj zadatak ne bude ispunio, kaže predsjednik Tuđman, onda: >Nema razloga za ostanak snaga UN-a u Hrvatskoj, ako ne izvršavaju zadaće određene rezolucijama Vijeća

Uporno traženje akcija međunarodnih snaga od strane hrvatskog državnog vodstva, moglo bi se, vjerojatno, obrazložiti činjenicom vjerovanja u izvršenje sadržaja Rezolucije Vijeća sigurnosti broj 769, donesene u ljeto 1992. godine, jer, da je sadržaj te Rezolucije ostvaren, sigurno bi hrvatskoj donio mir i red. Vijeće sigurnosti je tom Rezolucijom ovlastilo zaštitne snage UN da obavljaju: >carinske i pogranične dužnosti na granicama UNPA područja, koja se podudaraju s međunarodnim granicama Republike Hrvatske<. Ostvarivanje sadržaja Rezolucije odsjeklo bi srpske teroriste i njihovu paradržavnu tvorevinu od glavnog inspiratora i agresora - Srbije, slijedom čega bi se, samouzeta vlast srpskih terorista na okupiranim prostorima Hrvatske, sama od sebe urušila. Teško je zamisliti, ali samo od sebe nameće se pitanje: jesu li mirovni planovi, rezolucije i ključni sporazumi namjerno formulirani i pisani tako da se mogu tumačiti kako kome odgovara, ili su dobro pisani ali se ne provode, jer nekome nije u interesu da se provode?

Stalno inzistiranje na dosljednom provođenju rezolucija, mirovnih planova i ključnih sporazuma, isključuje svaki prigovor da Hrvatska nije željela i nastojala izvršavati odluke Vijeća sigurnosti UN-a, te je nemoguće bilo što, u tom smislu, stavljati na teret Hrvatskoj za neprovođenje međunarodnih dogovora, sporazuma ili prihvaćenih akata. Upravo zato što UNPROFOR i UNCIVPOL nisu ispunjavali obveze iz Rezolucije 743 i 769, kao i temeljne odredbe Vanceovog plana, Hrvatska vojska će biti primorana u rujnu 1993., svibnju i kolovozu 1995. godine, poduzeti vojno-redarstvene akcije radi ostvarenja najbitnijih i stalno isticanih problema unutarnjeg konsolidiranja države: potpune deblokade kopnenog, pomorskog i zračnog prostora, osiguranja potpunog prometa na području Hrvatske, oslobađanje i povrat u državno-pravni sustav okupiranih prostora od strane pobunjenih Srba!

Bez obzira na različita stajališta o tome je li bilo nužno da se bivša neprirodna jugoslavenska zajednica raspadne, uruši unutar sebe same, smisao hrvatske slobode je u odlučnoj opredijeljenosti da se ne vraća nikada više u nikakvu jugoslavensku prošlost, jer je upravo ta prošlost bila najtragičnije vrijeme cjelokupne hrvatske povijesti. Haaško tužiteljstvo, i svi koji bi nas željeli vidjeti u balkanskim asocijacijama, bez ikakvog sustezanja, trebaju nam priznati pravo na slobodu u svojoj samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi.

Iz tog aspekta gledajući borbu hrvatskog naroda 1990. - 1996., ona se jedino može percipirati i prihvatiti kao nastojanje da se udaljimo od razdoblja gaženja svih hrvatskih prava, da budemo najodaniji članovi europskog jedinstva u političkom, kulturnom i gospodarskom smislu kao narod, koji je, vjerojatno, jedan od najstarijih naroda Europe.

Hrvatsko državno rukovodstvo je bilo protiv serviranih načela da je >politika umijeće mogućega<, jer je predsjednik dr. Tuđman, odmjerenim traženjima od međunarodnih foruma i od Ujedinjenih naroda, tražio da se, usprkos određenim otporima, ostvari temeljna hrvatska interesna akcija u pravcu zaštite i utemeljenja hrvatske slobode, hrvatske države kao samostalne i nezavisne, s međunarodnim subjektivitetom. Potrebno je posvetiti pažnju nizu elemenata, žalosnih i nesretnih peripetija političkog otpora, kidanju amalgama političke svijesti kod onih koji nisu željeli razbistriti logički i pouzdani sustav hrvatske borbe za vlastitu državu i samostalnost.

Međutim, ni jedna kazneno-pravna logika, pa ni logika Haaškog tribunala, bez obzira što je >ad hoc< utemeljen, s posebno određenim sadržajem, pravno ne može i, naravno, ne smije, iz bilo kojih izvora primala naloge, cjelokupnu aktivnost hrvatskog državnog rukovodstva u traženju mirnog načina rješenja posljedica agresije na Hrvatsku, njezinu borbu za uspostavu i vraćanje državno-pravnog i međunarodnopravnog poretka na cijelom njezinom prostoru, inkriminirati apsurdnom kvalifikacijom >zajedničkog zločinačkog pothvata

III.

Rezolucijom 827 Vijeća sigurnosti (25. svibnja 1993.) utemeljen je međunarodni kazneni sud (Tribunal) >s isključivom zadaćom postupka protiv osoba odgovornih za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na prostoru bivše Jugoslavije od 1. siječnja 1991. do datuma koji odredi Vijeće sigurnosti nakon ponovne uspostave mira, te da s tim ciljem usvoji Statut Međunarodnog suda dostavljen u prilogu ranije spomenutog izvješća<, (citirano prema tekstu HINE objavljenom u >Vjesniku< 27. svibnja 1993.). Utemeljenje suda s točno određenim sadržajem rada, u većem dijelu hrvatske javnosti, doživljeno je kao jedan od ključnih trenutaka rata koji su bivša JA-a i Srbija (zajedno s dijelom pobunjenih Srba u Hrvatskoj), vodili radi osvajanja hrvatskih prostora u cilju ostvarenja megalomanske ideje Velike Srbije, jasno, i rušenja hrvatskog demokratskog državnog ustrojstva te hrvatske državne samostalnosti.

U tom smislu je hrvatska državna vlast, poštujući odredbe rezolucije 827, formulirane u točci 4. >(.) da sve države moraju u potpunosti surađivati s Međunarodnim sudom i njegovim tijelima u skladu s ovom rezolucijom i Statutom Međunarodnog suda, te da sve države moraju slijedom toga poduzeti sve potrebne mjere prema njihovom domaćem zakonu kako bi primijenile odredbe ove rezolucije i Statuta što uključuje obvezu države da poštuju zahtjeve za pomoć i naloge Sudbenog vijeća prema članku 29. Statuta<, o čemu je već bilo govora s predstavnicima Međunarodne komisije za prikupljanje podataka, koju je vodio g. CHERIF BASSIOUNI, utemeljila, odlukom Vlade, Komisiju za ratne zločine u travnju 1993. godine, očekujući, kako je govorio zamjenik tužitelja Međunarodnog suda g. Graham Blewitt, da će se, možda, do konca ljeta već podignuti prve optužnice kod Suda.

Gospodin Bassiouni je na sastanku 31. listopada 1993. godine, rad hrvatske Komisije za ratne zločine, ocijenio najvišim ocjenama, tvrdeći da takav rad >pokazuje stvarnu želju Hrvatske za otvorenom i iskrenom suradnjom s Međunarodnom komisijom stručnjaka<.

Zanimljivo je iznijeti da je međunarodni tisak, u prigodi davanja prisege sudaca međunarodnog suda za ratne zločine 17. studenoga 1993., primjerice austrijski >Standard<, pisao o osnivanju i radu tog suda kao o >skupoj metodi pranja savjesti<.

U tom kontekstu moguće je, možda, razumjeti stajališta nekih država zbog čega se nije odmah, u začetku, reagiralo na ratne operacije na prostoru Hrvatske i BiH.

Predsjednik dr. Tuđman je u nekoliko navrata iznosio javno tvrdnju da se Hrvatskoj prijeti sankcijama od strane onih koji nas okrivljuju da smo krivi za raspad >njihove Jugoslavije<, to jest, za gubitak rezultata prvog svjetskog rata, kao i onih koji bi Hrvatsku željeli, u bilo kakvom okviru, vratiti u neke jugoslavenske ili zapadno-balkanske okvire, odnosno, onih >koji traže izliku što nisu poduzeli nikakve korake protiv srpske agresije<. (>Vjesnik<, 28. 7. 1993.).

Na takav zaključak upućuje iskaz gospodina MICHELA BARNIERA, bivšeg ministra vanjskih poslova Pete Republike, koji u razgovoru u Francusko-američkom klubu, 10. 9. 2002., dok je bio član Europske komisije, iznoseći sadržaj razgovora s Francoisom Mitterandom, par tjedana prije njegove smrti, iz siječnja 1996. godine, tvrdi da mu je gospodin Mitterand na pitanje: >Zašto Francuska i Njemačka nisu bile kadre spriječiti izbijanje rata u Bosni<, jednostavno objasnio, s povijesnim odmakom u kojem je bio, možda, pretjerano prožet: >Dragi moj prijatelju, već dva stoljeća mi smo Francuzi na strani Srba, a Nijemci na strani Hrvata

To je bio, zapravo, teret povijesti, teret te paralelne, često konkurentske diplomacije. Ona se, očito, ne može tek tako izbrisati, ali posljedice, izgleda, uvijek snose neki drugi narodi protiv kojih se taj rat vodio na prostorima Hrvatske i BiH. (Navedeno prema knjizi: Miro Kovač: >FRANCUSKA I HRVATSKO PITANJE 1914. -1929.<, Predgovor.).

U želji što otvorenijeg i sustavnijeg rada s predstavnicima Međunarodne komisije i Međunarodnog suda, Komisija za ratne zločine je gospodinu Bassiunyju i Fritzu Karltzhofenu, 9. rujna 1993., predala sređene materijale o zločinima za područja: Vukovara, Dubrovnika, Škabrnje, Četekovaca, održavajući tako stalne kontakte s Međunarodnom komisijom, očekujući, kako je tvrdio gospodin Carl August Fleischhauer u prigodi primanja prisege imenovanih sudaca Međunarodnog suda 17. XI. 1993., da će Sud dosta hitno proraditi.

Mora se istaknuti nastojanje hrvatskog rukovodstva za suradnjom s predstavnicima međunarodnih snaga i pojedinih izaslanstava do te mjere da su promatrači EZ-a i UNPROFOR-a, praktički, pratili u stopu hrvatske vojne i policijske jedinice na svim prostorima djelovanja, jer je svijest vojnika i policajaca dozvoljavala njihovu pratnju bez ikakve bojazni da bi se bilo što, izvan vojnih djelovanja, radilo.

U pripremanju razgovora s gospodinom Richardom Goldstonom, zakazanim za 4. listopada 1994., obavljali su se razgovori s predstavnicima Međunarodne komisije i samog Suda, s Williamom Stuebnerom, Donatom Kinigerom, Passiglijem, Karltzhhofenom, Baezom, Bassiunyjem, Kempenaaresom, M. Harmonom i Williamsom.

Svi ovi susreti sa stručnjacima Međunarodne komisije bili su učestali iz više razloga. Jedan je bio i u tome što je, konačno, imenovani Glavni tužitelj Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, gospodin Goldstone, na susretu s novinarima 22. srpnja 1994. godine, u prostorijama Međunarodnog suda u Haagu, u prigodi pripremanja skorog preuzimanja dužnosti Glavnog tužitelja, izvijestio da je tek nedavno imenovan, te da stupa na dužnost >15. kolovoza 1994.<, i da se: >(.) upoznaje s radom suda i raznim aspektima (povijesnim, zemljopisnim, političkim) krize na području bivše Jugoslavije

Za susret s Glavnim tužiteljem Međunarodnog suda za suđenje počiniteljima ratnih zločina na prostorima bivše Jugoslavije od 1. siječnja 1991., Komisija za ratne zločine pripremila je opsežni materijal za zločine u Vukovaru, Škabrnji, Nadinu, Vočinu, Četekovcima, Kusonjama, napadima na Dubrovnik, Karlovac, Zadar, Gospić i Šibenik. Više od 1850 stranica raznog materijala. Kao predsjednik Vrhovnog suda razgovarao sam u okvirima razmišljanja o pravnoj razlici između zločina i eventualno prekoračenih granica obrane, što samo po sebi podrazumijeva opreznost paušalnog optuživanja. Zanimljiva je bila reakcija Glavnog tužitelja na podatke i slikovni prikaz o paljenju sudova u Slunju i Donjem Lapcu. U pratnji Glavnog tužitelja gospodina Goldstonea bili su gospoda: Blüweitz, zamjenik Glavnog tužitelja, Kepenaares, Svitzer i Frei, a prevoditeljica mu je bila gospođa Draženović iz ureda Međunarodnog suda. Za Vrhovni sud prevoditeljica je bila gospođa Mirna Jemrić Kovačićek.

Razgovori su trajali nekoliko sati. Bitno je da je gospodin Glavni tužitelj dao najčvršće obećanje da će do svibnja mjeseca slijedeće, 1995. godine, >biti ekshumirana masovna grobnica na Ovčari<, uz tvrdnju da se tu radi o jednom od najstrašnijih ratnih zločina uopće.

Nakon posjeta Hrvatskoj i dane garancije da će njegovi stručnjaci moći nazočiti istražnim postupcima kod naših sudova, da će se dostaviti i dostavljati sve odluke hrvatskih sudova kada se radi o >ratnim zločinima<, gospodin Goldstone je vrlo zadovoljan napustio prostore Vrhovnog suda. Začudilo nas je zato, kad smo čuli, kratko vrijeme poslije posjeta, da je gospodin Goldstone podnio ostavku na svoj položaj, odnosno, da je razriješen dužnosti Glavnog tužitelja Međunarodnog suda. Budući je završna rečenica i misao gospodina Goldstonea, na rastanku, glasila da se Hrvatska treba >(.) odnositi prema zahtjevima Međunarodnog suda u srazmjeru odnosa Suda prema Hrvatskoj i njezinim nastalim problemima u vezi agresije<, nije isključena mogućnost da su ta njegova misao i te njegove riječi, imale neposrednog utjecaja na kratko trajanje njegove dužnosti Glavnog tužitelja Međunarodnog suda u Haagu za vođenje postupaka protiv počinitelja ratnih zločina na prostorima bivše Jugoslavije.

U svakom slučaju, prateći zainteresiranost tadašnjih stručnjaka i njihovu sposobnost uvida u sve tražene dokumente, kao i njihovu želju za nazočenjem istražnim radnjama hrvatskih sudova, može se ustvrditi da nikada ne bi bila formulirana ovakva neutemeljena kvalifikacija na hrvatskoj strani kao što je ova o >zajedničkom zločinačkom pothvatu

Gospodin Cherif Bassiouni početkom rujna 1994. godine, potpisao je kao predsjednik Komisije stručnjaka Ujedinjenih naroda za ratne zločine, Izvještaj takozvanog stručnjaka sa >fascinantnim poznavanjem povijesti regiona<, >odvjetnika visokih etičkih standarda< Davida A. Erne. U Izvješću se navode besmislice o tome kakav je smisao borbe za Vukovar riječima: da se je Vukovar kao i Osijek, nakon drugog svjetskog rata, našao na spornim teritorijima u Hrvatskoj, pa su Srbi, poistovjećujući hrvatske težnje za nezavisnošću 1991. s ustaštvom 1941.: >preventivno bombardirali te gradove sve dok se Vukovar nije predao<. Kad je gospodin Bassiouni vidio svu dokumentaciju o razaranju i ubijanjima u Vukovaru, bilo mu je jasno s kakvim to pomoćnicima ima posla. A kad je Glavni tužitelj dao riječ da će se žrtve Ovčare ekshumirati najkasnije do konca svibnja 1995. godine, očito je nastala panika da bi istina o svemu, ipak, trebala putem Međunarodnog suda u Haagu doći na vidjelo vrlo brzo.

Nije se nikada dalo jasno priopćenje koji su razlozi uvjetovali brzi prestanak dužnosti glavnog tužitelja gospodina Goldstonea. Sigurno je da spoznaja stvarnih činjenica nikada ne bi mogla biti temeljem egzaltacije pravne neutemeljenosti kazneno-pravne kvalifikacije hrvatske borbe kao >zajednički zločinački pothvat

IV.

Ako Međunarodno kazneno pravno definiramo kao skup normi s ciljem suzbijanja zločina koji prelaze granice pojedinih država, odnosno, onih zločina kojima se krše određene temeljne vrijednosti čovječanstva i međunarodnog pravnog poretka, očito je da ni Haaški sud ni njegov Statut ne možemo svrstati u klasični pojam Međunarodnog kaznenog suda s klasičnom kazneno-pravnom nadležnošću.

Ta posebnost Haaškog suda se jasno razabire iz same odluke o njegovom utemeljenju, jer ga je utemeljilo Vijeće sigurnosti UN-a, temeljem ovlasti iz Poglavlja VII Povelje UN-a, a njegovu nadležnost odredilo je u samoj Rezoluciji 827 Vijeća sigurnosti od 27. svibnja 1993. godine, točkom 2., te Statutom, koji je sastavni dio odluke o utemeljenju suda. Sami suci su ovlašteni, članak 15. Statuta, donijeti pravila o postupku i dokazima za vođenje postupka prije započinjanja suđenja i žalbenog postupka o dokaznom postupku, zaštiti žrtava i svjedoka i ostaloj odgovarajućoj materiji.

Iako je u samoj rezoluciji 827 u točci 2 istaknuta i određena nadležnost ad hoc utemeljenog Međunarodnog suda za vođenje kaznenog postupka protiv osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na području bivše Jugoslavije od 1991., ista odredba je, na isti način, formulirana i u čl. 1. Statuta. Potrebno je naglasiti ovlaštenje vođenja kaznenog postupka >protiv osoba<, znači fizičkih osoba.

Mislim da je nužno istaknuti kako se u čl. 2. Statuta vrlo detaljno navode slučajevi teškog kršenja Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949., ali i onih >koji su naredili njihovo kršenje<, jer je upravo u tom nadziranju načina vođenja obrane od strane hrvatskog državnog vodstva bilo stalno inzistiranje na ulozi Međunarodnih snaga, upravo na crti bojišnice, i inzistiranje da međunarodne snage poduzimaju određene akcije kako to ne bi bila obveza Hrvatske vojske.

Statut Međunarodnog haaškog kaznenog suda uvodi kazneno djelo GENOCIDA u čl. 4. s time da ga najprije daje na opisni način navodeći da će Međunarodni sud imati ovlaštenje voditi kazneni postupak protiv osoba koje su počinile genocid kako je opisan u paragrafu 2. ovoga članka, ili koje su počinile neko od djela nabrojenih u paragrafu 3. ovoga članka. Samu definiciju genocida daje u stavku (paragrafu) 2 definirajući ga: >Genocid je svako dalje opisano djelo učinjeno s nakanom da se u cijelosti ili djelomično uništi nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao što je:

a) ubijanje pripadnika skupine,

b) uzrokovanje teške tjelesne ili duševne boli pripadnicima skupine,

c) namjerno nametanje takvih životnih uvjeta skupini kojima je cilj njeno potpuno ili

djelomično uništenje,

d) provođenje mjera s namjerom sprječavanja porođaja u okviru skupine,

e) prisilno premještanje djece iz skupine u neku drugu skupinu<.

Paragraf (stavka) 3. članka 4. nabraja koja će djela biti kažnjiva:

a) genocid,

b) udruživanje kojemu je cilj genocid,

c) izravno i javno poticanje na genocid,

d) pokušaj počinjenja genocida,

e) sudioništvo u genocidu.

U članku 5. Statuta navedena su sva djela protiv čovječnosti i to: a) ubojstvo, b) istrebljenje, c) zarobljenje, d) protjerivanje, e) zatočenje, f) mučenje, g) silovanje, h) proganjanje na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, i) ostali neljudski postupci.

Iz svega naznačenoga nedvojbeno proizlazi da elementi inkriminacije, odnosno obilježja kaznenog djela, moraju biti nedvojbeno određeni normom koja djelo opisuje, jer nije dozvoljeno sucu-sucima-pribjegavanje analogiji. Ako se pokaže potreba da se uz Statut Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju treba pozvati na neki izvor međunarodnog prava, onda su to opća načela prava priznata od civiliziranih naroda, kako to čini Rimski Statut Međunarodnog stalnog kaznenog suda u svom čl. 31., utvrdivši osnove isključenja kaznene odgovornosti uopće.

Vjerujući da su odredbe Statuta o nadležnosti Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju manjkave, očito je da i tužiteljstvo i sami suci, ponekad, proizvoljno tumače te praznine na način kao da ne postoje opća pravila o međunarodnom kaznenom suđenju pa se oni pojavljuju u kvazi-zakonodavnoj ulozi pri usvajanju ili dopunjavanju pravila o postupku ili dokazima.

Kazneno djelo mora biti počinjeno poslije donijetog propisa, a kazna se mora propisati prije samog počinjenja (čl. 31. našeg Ustava, članak 7. Europske konvencije).

Nesporno je da moderno kazneno pravo isključuje kolektivnu odgovornost neke strane u oružanom sukobu, ratu, pa je i Međunarodni tribunal zvan Haaški sud utemeljen, također, na načelima individualizirane kaznene odgovornosti, odbacujući kolektivnu odgovornost pojedinih naroda ili država, za eventualno počinjene zločine u njihovo ime, jer kazneno pravo, u načelu, isključuje objektivnu odgovornost.

Početkom 2004., u ožujku mjesecu, izmijenivši djelomično Optužnicu protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača, haaško tužiteljstvo je upotrijebilo kvalifikaciju krivnje jednim sveobuhvatnim pojmom >zajednički zločinački pothvat<. Takvom kvalifikacijom tužiteljstvo, a i Sud, jer Sud daje suglasnost na Optužnicu, što je, inače, nonsens, nastoji Domovinski rat, vođen na hrvatskom teritoriju u obrani od srpsko-crnogorske agresije, pobune dijela srpskog pučanstva u Hrvatskoj i potpunog vojnog napada bivše JA-e, jedne od tada treće vojne sile u Europi, kvalificirati kao zločin zato što su Hrvati uspjeli obraniti i učvrstiti samostalnost i neovisnost hrvatske države, što su uspjeli onemogućiti razne igre i pobune na svojem prostoru tijekom dvadesetog stoljeća usmjerene u cilju stvaranja Velike Srbije na hrvatskim prostorima.

Koliko je čudno da Haaški sud potvrđuje Optužnicu s ovakvom kvalifikacijom, vjerojatno, najbolje nam može ilustrirati sve ono što su mnogi značajni čimbenici međunarodne politike i strategije, kazali o samoj vojno-redarstvenoj akciji >OLUJA<, koja je u centru ove kazneno-pravne kvalifikacije haaškog tužiteljstva.

Prema pisanju njemačkog tjednika >SPIEGEL< br. 4/2006., /Panorama-inozemstvo/ nedvojbeno proizlazi da je aktivno pomagao >/./ Pentagon u vojnoj ofenzivi >Oluja<, kojom je ponovno oslobođeno područje hrvatske krajine koje su kontrolirali Srbi. Hrvatski vojnici trebali su biti obučavani u US-vojnom centru za potporu Fort Irwin. Daljnju pomoć u obuci pružala je, navodno, i Us-tvrtka Military Professional-Resources Incorporated /MPRI/ izravno u Hrvatskoj. U okvirima potpore, kako se to naziva u vojnim krugovima u Zagrebu, posjetio je kasnije i šef CIA-e Georg Tenet US-bazu Šepurine nadomak Zadra, da bi s Gotovinom i političarima. održao posljednje pripreme za napad. Neposredno pred ofenzivu trebali su US zrakoplovi bez ljudske posade tip >Predator< uništiti srpske komunikacijske centre.<. Sukladno tim podacima pukovnik američke vojske gospodin ROBERT BROWN, koji je tijekom vojno-redarstvene akcije >Oluja< bio zadužen za vezu između američke i hrvatske strane, između ostaloga kaže: >Američka strana sudjelovala je u pripremanju i realizaciji vojno-redarstvene akcije >Oluja<. Od samog početka mi smo znali što se događa u Hrvatskoj i smatrali smo da Hrvatska ima pravo povratiti svoj okupirani teritorij. Naša agencija M/R slala je svoje stručnjake koji su obučavali hrvatske časnike, posebno u dijelu koji se odnosi na špijuniranje i praćenje neprijatelja. Također, neposredno prije >Oluje< američke nevidljive letjelice pratile su sve što se dešava u okupiranom dijelu Hrvatske. O tome su izvještavali hrvatsku stranu. Uopće, suradnja američke i hrvatske strane bila je na najvišoj razini. Zbog svega toga, zbog zajedničkog pripremanja akcije >Oluja<, zbog praćenja svega što se dešavalo tijekom i poslije akcije, ne može biti govora o ratnom zločinu s hrvatske strane ili bilo čemu sličnom, jer bi u suprotnom mi reagirali već onda<. /Izjava dana za film: >Hrvatska, ljubavi moja

Gospođa Madeleine Albright u svojoj knjizi >Memoari državne tajnice< /Profil-Zagreb, stranica 158./, u odnosu na vojno-redarstvenu akciju >Oluja<, između ostaloga kaže: >Tri su faktora okončala rat u Bosni. /./ Drugi su bile izmijenjene vojne okolnosti. Hrvatska je početkom kolovoza provela ofenzivu kojom je vratila područja koja su okupirali Srbi. Akcija je uspjela na brzinu, poslavši tako bosanskim Srbima poruku kako nisu nepobjedivi te da u krizi ne mogu računati na Miloševićevu pomoć

Paradoksalno zaista djeluju oni faktori koji i 2005. godine, iz njima poznatih razloga, spočitavaju bivšem predsjedniku dr. Tuđmanu >bijeg iz regije<, tvrdeći da stvaranje hrvatske države nije bilo usmjereno >ni proeuropski ni protuhrvatski<, nego da je u prvom redu bilo >antisrpsko< />Vjesnik<, nedjelja, 23. i 24. srpnja 2005., strana 14./. Međutim, ni to naknadno sazrijevanje nekih političara nije nikakav dokaz nekakvog >zločinačkog pothvata<, jer je osamostaljenje Hrvatske cjelokupni narod tražio na referendumu 1991. godine, i kasnije, tijekom Domovinskog rata, u sjajnim vojnim pobjedama nad agresorom, i obranio.

Koliko je poznato do sada je jedino Međunarodni vojni tribunal u Nürnbergu, u čl. 9. svoga Statuta, dao nadležnost da se neku skupinu, ili organizaciju, proglasi zločinačkom. I to samo u odnosu na Njemačku. Taj tribunal je bio nadležan suditi onima koji su u ratu bili poraženi. U presudi tribunala je bilo navedeno da je pravo, da se neku >organizaciju< proglasi zločinačkom, diskrecijsko pravo samoga suda, ali da ono ne dopušta >proizvoljnost< i da se ono mora vršiti prema utvrđenim pravnim načelima, od kojih je najvažnije načelo osobne odgovornosti koje isključuje kolektivno kažnjavanje! Kod zločinačke organizacije je bitan sadržaj u >ostvarivanju zločinačkih ciljeva<.

Očito je da Haaško tužiteljstvo upire drukčiji pogled na Hrvatsku s ciljem traženja nedostataka u akcijama Domovinskog rata u vremenu stvaranja i obrane samostalne hrvatske države. Tužiteljstvo ne zanima cjelina unutar agresorskog napada na Hrvatsku, jer niti deset godina nakon raketiranja Zagreba, iako je dokumentacija uručena predstavnicima haaškog tužiteljstva 5. svibnja 1995. godine, nisu akteri tog granatiranja i ubijanja građana, oštećenja Dječje bolnice i kazališta u Zagrebu, doživjeli sudski pravorijek.

Prema tome, treba nam entuzijazma, samosvijesti i energije u borbi za čast i snagu istine. Mora se postaviti pitanje: zašto se optužuje hrvatska pobjeda nad agresorom? Je li to nevjerojatna dimenzija osporavanja prava na samostalnost i slobodu?

Evo proglasa predsjednika Tuđmana, upućenog hrvatskoj i svjetskoj javnosti 4. kolovoza 1995. godine, s osobitim naglaskom građanima srpske nacionalnosti na okupiranim hrvatskim prostorima:

>Budući da su propali svi dosadašnji pokušaji, pa i jučerašnji pregovori u Ženevi i hrvatskih vlasti i međunarodne zajednice za mirnu reintegraciju hrvatskih okupiranih krajeva;

- budući da začetnici pobune u Hrvatskoj, Martić i drugi, umjesto da se odazovu pozivu za mirnu reintegraciju, nastavljaju rat protiv hrvatske države i zajedno s kolovođama pobune u Bosni, Karadžićem i drugima, koju nove osvajačke planove za zajedničko osvajanje zaštićene zone Bihać, što Hrvatska ne može dopustiti;

- budući da hrvatski i bosanski Srbi ne samo da sprječavaju povratak prognanika već i nastavljaju s progonom nesrpskog stanovništva;

- budući da srpski ekstremisti od samih početaka pobune, pa i sada, prizivlju u pomoć ostatke talijanskog fašizma, nudeći podjelu hrvatskog teritorija između talijanskog i srpskog imperijalizma;

- budući da razularene paravojne srpske postrojbe, i dalje vrše terorističke napade na civilno pučanstvo od Slavonije do Dalmacije, granatiraju hrvatska područja i gradove Otočac, Gospić, Karlovac, pa i za vrijeme dok u Ženevi s hrvatskom delegacijom vode političke razgovore o mirnoj reintegraciji, ponovno bombardiraju i područje Dubrovnika gdje su pale nove ljudske žrtve;

- i budući da su bili odbačeni i izigrani svi pokušaji hrvatske države i međunarodne zajednice, da pobunom otuđeni dijelovi hrvatskog teritorija budu na miran način vraćeni pod hrvatski suverenitet, hrvatska je država prinuđena da poduzme vojno-redarstvene korake za ponovno uključivanje navedenih okupiranih područja u svoj ustavno-pravni poredak.

Prisiljeni smo na takvu odluku da bismo, nakon četiri godine uzaludnog pregovaranja, stali na kraj daljem izigravanju hrvatske i međunarodne javnosti i da bismo osigurali početak vraćanja prognanika na njihova ognjišta.

Stoga u ime demokratske vlasti Hrvatske:

Pozivam pripadnike srpskih paravojnih postrojbi, koji su svojevoljno ili prisilno mobilizirani u paravojne srpske postrojbe, da predaju oružje hrvatskim vlastima uz jamstvo da će im biti udijeljena amnestija prema važećim hrvatskim zakonima.

Pozivam inicijatore pobune da shvate uzaludnost svoga pothvata i njegovu štetnost za srpsku zajednicu u Hrvatskoj ako ustraju u pobuni, da se predaju hrvatskim vlastima i prihvate oprost ili pravično suđenje za svoje prijestupe.

Pozivam hrvatske građane srpske nacionalnosti, koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni, da ostanu kod svojih kuća, i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu, dočekaju hrvatsku vlast, uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava i omogućiti izbori za lokalnu samoupravu prema hrvatskom Ustavu i Ustavnom zakonu, uz prisutnost međunarodnih promatrača.

Pozivam predstavnike Srbije i Crne Gore (i njihove SR Jugoslavije) da prestanu podupirati ekstremiste s okupiranih hrvatskih područja, što se očitovalo i na jučerašnjim ženevskim pregovorima, na kojima je sudjelovao i jugoslavenski otpravnik poslova, kad su hrvatski Srbi odbili prihvatiti mirnu reintegraciju okupiranih područja. To bi bio prvi korak prema općem rješenju hrvatsko-srpskih odnosa na čitavom interesnom prostoru dvaju susjednih naroda, odnosno normalizacije odnosa na osnovama međunarodnog priznanja.

Odlučni smo da prekinemo patnje i neizvjesnost hrvatskih prognanika s okupiranih područja, a da hrvatskim Srbima zajamčimo ljudska i etnička prava u ustavno-pravnom poretku demokratske Hrvatske.<

Ovaj proglas nitko ne dovodi u pitanje. Mnogi pripadnici srpskog stanovništva u Hrvatskoj izričito putem pisama /gospodin Kozlica iz Karlovca/, a mnogi javnim priopćenjima u javnim glasilima /Rade Drezgić-Bauk u tjedniku: >Hrvatski list< br. 2/101/ od 7. X. 2004., iznose istinu o srpskom prisiljavanju stanovništva okupiranih područja na iseljavanje, na protjerivanje mirnog stanovništva pred hrvatskim vojno-redarstvenim snagama koje su u akciji >Oluja< oslobađale hrvatske prostore od agresorskih snaga i pobunjenih srpskih ekstremista.

Zanimljiva je činjenica da je američki predsjednik Bill Clinton, 22. travnja 1999. godine, poslao generalu Gotovini pismo sljedećeg sadržaja:

>Dragi generale Gotovina,

Hvala na staroj hrvatskoj keramici.

Vrlo je ljubazno od Vas što ste me počastili s tako istaknutim darom i ja sam zahvalan na vašoj plemenitosti.

Gospođa Clinton mi se pridružuje s najboljim željama za Vas.

Srdačno, Bill Clinton<. /objavljeno u tjedniku >Hrvatski list< br. 74., 23. veljače 2006./.

Je li moguće da bi predsjednik Clinton mogao poslati ovakvo pismo bez da su njegove službe sigurnosti dale >zeleno svjetlo< za slanje ovakvog pisma. Nesporna je činjenica da je >New Times< 21. ožujka 1999. godine, objavio članak da su, navodno, zbog etničkog čišćenja srpskog stanovništva pod istragom Ante Gotovina, Mirko Norac i Ivan Čermak? Očito je besprijekorna i časna služba u vojnoj sili koja je na ovim prostorima pobijedila agresora, kod predsjednika Clintona uživala respekt, što nikako ne bi bilo moguće da se bilo kakva sjena ratnog zločina mogla nazrijeti u akciji >Oluja< koju je, u južnom sektoru, vodio upravo general Gotovina.

Je li onda moguće da haaško tužiteljstvo stavlja, kao krimen i kao kazneno-pravno kvalifikaciju vodstvu te akcije: >zajednički zločinački pothvat

V.

Iz svoje povijesti Hrvatska i hrvatski narod, sigurno je, ne mogu pobjeći, kao što nas, s ovih hrvatskih prostora, stoljećima nisu mogli očistiti, ni otjerati, ni iskorijeniti. Mi Hrvatsku ne možemo premjestiti, niti ona može pobjeći. Ostajemo okruženi istim susjedima, ali nikada više u nikakvim neprirodnim jugoslavenskim zajednicama.

Kvalifikacija >zločinački pothvat< ne samo da je vrijeđanje pravnih činjenica u odnosu na >pravo mira<, nego takva kvalifikacija nastoji dokinuti, u odnosu na hrvatsku obranu i pobjedničke vojne akcije, sam smisao slobode i državno-pravne samostalnosti Hrvatske, prikazujući njezinu borbu pojmom ZLOČINA!

Nesrazmjer u poznavanju činjenica nastalih raspadom europske blokovske podjele kod onih naroda koji su, u tom vremenu, imali svoju državnu strukturu, i hrvatskog naroda koji nije imao državnu samostalnost, dakle taj nesrazmjer poznavanja stvarnosti, rezultirao je miješanjem pojmova agresije i obrane do tog stupnja da se, borba za obranu slobode i samostalnosti, naziva >zločinačkim pothvatom

Da će do takvih apsurdnih kvalifikacija doći najavila je, u samom početku agresije srpsko-crnogorskih snaga i snaga bivše JNA, međunarodna zabrana uvoza oružja za vojsku u svrhu suprotstavljanja agresoru i za obranu vlastite slobode i same hrvatske države, olako držeći da se zbog nemogućnosti obrane stvar treba riješiti pojmom >porazada to riješi za dva-tri danazločinačkog pothvata<, opredjeljujući se za pokušaj pretvaranja istine u laž! Još prije ovog pravno etičkog deformiranja sadržaja borbe hrvatskog naroda za slobodu i samostalnost, u nekoliko susreta s dužnosnicima, haaškog suda: Goldstonom, Kempenaaresom, Harmonom i drugim, ukazivalo se na nedopustivost da oni, kao predstavnici Međunarodnog suda, ili Međunarodne komisije koja je prikupljala dokumentaciju na terenu, kontaktiraju sa srpskom pobunjeničkom džepnom državom nazivajući je KRAJINA, dajući joj službeni karakter koji označava kvazi državnu činjenicu s legitimitetom međunarodnog subjekta. Kako to nisu prihvaćali, puno kasnije, nakon pobjeda Hrvatske vojske i nakon definitivnog rušenja svih agresorskih poduhvata, kad se je pojavila praksa Haaškog suda u optuživanju hrvatskih pobjeda i osoba koje su te pobjede izvojevale, morao je reagirati i Ustavni sud Republike Hrvatske, svojim IZVJEŠĆEM broj: U-X-2271/2002 od 12. studenoga 2002. godine (>Narodne novine<, broj 133/02 od 15. studenoga 2002.).

Dajući detaljno postupanja u pokušaju pravnog rušenja samostalne Hrvatske od strane pobunjenih srpskih vođa na hrvatskim prostorima, nabrajajući sve akte o >odcjepljenju srpskih krajeva od Hrvatske< na skoro 50 stranica teksta, bitni dio Izvješća je stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske o ustavno-pravnoj utemeljenosti vojno-redarstvenih akcija Hrvatske vojske u čišćenju okupiranih prostora od pobunjenika, vraćanju tih prostora pod ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, kao i uvođenju, ne samo hrvatskog državno-pravnog poretka, nego i vraćanje njihovog međunarodnog statusa unutar hrvatske države.

Ustavni sud Republike Hrvatske još 1990. godine svojim odlukama: U-I-214/90, 28. 8. 1990., U-I-331/90, 10. siječnja 1991., U-I-39/91, 28. 2. 1991., U-I-65/91, 4. 7. 1999. poništio pobunjeničke odluke srpskih odmetnika o osnivanju i konstituiranju Zajednice općine Sjeverne Dalmacije, Like i Knina, Donjeg Lapca, Gračaca, Dvora, Gline, Obrovca, Benkovca i Pakraca, utvrđujući da sve te odluke svih tih općina ne proizvode pravne učinke. Ustavni sud je svojim odlukama poništio sve usvojene statute Srpske autonomne oblasti Krajina, kao i Odluku o sprovođenju Statuta Srpske Autonomne oblasti Krajine.

Odlukama Ustavnog suda iz 1990. i 1991. godine, poništene su sve odluke o raspisivanju referenduma Općine Kostajnica, izmjena Statuta grada Knina, izdvajanju ispostave SDK Titova Korenica od SDK-a Republike Hrvatske, s time da su sve te odluke utvrđene ništavnima i ne proizvode nikakve pravne učinke.

Izraženim stajalištem Ustavnom suda o poništenju svih odluka i raznih akata pobunjenih srpskih snaga na hrvatskim prostorima, jasno je izraženo stajalište da je taj dio pobunjenih Srba, uz pomoć agresorskih snaga Srbije, Crne Gore i bivše JNA-e, započeo otvoreni rat na hrvatskim prostorima s ciljem njegovog odcjepljenja i pripajanja nekim srpskim državama obuhvaćenim pojmom >Velika Srbija<, ne priznavajući državno-pravni sustav Hrvatske i njezin suverenitet.

U ovom kontekstu potrebno je istaknuti da se je na sastanku užeg rukovodstva, na čelu s predsjednikom Tuđmanom, 14. srpnja 1994. godine, prikazujući stanje i probleme u sudstvu, koje je tada radilo bez 12 sudova koji su bili na okupiranom području, istaknut podatak da je od konca mjeseca lipnja 1990. godine, do konca lipnja 1994. godine, 122 suca srpske nacionalnosti napustilo hrvatske prostore i pribjeglo pobunjenicima, ili u Srbiju.

Imajući ove činjenice u vidu, Ustavni sud je svojim IZVJEŠĆEM broj U-X-2271/2002 od 12. studenoga 2002. godine, potaknut silinom destrukcije krvavih događanja na okupiranim hrvatskim prostorima, u odnosu na vojne akcije Hrvatske vojske izrazio stajalište:

>Djelovanje oružanih snaga Republike Hrvatske, poduzeto s ciljem oslobađanja dijelova okupiranog područja Republike Hrvatske uključujući i otklanjanje neposredne opasnosti za život stanovništva i sprječavanje uništenja imovine, uzrokovane oružanim (vojnim i paravojnim, parapolicijskim i/ili terorističkim) napadima okupacijskih postrojbi poduzimanih s okupiranih područja, bilo je u skladu s ustavnom obvezom oružanih snaga Republike Hrvatske da zaštite suverenitet i neovisnost Republike Hrvatske i obrane njenu teritorijalnu cjelovitost.

Pri oslobođenju okupiranih područja Republike Hrvatske, oružane snage Republike Hrvatske djelovale su u ime i po ovlaštenju suverene države s međunarodno-pravnim subjektivitetom.

Oslobađajući područja Republike Hrvatske na kojima je ustrojena protuustavna tvorevina bez demokratskog legitimiteta i međunarodno-pravnog subjektiviteta - oružane snage Republike Hrvatske suzbijale su oružanu pobunu i otklanjale posljedice izvanjske oružane agresije. One su na ta područja istodobno uvodile nacionalni (ustavno-pravni), a time i međunarodno-pravni poredak kao njegov dio, sa svim pravima, obvezama i odgovornostima koje su za njih proizlazile iz Ustava i zakona Republike Hrvatske i iz međunarodno-pravnih akata koje je Republike Hrvatska prihvatila i ratificirala.

Takav ustavni položaj i ulogu oružanih snaga Republike Hrvatske za vrijeme trajanja Domovinskog rata Ustavni sud utvrđuje neospornima i nepobojnima<.

Kad Ustavni sud u svom Izvješću utvrđuje ustavno-pravnu ocjenu vojnih akcija Hrvatske vojske u oslobađanju okupiranih hrvatskih prostora, to čini sa stajališta ustavnih ovlasti u kontekstu dužnosti Hrvatske vojske u obrani integriteta i cjelovitosti hrvatskog državno-pravnog prostora. Dakle, to postupanje Hrvatske vojske nije ni činjenično ni pravno moguće kvalificirati >zločinačkim pothvatom

Ako se dogodi da u tijeku same akcije ili poslije njezinog okončanja, dakle poslije izvršenih vojnih zadataka, netko izvrši kakvo kazneno djelo, dužnost je nadležnih sudskih organa, policijskih i tužiteljskih, da se provede postupak protiv počinitelja, što je hrvatsko sudstvo i činilo.

Nema dvojbe da je cjelokupna hrvatska javnost dužna razmotriti i ocijeniti sve pojave u odnosu na pravednost i pravo obrane žrtve od zločinaca koji žrtvu napadaju.

Taj moralni kriterij u našoj sredini nije naišao na primjereni odjek kod nekih znanstvenih ustanova i institucija, što je izazvalo čuđenje većeg dijela naše javnosti, jer ta šutnja, na neki način, sadrži i lutanja u čvrstim stajalištima oko pitanja kaznene odgovornosti vojnih zapovjednika i pobjednika u vojnim akcijama sa agresorom i pobunjenicima. Važno je istaknuti da se zbog takvog odnosa nekih institucija nije na njihovoj razini raspravljalo i zaključivalo o sadržaju haaških kvalifikacija >zločinačkog pothvata<, usprkos konkretnih inicijativa.

Ustavni zakon o suradnji sa Haaškim sudom nema u sebi ugrađen institut utvrđivanja >osnovane sumnje< za izvršenje kaznenog djela, koja bi bila nužna prije donošenja odluke o izručenju osumnjičenika za izvršenje kaznenog djela, Haaškom sudu.

Pitanje je: Zašto taj bitni dio problema suradnje s Haaškim sudom nije razriješen suglasno temeljnim odredbama europskog kaznenog zakonodavstva?

Razrješenjem tog pitanja nestali bi problemi koji opterećuju naše sudove, kojima je ostavljeno samo pravo utvrditi identitet osobe i djela, bez obzira temeljem čega se određena osoba tereti i zašto ona treba biti izručena sudu u Haagu.

U prigodi donošenja Ustavnog zakona o suradnji s Haaškim sudom, Opća sjednica Vrhovnog suda Hrvatske zauzela je to stajalište i dostavila ga kao primjedbu na Zakon Saboru, ali, iz nepoznatih razloga, to stajalište nije prihvaćeno.

U ocjeni Ustavnog suda sadržana su bitna stajališta i ocjena svih akcija Hrvatske vojske i hrvatskog naroda. Svojim jasnim izričajima o hrvatskim povijesnim uspjesima, usprkos pokušajima nametanja povijesne besmislenosti određenim haaškim optužnicama, slobodno svoju Domovinu možemo odjenuti vječitom mladošću na putu prema sreći i slobodi. Treba biti uporan u branjenju hrvatskog ustavno-pravnog statusa i poretka, odbiti igre koje joj se pokušavaju nametnuti u traženju krivnje za rušenje bivše tiranske komunističke neprirodne jugoslavenske zajednice. Potrebno je u Europi prebroditi uzajamno nerazumijevanje stalnim isticanjem potrebe presvođenja uzajamnog nepoznavanja i nerazumijevanja. Teško je uvjeriti europsku javnost što znači biti pripadnik malog naroda, koji tako dugo nije imao svoju vlastitu državnu strukturu, ali u tome treba biti uporan, odnosno, treba se uživiti u tu spoznaju.

Sve dok uzbuđene duše ne shvate opravdanost i pravednost oslobodilačkih ideja koje pokreću sve narode, ta vrijednost, koja nas kao pojedince nadilazi, teško se može povezati s idejom pravde. Zato treba ustrajati u stajalištima koja i Ustavni sud Hrvatske ističe u svom Izvješću, te s indignacijom odbaciti svaki pokušaj kazneno-pravne kvalifikacije hrvatske borbe za slobodu >zajedničkim zločinačkim pothvatom