VELIKOSRPSKA
TVOREVINA NA HRVATSKOM TLU: IZVORNI DOKUMENTI O DJELOVANJU 'REPUBLIKE
SRPSKE KRAJINE' (III.)
BAL
VAMPIRA MOGAO JE NAPOKON POČETI
Tek s JNA, kako su je zvali - "trećom
armijom u Europi", velikosrpski bal vampira mogao je napokon
započeti "u svim srpskim zemljama" i među svim "Srbima
pravoslavne, katoličke i muslimanske vere"
Tek iz perspektive Načertanija
Ilije Garašanina, četničkog pokreta Draže Mihailovića i Memoranduma
Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i ostalih velikosrpskih
izvora nastalih u međuvremenu između 1844. i 1986., za koje
ovdje nemamo prostora pobliže ih osvijetliti, možemo shvatiti
velikosrpske terorističke paradržavne tvorevine Srpsku autonomnu
oblast Krajina (21. prosinca 1990. - 19 prosinca 1991.) i Republiku
Srpsku Krajinu (19. prosinca 1991. - 5. kolovoza 1995.), velikosrpske
terorističke paradržavne tvorevine izrasle na hrvatskom međunarodno
priznatom teritoriju.
Sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća Srpska akademija
nauka i umetnosti donosi Memorandum (1986.) koji je zapravo
modificirana i osuvremenjena inačica Načertanija te zadnji (u
sklopu Jugoslavije) u nizu ključnih dokumenata koji će dovesti
do tzv. "antibirokratske revolucije", a potom do velikosrpske
agresije na Kosovo, Vojvodinu, Crnu Goru, Sloveniju, Hrvatsku
i Bosnu i Hercegovinu i pobune velikosrba iz Bosne i Hercegovine
i Hrvatske.
Svi Srbi ugroženi
U Beogradu godine 1987. SANU organizira 175. obljetnicu Garašaninova
rođenja. Tri godine kasnije počinje velikosrpski osvajački rat,
pod krinkom jugoslavenstva i očuvanja Jugoslavije, nasrtajem
prema zapadu i prelaskom Srbije preko Drine. U tom planu Srbija
se pridržava riječi velikosrbina Jovana Cvijića (1865. -1927.):
"Svet treba da zna i da se uveri, da Srbija može da operiše
s mnogo većom celinom, no što je njena teritorija. Od Srbije
mogu da pođu najveće teritorijalne transformacije. Ne treba
prezati od toga da se taj strah ulije u svet, ako je korisno
za naše nacionalne interese". Ovaj Cvijićev stav iz godine
1907. bit će dosljedno proveden i nakon usvajanja Memoranduma
SANU.
Memorandum SANU vjerno se drži velikosrpske tradicije još iz
Kraljevine Srbije, samo ga idejno oblikuje u okolnostima posljednje
jugoslavenske faze. U Kraljevini je afirmirano polazište "da
su Srbi povijesno, etnološki i antropogeografski najvrednije
stanovništvo i jezgra Balkanskoga poluotoka, te da stoga 'imaju
pravo' u svoju državu uključiti sve zemlje gdje ima Srba i,
dakako, vladati njima" (Stanko Žuljić u Izvori velikosrpske
agresije, str. 328). Ovo da "imaju pravo" tamo gdje
ga zapravo nemaju, nebrojeno će se puta ponoviti od 1986. pa
do 5. kolovoza 1995., a čuje se i danas! Moguće je stoga, da
su i sami Srbi povjerovali u nepostojeće im pravo proisteklo
iz mitova i povijesnih krivotvorina.
Memorandum SANU predstavlja psihološku pripremu velikosrpske
agresije prije očekivanog raspada SFRJ. Njegova je glavna teza
kako je srpski narod nakon Drugoga svjetskog rata opljačkan,
kako je Srbija necjelovita, te da su svi Srbi izvan Srbije u
drugim federativnim dijelovima SFRJ ugroženi u svakom mogućem
pogledu. Cilj Memoranduma jest mobilizacija srpstva oko velikosrpske
ideje kako bi se u konačnici stvorila srpska hegemonija na području
danas "bivše Jugoslavije".
Protusrpska koalicija
Memorandumovski su argumenti daleko od istine. Polazi se od
neistine da Srbija gospodarski zaostaje u odnosu na druge republike
te da je njezino gospodarstvo eksploatirano. Ističe se kako
se nastoji "srpskom narodu usaditi osećanje krivice ne
bi li se time osujetio njegov otpor političkoj i ekonomskoj
podređenosti kojoj je stalno izložen". Glavni krivci su
Slovenija i Hrvatska.
Tu je i teza kako je u Jugoslaviji stvorena protusrpska koalicija
u obliku razvijenih i nerazvijenih republika, koja kulminira
u izričaju kako se protiv Srbije vodi revanšistička politika,
koja se "konačno izrazila i u genocidu". "Fizički,
politički, pravni, kulturni genocid nad srpskim stanovništvom
Kosova i Metohije
Kosovo nije jedino područje na kome je srpski
narod pod pritiskom diskriminacije. Apsolutno, a ne samo relativno,
opadanje broja Srba u Hrvatskoj dovoljan je dokaz za tu tvrdnju".
Gotovo nevjerojatna je i tvrdnja kako je uz eksploatiran gospodarski
sustav Srbije i njezin "politički položaj inferioran"!
Glede Hrvatske i budućih događaja u njoj važno je primijetiti
tvrdnju kako Srbi u Hrvatskoj nikada, osim za vrijeme NDH, nisu
bili toliko ugroženi kao danas. To je "prvorazredno političko
pitanje. Ukoliko se rešenja ne pronađu, posledice mogu biti
višestruko štetne ne samo po odnose u Hrvatskoj već i za cijelu
Jugoslaviju".
Nakon Memoranduma protiv kojega Srpska pravoslavna crkva nije
rekla ni jednu jedinu kritičku riječ, preostalo je, dakle, samo
pronaći "vožda". Pronađen je u osobi Slobodana Miloševića.
S njime započinje posljednja etapa velikosrpske osvajačke, imperijalističke,
politike u okviru SFRJ. Miloševićev ratni pohod započinje 28.
lipnja godine 1989. nedaleko Prištine na Gazimestanu, velikim
skupom organiziranim povodom 600. obljetnice izgubljene Kosovske
bitke.
Ondje je među ostalim izjavio: "
Šest stoljeća kasnije,
danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane,
premda i takve još nisu isključene. Ali, bez obzira kakve da
su one, bitke se ne mogu dobiti bez odlučnosti, hrabrosti i
požrtvovnosti". Prethodno je pokorena Vojvodina, koja upravo
tih dana usvaja amandmane kojima prestaje biti konstitutivni
element jugoslavenske federacije.
"Jogurt revolucija"
Milošević, sin pravoslavnog svećenika, praktičar je velikosrpske
politike temeljene na neistinama i mitovima. Njegova je zadaća
bila "popraviti" sve što je Memorandum označio i zacrtao.
Prvo, učvrstiti Srbiju kao državu, što se prvenstveno odnosi
na socijalističke autonomne pokrajine Kosovo i Vojvodinu. Milošević
je to učinio represijom na Kosovu i tzv. jogurt revolucijom
u Vojvodini. Drugo, on je morao riješiti pitanje srpskog stanovništva
u drugim republikama budući da im je, tvrdi Memorandum, uskraćen
jezik i pismo, kulturni razvitak i zajednički razvitak jedinstvene
kulture srpskoga naroda.
Milošević je to krenuo "ispraviti" izravnom agresijom
na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, dok je Crna Gora pokorena
političkim sredstvima. Slovenija je puštena van iz velikosrpskog
bratskog zagrljaja, očito u dogovoru s vanjskim čimbenicima.
U vezi s Memorandumom, dovoljno je samo reći kako su posrijedi
potpuno neutemeljene tvrdnje, povijesni i politički falsifikati.
No, one su bile primamljive Srbima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
koji su ih prihvatili - gotovo plebiscitarno. Razdoblje od Memoranduma,
to jest od trenutka definitivne mobilizacije velikosrpskih ideologa
i intelektualaca, pa do prijelomne godine 1990., velikosrpska
politika koristi za svekoliku mobilizaciju srpstva, mitinge,
velike skupove, prijetnje, otimanje oružja tzv. teritorijalne
obrane drugih republika (čitaj naroda), definitivno posrbljivanje
JNA i stvaranje atmosfere - "Srbi svi i svuda" od
"Vardara pa do Triglava".
"Da bi se u cijelosti ostvarila ideja Velike Srbije, valja
potisnuti najvažnijeg partnera: Hrvatsku" (Radovan Pavić).
Za razliku od Slovenije, pokazalo se kako tom povijesnom izazovu
i neizostavnom zadatku hrvatski komunisti nisu dorasli. Morali
su zato raspisati slobodne, demokratske izbore jer drugoga izbora
nisu imali s obzirom na to da niti su znali, a čini se nisu
ni htjeli, suprotstaviti se velikosrpskoj terorističkoj politici
i otvorenoj prijetnji vojne agresije.
Psihijatri i pjesnici
Maksimum hrvatskih komunista u toj situaciji predstavljalo je
usvajanje amandmana u Saboru SRH, te Ustavni zakon za njihovo
provođenje, kojima se otvorio put višestranačju i demokratskim
procesima, što su i učinili 21. lipnja godine 1989.
Kao i Milošević, JNA je postupno otvoreno stala u zaštitu memorandumovskih
ciljeva. Tek s JNA, kako su je zvali - "trećom armijom
u Europi", velikosrpski bal vampira mogao je napokon započeti
"u svim srpskim zemljama" i među svim "Srbima
pravoslavne, katoličke i muslimanske vere". Za početak
je trebalo organizirati Srbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
na razinu borbene gotovosti.
Taj posao prepušten je psihijatrima i pjesnicima, Jovanu Raškoviću
i Radovanu Karadžiću, te velikosrpskim politemisarima iz Srbije.
Njihov je jedini posao u početku bio uvjeriti Srbe u "ugroženim
krajevima" u memorandumovske teze i upregnuti ih u oružanu
fazu velikosrpske politike zacrtane još 1844. po Iliji Garašaninu
u Načertanijama i obnovljene u Memorandumu SANU. Oni su to,
na žalost, uspješno odradili!
(Nastavlja se)
