IZ RATNOG DNEVNIKA
( 1991. - 1996. )

Mile Dakić:

R A T N I D N E V N I K
( 1991. - 1996. )

Hamilton, 13.12.1991.

Sinoć s Nebojšom Devatakom stigoh u Toronto. Na aerodromu su nas sačekali Pero Preočanin, Dušan Vranješević ( iz opć. Vrginmost ) i drugi. Po lokalnom vremenu avion se spustio u 18, po jugoslavenskom u 24 sata. Trebao je poletiti u 11 sati iz Beograda. Čekali smo u hladnoj dvorani od 10,30 do 14,30. Program tačno po JUS-u. Nestaje država, pa i sve drugo. Iz aviona sam gledao slavonska sela u plamenu. Ružno i tužno. Razmišljam... Došlo je nesretno doba, rasčovječeno sa niskim porivima ljudskim. Avion DC 10 grabi prostore prema zapadu. Visina 12.000 metara, brzina 900 km/h. Visina i položaj Sunca na horizontu gotovo isti. Rotacija Zemlje doprinosi da dan neuobičajeno dugo traje. U 19 sati, po jugoslavenskom vremenu, ovdje iznad Sredozemlja . Sunce je još na vidiku. I ono se postepeno gubi, ali crvenilo na zapadu sporo nestaje. Plavetnilo ispod i iznad nas. Dobiva se dojam gubljenja horizonta. Sve je plavo i beskrajno. U 22 sata ( kazaljke na satu nisam vratio ) primjećujem kopno ispod nas. Neka rijeka vijuga u pravcu jugozapad sjeveroistok. Slijede velika prostranstva bez naselja. U 15 do 24 sata posada najavljuje skoro spuštanje u Toronto. Ukazuje se i grad. Dugo ga nadliječemo. Svijetla ulica i vozila. Pilot je uspio grdosijom DC 10, gotovo nečujno dotaći pistu.
Na aerodromu brojne formalnosti traju 2 sata. Naši domaćini su ljubazni. Vode nas do svojih kola, pa pravo za Hamilton ( oko 70 kn od Toronta ). Mene je vozio Pero Preočanin. Usput pričamo i upoznajemo se. Saznajem, da je Pero sin Nikole i Stane Preočanin iz Cetine, kod Knina. Njegov otac, jedan od četničkih komandira u jedinici vojvode Momčila Đujića, emigrirao poslije kninske operacije 1944. godine. Majka Stana je ostala sa djecom i muku mučila. Proglašena je ženom četnika, djeca porodom četničkim. Majci njegove žene Božice, komunisti, pripadnici OZN-e su rafalom iz automata odsjekli ruku ( i danas živi u Cetini kod Knina ). Perina majka se , tek 1958.godine, uspjela domaći Kanade, gdje je umrla u ljeto 1991.godine. Pričala je o uvredama i progonima Srba poslije rata. Uvijek se pitala, zašto takav odnos nije bio i prema ustaškim porodicama. Dok su Srbe uništavali raznim torturama i progonima, Hrvatice iz Kijeva su pjevale :" Naš je Tito, naš je Ante, a vi Srbi kako znate!".
I Perinog djeda Đuru, komunisti su isjekli na komade. Bio je mlinar. Obe porodice, Perina i njegove žene Božice, tek poslije rata doživljavaju zle godine:" Nisu nam dali u školu. Kažu: četnička djeca. Zato smo ja i brat ostali bez škole. Završila sam dva razreda osnovne škole, a brat tečaj za nepismene.", kaže Božica Preočanin ( to je i djevojačko prezime ). Bojin otac živi i danas u Cetini u osamdeset šestoj godini. Ona se ne žali na ustaše, oni, kaže, znaju zašto su protiv Srba, a zašto su Srbi protiv Srba? Priča Božica, da su neki u seli ložili vatre na Titov rođendan, a njena baba ih je prekorila:"Slavite njega, a on vas je pobio". Božica je s porodicom bila u zatvoru 5 mjeseci, pa kasnije još 2 mjeseca.
Pero Praočanin, je pričaju Srbi u Hamiltonu, mnogo pošten, društven i bori se zajedno sa vojvodom Đujićem za srpski narod. Iako je u pedesetšestoj godini, izgleda kao da je odvaljen od rođene Dinare. Visok je i koščat. Na zanat mu nisu dali jer je proglašen banditskim djetetom. Bio je u Engleskoj iz koje prelazi u Hamilton, gdje je stekao materijalnu, fizičku i duševnu bezbjednost. Izgradio je kuću, a vičan je svakom poslu. Oko podne sam kod penzionera Janka Vraneševića. Pridružio nam se i Mirko Popović ( iz Utinje ), brat Sreće Popovića. On je u svijetu od 1958. godine. Pričali smo dugo o poznanicima iz Utinjske doline. Jankova žena je Crnogorka. Poslije ručka vraćam se kod Preočanina. Saznajem, da su pripadnici OZN-a 1947.godine ubili Miloša, brata Božice, a ranili Nikicu Vranješa. Tada je Nikola Vuković ( živi i sada u Cetini ) rekao:"Peci vola ubili smo posljednje četnike!" Pero Preočanin ima troje djece: Đorđa, Nikolu i kćerku Mariju. Svi su crnoputi, sa izrazito bujnom crnom kosom, obdareni ljepotom i osmijehom tipičnim za ljude dobre duše. Naveče smo u Vinoni ( Vajnoni ), u Četničkom centru "Draža Mihajlović". To je veliki objekat u kojem se sastaju Srbi ih Hamiltona. Tu su za sada dvije prostorije, jedna za svakodnevne susrete u kojoj su: bife, kuhinja, stolovi za razgovore, šah i kartanje i praćenje TV programa, druga za masovne skupove koja prima oko 700 ljudi. U njoj Srbi iz Hamiltona, gotovo po pravilu priređuju svadbe ( u toku je dogradnja još jedne velike dvorane ). Iza podruma je fotografija Draže Mihajlovića. Govornica je ukrašena sa srpskim grbom. U bifeu se okupljaju najčešće bivši četnici i drugi kojima je blizak njihov politički program. Na zidu je fotomontaža s fotosima.
Draže Mihajlovića i četničkih vojvoda. Posjetioci sjede, igraju poker i pričaju o borbi srpskog naroda. Upoznao sam mnoge saborce Momčila Đuića. Pričali su im o borbama u 2. svjetskom ratu, povlačenju iz Kninske Krajine 1944.godine. Računa se da se u koloni koja se povlačila i preko Like, Korane, Ličke Jasenica za Istru i Goricu bilo oko 12.000 četnika. Od bivših četnika upoznao sam: Miloša Preočanina ( strica Perinog ), Petra Manojlovića-Divca, Joju Đurića, Đuru Đurića ( brata Jojinog ), Marka Mišinu, Beđu Trkulju i Jovu Borovića. Tu su i drugi istaknuti članovi: Pero Preočanin, Mirko Kartalija ( iz Utinje ), Dako Kuruc ( računovođa Odbora za pomoć Krajini ). Sve su to obični i pitomi ljudi. Rijetko je koji s bradom. Komunistička istografija je kod neukog naroda ali i kod brojnih srpskih intelektualaca od četniak stvorila sinonim kame i zločinstva, a samo zato što su se borili za čist nacionalni program i za politički sistem koji poslije 50 godina ponovno uvodimo i za kojeg se danas zalaže vladajuća politička misao u Europi i u svijetu, pa i u prvoj zemlji socijalizma SSSR-u. Mislim da će ovi srpski ratnici umrijeti mirne savijesti. Borili su se za pobjedu zapadne demokracije i za svoj srpski narod. Na drugoj strani Titovi ratnici već imaju grižnju savjesti zbog propasti ideologije za koju su se žrtvovali, zbog prevare stoljeća, zbog izdaje glavnih komunističkih ideologija, zbog sistemskog uništavanja utopističke jugoslavenske zajednice naroda, a posebno srpskog naroda u njoj. Ovaj, po drugi puta učinjeni spoj između istorijskih i neistorijskih naroda nije urodio plodom. Srbi su dva puta igrali ulogu trojanskog konja, na putu stvaranja hrvatske i slovenačke državne samobitnosti. Oni su ih izvukli iz kandži AU Monarhije i njemačke okupacije, da bi za uzvrat bili okrivljeni za sva zla nacionalnih sukoba u Jugoslaviji. Ovakva politika je stvorila antisrpska raspoloženja u susjednim državama koja se danas obilato plaćaju.

Hamilton, 14.12.1991. ( subota )

Nastanio sam se kod svoga zemljaka utinjca Mirka Kartalija. Rođen je 1932.godine. Uz velike napore i volju, uz završen samo prvi razred osnovne škole, završio je zanat u Karlovcu poratnih godina. U Kanadi je od 1957.godine, ima dvoje djece, sina Nikolu i kćerku Anicu. Nikola već 5 godina studira medicinu. Govori engleski, a srpski dosta teško. Anica je u Torontu. Otac i sin žive u lijepoj prizemnici.
Mirko je već 10 godina rastavljen od bivše supruge, djeluje boemski i radi predao u Srpskom četničkom centru za Hamilton. Priča mi o druženju s Radom Dakićem, sinom pokojnog Pere koji je u Hamilton došao mnogo ranije. Umro je prije desetak godina. Živio je posebnim životom. Bio je svoj čovjek, džentlmen i boem. Mnogo je volio Vojnić, više od svega na svijetu. O Sjeničarcima nije imao dobro mišljenje" Donesu oni na sajam oroza, pa se prave važni više od nas Utinjaca koji dođemo s ukrašenim konjima i iscifranom ormom", govorio je Rade. Priča Mirko o Teslima, o sinovima lugara, posebno o Branku koji je bio žandar. I ja sam se prisjetio Branka. Imao sam oko 6 godina kada mi je pripasao sablju koje se po zemlji vukla. Priča Mirko emotivno i slikovito o svojim roditeljima, ocu Stevanu i majci Anici, rođenoj Ranitović, o bijegu iz Jugoslavije i prvom povratku u Utinju. U njegovoj kući je uljna slika s likom oca u dvorištu utinjske drvenjare. Mirko se snašao u dalekom svijetu, ali mu srce pati. Svaka vijest iz rodnog kraja je za njega veliko i doživljeno otkriće.
Na veče smo kod porodice Vukobratović iz Ledenika. Kućedomaćin Đuro se oženio iz Utinja, od Mirka Dragića.. Ljepuškasta, odvažna i vrijedna Dušanka priprema večeru. Radi to s puno zanosa i sretna je što donosim vijesti i novosti iz utinjske doline. Poslije večere odlazimo u Vajnonu, na 2. dnevnik RTV Beograd. U toku dana sastao sam se s ćerkom bivšeg konobara u Vojniću, iz Živković Kose ( udata Ratković ). Razgovarali smo. Ona je neprekidno plakala za zlom sudbinom oronulog oca u ratu. Zajedno s ovim sretnim i nesretnim svijetom proživljavam njihove sudbine. Susrećem i Petra Radujkovića-Pepu. Nije se naročito snašao u tuđini, ali su mu kao i ranije interesi veliki na planu slikanja. Razočarao se u ljude u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Kaže da ovdje vladaju, drugi moral i drugi zakoni života.

Hamilton, 15.12.1991. ( nedjelja )

U 13 sati s Mirkom Kartalijom, u njegovom crnom "Bjuiku", kojeg on naziva crnim gavranom, putujemo do Srpskog sportskog kluba. Banket na kojeg smo krenuli održan je prošle noći. Čekali su nas. Navraćamo poslije ručka u Vajnonu, gdje je u 18 sati moj prvi službeni nastup. Poslije Nebojše Devetaka govorio sam oko 40 minuta o stanju u RSK. Bilo je prisutno oko 400 ljudi. Kasnije susrećem Milana Breberinu, brata pokojnog Mile ( Milice ) iz Palučka. On je s četnicima emigrirao u Englesku, pa u Kanadu. Oženio se u Engleskoj. U Jugoslaviju nije dolazio. Mnogo ljudi je oko mene. Upoznavanje i razgovori su kratki. Pamtim likove više nego imena. Odavde navraćamo u gostionicu Kninjana Gojka Rusića, bivšeg Đuićevog četnika. Ljuti se na Lazara Macuru što nije sklonio biste narodnih heroja iz kninskog parka kako je obećao. Mirko Kartalija primjećuje da ničije spomenike ne treba rušiti. Podržao sam Mirka jer bi rušilaštvo pridonijelo srpskim raskolima. Dvije pjevačice i svirač srbijanske frule stvaraju otadžbinsku atmosferu. Ovdje se, kaže domaćin okupljaju samo Srbi. Krizu promjene vremena osjećam naveče oko 20 sati.

Hamilton, 16.12.1991. ( ponedjeljak )

U posjeti sam kod Ignjatije Kapelja, bivšeg partizana u 4. kordunaškoj brigadi. Prešao je četnicima početkom 1943.godine, a decembra 1944. s Đuićem je izbjegao u Sloveniju, pa u Austriju. Živio je u Engleskoj od kuda se prebacuje u Kanadu. Oženjen je s ćerkom sestre Gliše Dakića. Ignjatije mi priča o detaljima bjekstva Joce Eremića 1944. godine. Tvrdi da se Joco nije sastao s Nijemcima, da su zapisnici o tome falsifikati. Saznajem, da je ujak Dmitra. Obradovića. Ilija Majstorović kriv za smrt trojice Srba u Torontu, prije 8 godina. Među ubijenima su: Pavle Kljajić iz Perne i Pero Bunjevac iz Slavonije. Čovjek iz UDB-e, vjerojatno pod lažnim imenom Dragana Ganovića, osnovao je SOP ( Srpski oslobodilački pokret ). Učlanjeni Srbi su pobijeni. Za ova ubistva Ignjatije optužuje Iliju Majstorovića.

Hamilton, 17.12.1991. ( utorak )

Sinoć sam bio kod Vlade Vukobratovića, sina pokojnog Dušana iz Ledenika i njegove žene Dušanke rodom iz Grabovca. Dušan je poginuo prilikom hrvatskog artiljerijskog napada na Vojnić prije dva i po mjeseca ( napad iz Rečice više cjevnim bacačima raketa ). Vlado Vukobratović se oženio djevojkom koja je učila krojački zanat kod Ruže Breberine u Vojniću. Njih dvoje se bave isključivo proizvodnjom i prodajom paradajiza u Hamiltonu. Kažu, da se može dobro zaraditi i normalno živjeti. Pod plastičnim šatorima imaju oko 1/2 rali zemlje. Djece nisu imali, gotovo 10 godina. Desilo se da dobiju sina Dušana, nepuna dva mjeseca poslije pogibije Vladinog oca. Vlado je išao kod vračarice prije 6 godina. Rekla je:"Evo pod prstenom imaš troje djece, sina i dvije djevojčice, ali poslije 6 godina". U ovoj kući se isprepliću radost i tuga. Pričao sam im sudbinu u porodici mojih roditelja. Moja mama Dragica, rođena Breberina je rodila devetero žive djece, ali su umirala nekoliko dana poslije poroda. Otac Simo je otišao vračarici, koja mu reče:"Uzmi bradvu i od 9 mlinova oteši drvene treske. Uzmi flašu i u nju nali vode s 9 izvora. Založi vatru od tresaka, pa kad se pretvore u žar i pepeo ugasi vatru s vodom, sa 9 izvora. Daj ženi da popije čašu vode sa 9 izvora u koju stavi pepela od tresaka 9 mlinova. Ostatak vode i pepela istoči u lijesku. Ne gledaj dok to radiš. Okreni se i idi od kuće, ali nemoj da se obazireš na lijesku." Moj otac je to učinio 1928.godine. Naredne godine je rođena sestra Marija, a zatim još nas petero potpuno zdrave djece. Samo je sestra Ljubica umrla 1937.godine od upale pluća.
Porodici Vlade Vukobratovića nedavno se pridružila mnogo lijepa djevojčica Nada, unuka Vladine sestre, ćerka Pepe Hajdine. Naveče smo dugo u Srpskom četničkom centru. Mirko Karatalija je igrao poker. Pričao sam s grupom bivših čelnika i prognanika iz Kninske Krajine. Mnogo se ljute na JNA, na izdaju u njoj, na sporo rješavanje slučaja Kadijević i Brovet, na neslogu u korpusu srpskog naroda.
Sve nas je pokosila večerašnja vijest o masakru 19 pripadnik TO iz Gline. I opet izdaja, kao na koranskom mostu. Nazvao sam sestru Miru Kordu ( rođ. Mihajlović iz Radonje ) u Beogradu, da poruči Miri Lisić i Brani Mazalici da pošalju suvenire za Toronto, na adresu Gojka Paića. Od prodaje radnici Memorijalnog parka bi mogli dobiti plaću za novu godinu. S Mirkom Kartalijom posjećujem Milana Petkova koji je jači proizvođač povrća. Njegov sin Aleksandar me oduševio fotografijom svojih vršnjaka koji vježbaju ratne vještine s ciljem da se uključe u odbranu RSK. Na ručku smo kod Branka i Ruže Dželajlije ( djevojačko Radaković ) Ruža je rođena u Popović Brdu. Branko je Slavonac od Bjelovara.

Hamilton, 18.12.1991. ( srijeda )

Sinoć smo opet gledali RTV Beograd u Vajnoni. Razgovarao sam s ljudima koji nikako da shvate šta se događa s JNA. Ne mogu povezati stanje sa zdravim razumom, da Kadijević poslije Slovenije nije smjenjen, da je Brovet ( Slovenac ) još u JNA, da je general Jurjević komandant avijacije, da je hrvatska poljoprivredna avijacija jača od migova, orlova i jastrebova, koji su u naoružanju JNA. Iz ove diskusije se naslućuje, da se radi o izdaji stoljeća. Svijet optužuje Srbe za Vukovar, a na čelu države koja je komandovala operacijom su Hrvati: Stipe Mesić, predsjednik SFRJ, Ante Marković, predsjednik Vlade SFRJ, Budimir Lončar, ministar inostranih poslova, Veljko Kadijević, savezni sekretar za narodnu odbranu, čija je majka Hrvatica. Antun Tus i Jurjević, komandanti avijacije koja je bombardovala Vukovar, Andrija Silić, načelnik Štaba 1. armije koja je vodila vojne operacije.
Danas ću posjetiti vodopade Nijagare. U 11 sati došli su Stojan Borković i Nebojša Devetak. Krenuli smo prema Nijagari ( oko 60 km od Hamiltona ). Navraćamo kod našeg glavnog domaćina Jovana Bijelića. Iz G. Sjeničaka koji je u Kanadu došao 1950.godine. Počeo je raditi u Hamiltonu kao samouki varilac. Jedno vrijeme je radio kod Marka Čelara, čovjeka koji je linansirao izgradnju pravoslavne crkve u Glini. Jovan je 1971.god. sagradio hotel "Sems Montros", po imenu svoga oca Sime. Prebacio je iz Sjeničaka više desetina svojih bližih i daljnjih rođaka ( braću, Rudane, Željka i Milu, braću Mrkalje Simu, Jovana i Milića, Braću Krkljuše Milu, Branka i Nikolu, Milu Manojlovića, Jovana i Ljubicu Maslek, Jovana Lončara i Vasu Roknića. Svi su oni vlasnici hotela, motela i drugih ugostiteljskih objekata na Nijagarinim vodopadima. Sve ih je uveo u posao dobrotvor Jovo Bijelić. Iz Jugoslavije je došla i Jovina supruga, sin Simo, rođen 1949. i ćerka Mila rođena 1940.godine.
Obišli smo Nijagarine vodopade ( Nijagara Falis ), mjesto pobjede Kanađana nad trupama SAD 1812.godine, popeti se liftom na vidikovac, toranj čiji je vlasnik Srbin Džordž Jerić iz Slavonske Požege, a kojeg je sagradio Ličanin Đuro Šajnović. Visina tornja je 160 metara. U njemu su trgovine. Pogledi su trgovine. Pogledi su veličanstveni. Ruše se ogromne količine vode, stvaraju magiju išaranu duginim bojama. Kanadski vodopad dominira i impresionira. S druge strane rijeke su neusporedivo manji vodopadi koji pripadaju SAD. Obišli smo restoran i bar porodice Manojlović. U impozantnom prostoru muzika, 16 bijelih i crnih djevojaka ne prestaju plesom i golotinjom.
Saznajem da je Jovo Bijelić bio partizan, da ima 4 razreda osnovne škole. Njegova
žena je nepismena. Prodao je hotel. Živi od ušteđevine i kamata. Prima mjesečno 16.000 dolara kamata i 8.000 dolara za iznajmljeni lokal. Razmišljam, gdje bi mu kraj bio da je imao nešto više škole. Ko će znati? Možda bi ostavo u Jugi, da se odriče sebe i svojih prirodnih sposobnosti za račun bratstva i jedinstva, u društvu u kojem je čovjek broj i karika uspona drugih. Mene i Nebojšu Devetaka Jovo je darovao odijelima, mantilima i košuljama. Ovaj poklon nismo odbili jer je od srca, a i platu nismo primili 8 mjeseci. Dogovorili smo se za nastup u šali porodice Manojlović, u nedjelju 22.decembra.

Knin, 17.5.'93.( ponedjeljak )

Do podne razgovori s gospodinom Viliamom Fenrikom iz Kanada, viskim komesarom Komisije UN za ratne zločine. Poslije razgovora s predsjednikom Vlade, Bjegovićem dogovaramo putovanje. Popodne Ignjatovići ja vodimo goste na Peruču, do manastira Dragović. Prolazimo kroz Polaču, Kijevo i Civljane i Vrliku..Manastir Dragović je smješten između Dinare i jezera. Stari manastir je opet potopljen. Hrvatska je popravila branu. Potopljena srpska sela Koljani i Garijak su pod vodom. Prvi oblik etničkog čišćenja, poslije 2. svjetskog rata bila je kolonizacija, drugi: stvaranje vojnih poligona, treći: zabrana držanja koza, četvrti: politika razvoja industrije u odabranim hrvatskim gradovima, peti: izgradnja vodovodnih akumulacija, šesti: etničko čišćenje u hrvatskim gradovima putem državnog terora, sedmi: u Zapadnoj Slavoniji protjerivanjem Srba sa njihovih vjekovnih ognjišta, pred kraj 1991.godine.
Ispod Svilaje, s one strane jezera je selo Želevo. To srpsko selo drže Hrvati ( rodno selo slavnog golmana Beare ). Od Vrlike do manastira u našoj pratnji su dvojica miliacionera. Dinara je sva od nekih slojeva, nabrana i gola. Ovdje su kiše poderale brda stvarajući velike naslage kvalitetnog pijeska u dolinama rijeka. U okolici pasu sada stada ovaca i koza.

Moskva, 1.4.'94. ( petaka )

Snijeg i magla. Ustajali i prljavi snijeg u velegradu. Ružno. Na televiziji gledam kako neki Rus reklamira svoju fašističku stranku sa simbolom kukasti krst. Gledam, pa ne vjerujem. Zar se i to može desiti u nekad gvozdenoj Rusiji, poslije toliko fašističkog zla. Narod osiromašio, a prljavština u gradu. Papiri i opušci na Crvenom trgu. Pišem govor za Delegaciju RSK na Kongresu LDP Rusije. Ručam u Hotelu "Sevastopolj 11" Ručak i pivo 3000 rubalja odnosno 1,80 dolara. Kažu, da je prosječna plaća 300,000 rubalja. Kurs rublje prema dolaru je 1 740:1. Sjećam se kursa 1967:0,75:1 u korist rublje. U Moskvi živi oko 10% bogatih, a ostali su na rubu egzistencije. Jovo Vlahović je danas u gradu platio ručak 37 dolara.

Moskva, 2.4.'94. ( subota )

U 9,30 autobusom do dvorane Turističkog centra. Pristižu delegati i gosti. Na pročelju dvorane grb LDPR. U grbu obrisi Rusije zakačeni za rep sokola. U pozadini orla zrake Sunca. Tekstovi na sokolu: RUSIJA-SLOBODA-ZAKON-LDPR- na putu prema vlasti. Parola:"Nama je potrebna velika Rusija." Na pozornici počasna straža u tamno plavim uniformama. Sjedimo u 2. redu. Ispred mnoštvo novinara i reportera. Svira se himna Partije. Na pozornici: Žirinovski, Aleksandar Vengerovski, predstavnik Dume i drugi. U govoru Žirinovski ističe značaj izborne pobjede i formiranje stranke 31.marta 1990.god. trećem bešumnom svjetskom ratu koji traje, budućim granicama Rusije koje onda moraju ostati vječne, odaje počast ranijim generacijama koje se borile za Rusiju, da stranci neće ribu loviti u ruskim morima, kritikuje Helsinški dokumenat po kojem su samo ruske granice promjenjive, da nikakve bombe neće ići na braću Srbe ( dugi pljesak ) da Ukrajina može biti samo ruska gubernija. Govorio je o progonima Rusa u Estoniji, da će slijedeći predsjednik biti iz njegove partije. Kongres donosi Odluku o mandatu Žirinovskog do 2004.godine...Donesena je i Odluka o ukidanju ekonomskih sankcija uvedenih protiv SRJ-e i srpskog naroda.

Knin, 7.7.'94. ( četvrtak )

Danas Srbija slavi dan kada je prije 53 godine ubio Srbin iz Srbije Srbina iz Like. Opasan duhovni poraz, gori od Kosova. Do podne u "Iskri", pa u Direkciji za urbanizam. Navraćam u Kabinet predsjednika Republike. Predajem Radi Matijašu Prijedlog ( obrazložen ), da se 27.7.1941. proglasi Danom borbe srpskog naroda protiv fašizma i ustaštva. Martić je u Benkovcu, gdje se slavi Dan opštine. Danas sve novine donose prijedlog karte "ultimatuma o razgraničenju u Bosni. Planirano je da Srbi dobiju Prijedor, Doboj, Zvornik, Višegrad, a Bosansko muslimanska i hrvatska federacija: Jajce, Sanski Most, Brčko i Kupres. Razgovaram večeras s glavnim tržišnim inspektorom. Kaže da je Vlada za protekli mjesec utošila 60 tona goriva, da se troši nemilice...

Vojnić, 22.8.'94. ( ponedeljak )

Tema dana su muslimanske izbjeglice iz Velike Kladuše. Ukupno ih je oko 40.000, na području opštine Vojnić, Slunj i Vrginmost. Srpski novcolovc su na djelu. Oni su prezentatni srpskoga naroda. Cijenu kruha su podigli s jedne na 6 DM, a mlijeko naplaćuju 20 DM po litri. Tako pojedinci sramote vlastiti narod, stvaraju od njega monstrum spodobe, puneći samo svoje džepove parama pridošlim iz nesreće drugoga naroda, ili istoga naroda podijeljenog vjerom. Običan siromašan srpski narod, priča se, iznosi hranu i časti bez para, ali oni obogaćeni kojima se samo gomila i čijim je dušama ovladao kapital odnos, nemilice podižu cijene i dovlače hranu. Nisu se dosjetili, ali će sasvim sigurno dovoziti cisterne pitke vode i bez stida unovčiti. Popodne putujem za Knin.Od Krnjak do Slunja vozim dvojicu ratnika. Žale se na status, po kojem čuvaju novopečena bogatstva. U Pećanima na zidu čitam grafit:"General Đukić i Šuput izdali Divoselo!". Saznajem, da su trojica stradalih električara na Baniji iz Kninskog kraja. Bez nogu je ostao Dmitrović iz Žagrovića, lakše i teže su ranjena još dvojica.
Francuski ministar Alen Žipe, daje na znanje da će povući svoje plave šljemove, ako se skine embargo na oružje za bosanske muslimane. Za vrijeme večere inspektor Jovo Radan mi priča kako su obogaćeni Kninjani oslobođeni vojne obaveze. Za jednog su utvrdili da je lud, a on svakoga dana ispeče i proda 50 janjaca, drugi je oslobođen vojne obaveze jer je "alergičan na vojnu uniformu". General Atif Dudaković, komandant 5 muslimanskog korpusa, večeras je gost HTV-a.

više