Svjedok J. K. (1962.) Hrvat iz sela Uzarići kod Širokog Brijega, iskaz od 14. svibnja 1994.

I S K A Z

Zarobljen sam 19.09.1993. na položaju Jedrinje koji se nalazi oko 1km iznad brane Salakovac. Zarobile su nas muslimanske postrojbe policije iz Bijelog Polja. Oni su nam prošli s leđa i napali nas. Naša grupa koja je ostala, odlučila se predati jer nije bilo šanse da se izvučemo.

Vojnici koji su nas zarobili nisu imali nikakve vojne oznake. Oni su bili obučeni u maskirna odjela, maskirali su lica, nosili su crne krpe. Prilikom zarobljavanja bila su provociranja. Kad smo odlučili predati se, ponašanje prema nama je bilo grublje. Nakon naše odluke da se predamo, nikog nisu ubili.

Na mjestu zarobljavanja bilo je jako malo udaranja jer su nas što prije morali odvesti odatle. Proveli su nas prema tunelu kod brane Salakovac. Noć prije nisu mogli preći Neretvu jer su naše jedinice bile lijevo i desno. U grupi koja nas je zarobila bili su: Ljevo Zikrija, Salko, Verner, Mujo i Mehmed. Zarobili su nas osmoricu. Zarobljeni su: Pero Kosir, Mario Lasić, Dragan Lasić, Dragan Zovko, Gojko Zovko, Jozo Primorac, Stanislav Ljubić i ja. Od nas osam zarobljenih ranjeni su bili Pero Kosir i Gojko Zovko. Tu smo im, koliko smo mogli, ukazali pomoć.

Nakon toga odvedeni smo prema tunelu, dok smo odlazili nosili smo jednog njihovog ranjenika. Nas četvorica smo nosili tog njihovog ranjenika, a ostali su nosili našu opremu. Oni su uzeli našu opremu i našu hranu. Smjestili su nas u taj tunel do mraka.

U tom tunelu smo čekali dok ne padne noć, jer nas po danu nisu mogli prevesti. Oko 22:00 noću prebacili su nas na lijevu obalu Neretve. Prebacili su nas u tunel koji se nalazi kod brane. U tom tunelu je bilo oko 100 muslimanskih vojnika. Tu su nas maltretirali psihički ali nisu nas udarali. Stalne su prijetnje bile, međutim ništa nisu poduzimali. Stekao sam dojam da smo imali zaštitu od ljudi koji su nas zarobili. Nakon toga odveli su nas pješice prema jednoj kući u Podgoranima. Mislim, da je tu bila neka njihova komanda. Tu smo bili svezani pred njihovom komandom. Neki od nas bili su svezani žicom a neki špagom. Dok smo nosili ovog ranjenika nismo bili uopće vezani. Tu smo bili do oko 23:00, kada je došao kamion. Naredili su nam da idemo na taj kamion. Tu se popelo oko 10 ili 12 policajca. Bila je noć, svjetla nisu palili, odatle su nas negdje odvezli. Nitko od nas nije znao kud nas voze.

U toku vožnje imao sam utisak da je jedan pao s kamiona. Međutim, on je pao na zemlju i kako se kamion odmakao ovaj je imao prednost na oko 100 metara. Ovaj je počeo bježati. Oni su zaustavili kamion i naredili nama da siđemo i da ga dozivamo.

Oni nisu pucali, zaključio sam da ne smiju pucati da ne bi nekog svog ubili. Nakon toga su nas postrojili i naredili da ga zovemo. Dok smo ga zvali oni su nas tukli. Dok smo ga zvali počeli su nas nemilice tući. To je bilo udaranje svim i svačim: puškama, šakama... Tukle su nas osobe koje su nas provodile, a među tim ljudima bilo je i onih koji su nas zarobili. Nakon oko 20 minuta opet su nas vratili na kamion, naredili su nam da se svi sagnemo u krug i da gledamo u pod.

Tada je jedan uzeo nož i meni je odsjekao uho. Sjećam se samo da sam okrenuo glavu tako da mi nije cijelo uho odsjekao. Tako mi je uspio odsjeći samo dio uha. Kako je taj nož bio jako oštar, pa je samo prošao. Odatle su nas odveli prema Bijelom Polju.

U Bijelom Polju su nas odveli u kuću Pere Hrkaća. To je bilo 19. na 20.09.1993.

Iz kamiona je iskočio Jozo Primorac. On je preplivao Neretvu i uspio se spasiti.

Kad su nas doveli u tu kuću, počelo je ponovno maltretiranje. Odveli su nas u podrum i počeli udarati. Udarali su nas: malim drvenim stolicama po glavi, tu je bio nekakav bicikl kojim su nas udarali po glavi, puškama... Mi zatvorenici smo bili vezani nekom žicom kad bi se jedan trzao, drugog je zatezalo.

U međuvremenu, jedan je naredio da me odvedu i da mi previju uho. Jedan se dvoumio da li da me odvede ili da me ubiju. Međutim, odveo me, a jedan doktor mi je to previo. Taj doktor je bio 5 minuta hoda od te kuće gdje smo mi bili. U toj prostoriji gdje me previjao bila je jedna svjetiljka koja je osvjetljavala prostoriju gdje me ovaj previjao.

Kad sam se vratio s previjanja, svezali su me s kolegama i tukli. Prijetili su nam standardnim prijetnjama. U toj kući nitko nas nije pokušao zaštititi. Čak i ovaj šef grupe koja nas je zarobila nije uopće reagirao. Nakon toga dovedena su dva čovjeka iz Vrapčića, znam da je jedan bio stariji od oko 55 godina. Kad su nas oni počeli tući... Tukli su nas nekim stolicama, ta dvojica su bila u civilu. U toj prostoriji svjetlost je dopirala od jedne svijeće. Kad su nas počeli udarati, moj rođak Pero Kosir se onesvijestio. On je bio malo ranjen u glavu i u leđa ali ništa nije bilo ozbiljno. Udarali su nas po potiljku. Sjećam se da sam stalno štitio uho koje mi je bilo odsječeno. Tako sam dobio udarac u drugo uho, tako da mi je od tih udaraca i ono rasječeno.

Kako je Pero Kosir pao u nesvijest nije se budio. Sutradan oko 11:00 je podlegao tim batinama.

Oni su nas maltretirali do oko 3:00 ili 4:00. To jutro oko 9:00 tražio sam od stražara da Peri dovedu doktora. Međutim, ovaj stražar nije dozvolio, a Pero je već krvario na usta. Jedan stražar nam je dozvolio da mu čuvamo jezik da se ne uguši. Kako se svako malo mijenjao stražar kad bi dolazili drugi nisu nam dali ni da ga gledamo, samo su udarali. Udarali su drvenim palicama, a imali su i neki nož.

Pero je izdahnuo od posljedica udaranja. Po mojoj procjeni, izgleda da je imao unutarnje krvarenje. Puna usta su mu bila krvi, borio se za zrak i iskašljavao ali nije mogao. Ne sjećam se u što su ga udarali. Mislim da se onesvijestio nakon udaranja od ove dvojice koja su dovedena iz Vrapčića. Nakon tih udaraca se onesvijestio i nije više dolazio svijesti.

Dana 20.09.1993. oko 11:00 Pero je podlegao. Tada smo ga iznijeli na jednom ćilimu (orij.) pred kuću. Pero ništa nije govorio od 2:00 po ponoći. Kad smo ga iznijeli pred kuću, jedan od muslimanskih vojnika uzeo je pušku i opalio u Perino mrtvo tijelo dva metka. Dok je pucao govorio je kao - da nije ostao živ i ne vjeruj ustaši nikada.

Nakon toga 2 ili 3 sata kod nas je ulazio tko je htio i maltretirao nas i ispitivao. Naredili su nam da skinemo odjeću. Ujutro, prije toga su nam naredili da izvadimo sve iz džepova. Zaprijetili su nam, ako kod nekog naknadno nešto nađu da će biti ubijen.

Kad smo iznijeli Peru iz kuće, jedan Hebib je naredio da idemo iza kuće. Tu su nam donijeli alat i počeli smo kopati. Shvatili smo da kopamo grob za tijelo. Tu smo sahranili pok. Peru i jedan od njih je dozvolio da se pomolimo na njegovu grobu. Poslije toga su nas vratili u prostoriju.

Prijetili su nam da je komanda odredila da će nas strijeljati sve. Čak su nas pitali: "Tko će prvi na strijeljanje?" Jednostavno smo svi bili spremni za taj čin. U tom trenutku to nam je bilo i draže od mučenja. Međutim, odustali su od toga.

Nakon toga došao nas je čuvati jedan Musliman koji je bio ranjen. Hodao je uz pomoć štake. Normalno je bilo da kad netko uđe da te udari i sl. Na stolu je bio jedan nož. Ovaj je uzeo nož i na čelu (sada pok.) Dragana Lasića napisao "MAX". Dok mu ovaj urezivao Dragan je bio živ. Taj ranjeni Musliman je govorio da je bio pripadnik HOS-a. Mislim, da je ovaj ranjeni Musliman ranjen od naše granate u lijevu nogu.

Tada nas je tu ostalo 6. Poslije nas je došao čuvati jedan mirniji stražar. Taj stražar nam je dao nešto za jesti i rekao dok on bude s nama da nikom neće dozvoliti da nas dira. Tako je i bilo. Tada oko 22:00 smo uspjeli zaspati iako smo bili povezani žicom.

Oko 1:00 po ponoći ušla su dvojica vojnika. Jedan od njih je bio Ljevo Zikrija i jedan Kordić. Rekli su nam da ustanemo na noge i gledamo pred sebe. Njih dvojica su prošli pored nas gore i dolje. Kasnije su uzeli Dragana Lasića izvukli ga pred kuću i ispalili rafal u njega. Poslije toga se smo čulo padanje tijela. To je bilo odmah ispred te prostorije. Tijelo Dragana nismo vidjeli više.

Nakon toga, za oko pola sata, došla su trojica vojnika i naredila nam da idemo s njima. Očekivali smo da će se i nama isto dogoditi. Međutim, ovaj što je vodio tu grupu u moj džep je ubacio 3 ili 4 cigarete. Tada sam shvatio da nas neće ubiti. Odatle su nas odveli u školu u Bijelom Polju u kojoj su bili zatočeni civili. Upravnik tog logora je bio čovjek sa prezimenom Ćurić. Naredio je da ne smije nikog k nama puštati. To je bilo oko 3:00. Kad smo se ustali ujutro dozvolio nam je da se umijemo jer smo svi bili krvavi. Svi smo bili u lošem stanju.

Tu su bili zatočeni civili iz Bijelog Polja. Oni su te civile zarobili kad su 30.06.1993. okupirali Bijelo Polje. Te civile sam vidio, a oni su čuli kad smo mi dovedeni. Po njihovim pričama tu je bilo žena i djece.

21.09.1993. proveli smo u ćeliji, davali su nam jesti. Poslije podne smo išli na ispitivanja. Tada nije bilo zlostavljanja. Prije, tko god je dolazio ispitivao bi i maltretirao.

Tu noć smo legli i zaspali. Oko 1:00 po ponoći došla je grupa od njih 6 ili 7 s baterijom. Počeli su nas tući, vezali nas i izveli van uza jedan zid. Kasnije je naišao jedan autobus u koji su nas ubacili.

Tada nismo znali kud nas vode. Uz put su stali jednoj osobi. Ta osoba je rekla: "Ja ću u Zalik..." Oni u autobusu su govorili da nas vode u Jablanicu. Tada sam znao da nas vode prema centralnom zatvoru u Mostaru. Prije toga jedan stražar nam je rekao da je najbitnije ako živi dođemo do centralnog zatvora. Rekao je da će nas tamo popisati i ako poginemo da će se znati za naša tijela. To nam je bilo najvažnije, da naše obitelji znaju za tijela.

Tada su nas doveli u 4. osnovnu, prko puta SDK. Naredili su nam da iziđemo iz autobusa. Tu nas je dočekala grupa stražara iz zatvora koji su nas nastavili tući. Dali su nam plave uniforme da se presvučemo. Dok smo se presvlačili, odmah su počeli udarati. To je bilo nevjerojatno kako su nas udarali. Međutim, tu su manje udarali u glavu. Udarali su nas komplet u leđa. Kad bi se onesvijestili, polijevali bi nas vodom, kad se digneš opet te udara... Nakon oko sat vremena udaranja, u polusvjesnom stanju sam vidio da je pok. Mario Lasić ostao ležeći na hodniku.

Ujutro kad smo se probudili, nismo vidjeli Marija. Kad su ovi izišli jedan od zatvorenika je zapalio svijeću. Među zatočenicima je bilo i doktora. Kako smo bili jako žedni dr. Dino Vlaho nam je dao infuzije da malo popijemo. To nam je dao jer u ćeliji nije bilo ni kapi vode.

Kad smo se probudili ujutro, bili smo u takvom stanju da nam je trebalo pola sata da sjednemo. Stanislav Ljubić nije mogao sam ustati i sjesti. Svima su nam zatočenici pomagali da ustanemo. Toliko smo bili nemoćni da noge nismo ni osjećali.

Neki ljudi, kad su vidjeli šta rade s nama, fizički su se suprotstavili i onemogućili da to više ne rade. To je na nas jako utjecalo jer smo vidjeli da ima ljudi koji su spremni da nas zaštite. Nakon toga nije bilo maltretiranja.

Inače, upravi zatvora (koju je vodio Mirsad Ćupina) praksa je bila da nove zatočenike maltretiraju oko 10 dana. Tako su radili sa momcima iz Čapljine koji su bili zarobljeni na Gubavici ili momcima iz Čitluka koje su tukli skoro svaki dan. Momke iz Čitluka su tukli skoro 30 dana. Nisu ih tukli svaku večer, nego možda svaku drugu večer i sl.

Nakon otpora jedne grupe ljudi koja nas je zaštitila, u zatvoru je prestalo maltretiranje. Tako smo bili svi zaštićeni na neki način.

Objekt gdje sam se nalazio, mislim da je logor. Pod zatvor smatram prostor gdje su zatvoreni ljudi koji su nešto skrivili, koji imaju osnovna ljudska prava koja mogu dobiti u zatvorima diljem svijeta. Međutim, tu nikakve međunarodne konvencije nikad nisu važile.

Dva puta dnevno smo mogli ići vršiti nuždu. Vodu, nekad su nam dali da uspemo, a nekad nisu. Imali smo jednu kantu u koju smo vršili nuždu.

Kad bi padala kiša, ta prostorija gdje smo bili bila bi puna vode. Tada je znalo biti po 7 ili 8 cm vode. Spavali smo na nekim paletama. Grijanja nije bilo. Imali smo jedan mali otvor. Svjetla nije bilo. Svjetlo su nam palili od 19:00 do 21:00. U početku je bilo malo duže, a kasnije su palili samo ta dva sata.

Hrana je bila izuzetno loša. Međutim, kvaliteta nije bila bitna koliko smo malo količinski dobivali. Mislim, da je najviše ljudi stradalo zbog nedostatne količine hrane.

Hrana je bila samo leća (sočivica) u vodi, koja je bila nekad skuhana a nekad nije. Mislim, da smo dobivali dvije šnite kruha od 80 do 100g i 3 decilitra riže ili sočivice. Sve to je kuhano u običnoj vodi. Obzirom da su ljudi radili najteže poslove i na prvim crtama, prvi sam izgubio do oko 17 kg.

Poslije dogovora, mogli smo od obitelji dobivati pakete. Međutim, oni su te pakete pljačkali. Od hrane su nam ostavljali mast, špek i malo kruha. Na kruh smo mazali i po 1 cm masti samo da preživimo i dobijemo snage. Ljudi su masovno imali proljev od prljave vode.

Liječnički nadzor je postojao jer su s nama bili dr. Dino Vlaho i stomatolog Darko Knežević. Oni su previjali ranjene ljude koji su ranjeni na radu ili koji su oboljeli.

Nakon što su došli predstavnici Međunarodnog crvenog križa, njihov doktor je uvijek ostavljao nešto lijekova za zarobljenike. To nam je dosta pomoglo.

Zadatak u tom zatvoru je bio da kad te probudi, bilo podne ili ponoći, moraš ići na neki rad. Npr. Standardni poslovi su bili: kopanje grobova na Šarića Haremu i Šehitluku gdje su oni sahranjivali svoje mrtve. Radili smo na prvoj crti u Šantićevoj ulici: zaštićivali ulaze, pravili bunkere, kopali tranšee ili rovova. Bilo je slučajeva kad su natovarili eksploziv na zatvorenike, a daljinski upravljač je bio kod tog stražara i rekli mu: "Odnesi ga na ćošak one zgrade!"

Jednom od zatvorenika iz Čapljine naredili su da ide kroz tranše i da se dovuče do našeg (HVO) bunkera. Kad dođe da skine vreću s našeg bunkera i da mu donese. Zatvorenik je to morao napraviti jer je ovaj stražar držao dvojicu zatvorenika. To je bilo specifično u Šantićevoj jer je linija jedna od druge oko 20 metara.

Na prisilan rad sam odvođen od Blagaja pa do Sjevernog Logora. U relaciji Bijelo Polje - Blagaj radili su zatvorenici. Izvlačili smo njihove mrtve.

Nisam bio ranjen, ali sam vidio kad su ljudi ranjavani. Kad smo radili u "Velmosu" kopali smo na otvorenom prostoru. S naše strane je otvorena vatra tako da je ranjen Željko Ištuk. On je pogođen ispod srca, metak mu izišao na leđa ali je ostao živ. Pod vatrom smo ga morali nositi prema stacionaru. UNPROFOR ga je iz vinarije prebacio u njihovu bolnicu. To je bilo dva mjeseca pred razmjenu. Tada su oni malo i popustili jer smo dugo bili tu. Nas je razmijenjeno oko 73. Mislim da nas je bilo oko 120 ili 130 ljudi.

Kad smo mi došli 20 ljudi je stalno radilo u Šantićevoj ulici. Radio sam 12 dana kod hotela "Ruža" i spavao u zatvoru kod hotela "Ruža". To je bila prva linija. Kad smo bili na radu, tamo smo spavali i hranili se.

Prvi kontakt sa predstavnicima Međunarodnog crvenog križa imao sam oko 10 dana nakon dolaska. Tada sam prvi put spremio kući poruku. Oni su nam pomagali. Međutim, mislim da su oni bili sputani u ovlastima.

Mislim da je taj zatvor posjetio BBC. Rekli su nam da nitko ništa ne smije govoriti. Nitko nije smio ništa reći jer ako bi rekao ne bi se dobro proveo.

Tu su bila i dva ranjenika. Jakov Raspudić je bio ranjen, a spao je na 30kg, bio je sama kost i koža. Kako je bio kraj ljeta i vrućina, po njemu je bilo sve muha do muhe. Bio je nepokretan i psihički često nije bio pri sebi. On se pokušao otkriti, kad je naišao ovaj čovjek iz BBC. Međutim, upravnik je to drsko zabranio i istjerao ih. To je napravio Mirsad Ćupina jer je Jakov izgledao kao živi leš.

Mjesec dana nakon našeg dolaska Mirsad Ćupina je smijenjen. Ne znam da li je razlog bio oni ljudi koji su nas spasili ili nešto drugo. Poslije njega dolazi Mirsad Handžar. Tada su u zatvoru imali jedan realan odnos prema nama. Međutim i dalje smo išli na prve linije i hrana je ostala na istom nivou.

Handžar je iz Mostara. Mislim da je sada u SAD-u (Los Angeles). Nakon bijega jednog našeg zatvorenika početkom prosinca 1993. za upravnika dolazi Mirsad ili Mirza Vražalica.

Kontakt sa stanovnicima su zabranjivali ali je ipak postojao. Nekad bi nam ljudi dobacivali cigareta i sl.

Zlostavljanja od strane civila je bilo. Npr. Kad smo išli kopati grobove, dolje kod mosta na Luci jedna grupa civila nas je počela udarati kamenjem. Nedjeljko Pehar je udaren u lice i ozlijeđen. Vidio sam kako je samo pao. Kasnije je kamion stao, a njega su odveli natrag u zatvor i pružena mu je pomoć od našeg liječnika Vlahe. Toga je bilo dosta. Moja procjena je bila da stražar ide s nama samo da nas čuva da ne pobjegnemo, a oni nas uopće nisu štitili od nekog. Osobno nisam naišao na takav primjer da je stražar nekog sačuvao.

Na prisilnom radu je stradalo oko 20 ljudi.