Kako je AID SEADA
KIKIĆA sakrio zločine mudžahedina
EL
KHATAMI JE TJERAO ZAROBLJENE FRATRE
DA LJUBE OTKINUTU GLAVU
Prema svjedočenju Ali Hamada, napad na Guču Goru izveden je
početkom ljeta 1993. godine i tom prilikom je ubijeno dvadesetak
ljudi hrvatske nacionalnosti, uglavnom civila. Napad su izveli
pripadnici jedinice El
Mudžahid.
Najveći broj spomenutih ubistava, navodi Ali Hamad, izvršio
je Abu Mina, inače zadužen za bezbjednost i specijalne zadatke
u odredu El Mudžahid, a kasnije u zajednici Bočinja. Egipćanin
Abu Mina spomenuta ubistava izvršio je motornom pilom i velikim
nožem. Ali Hamad tereti Abu Mina i za ubistvo jednog četrnaestogodišnjaka
dječaka na području Orašca gdje se izvodila vojna obuka budućih
pripadnika odreda El Mudžahid.
Ubistvo je izvršeno neposredno nakon otpočinjanja sukoba između
Armije BiH i HVO-a a dječakov otac bio je prisiljen gledati
kako mu ubijaju sina. U tom gnusnom činu Abu Mini je, prema
svjedočenju Ali Hamada, pomagao Karaya Kamela Bin Aliju zvani
Abu Hamza koji se zbog ubistva Abu Velida od 1997. godine nalaze
na izdržavanju zatvorske kazne u Kazneno-popravnom domu Zenica,
a nedavno je bio kolovođa pobune zatvorenika koji su između
ostalog tražili amnestiju!?
Ali Hamad navodi također da je na Orašcu lično vidio ubistvo
jedne osobe srpske nacionalnosti. Prije počinjenog ubistva zarobljena
su četiri fratra koja su trebala biti razmijenjena za zarobljene
suborce. Izvjesni El Khatami zvani Abu Maiz iz Saudijske Arabije
je rekao - sada ćete vidjeti kako mudžahedini ubijaju i pozvao
je izvjesnog Sabahudina.
Dao mu je nož i rekao - mi ćemo ti omogućiti da ubije jednog
Srbina - pošto spomenuti Sabahudin nije bio vojno sposoban za
borbu. Nakon toga Asim Ramulju je, prema svjedočenju Ali Hamadija,
udario žrtvu i oborio na zemlju. Držao mu je noge da se ne može
micati, a Sabahudin mu je sjeo za vrat i zaklao ga. Zatim je
El Khatami odvojio glavu od trupa i odnio je do četiri zarobljena
fratra tjerajući ih da ljube odrubljenu glavu. Isti čovjek,
El Khatami, Ali Hamadu je pričao da je on zajedno sa Imadom
El Misriom, Abu Minom, Abu Mealiom, Abdul Barrom i Abu Hamazom
ubio dvojicu Britanaca, navodno novinara BBC-a. Incident se
desio neposredno prije izbivanja sukoba sa HVO-om kada su dvojica
Britanaca došla da prave reportažu o odredu El Mudžahed.
Nakon obećanja da će im biti udovoljeno, novinari su došli na
područje Bijelo Buće kod Travnika gdje je bilo smješteno oko
70 mudžahedina. Pripadnici jedinice izvršili su privođenje,
pretres i ispitivanje koje je bilo praćeno prijetnjama i mučenjem,
pa su ovi na kraju priznali da su britanski špijuni. Nakon iznuđenog
priznanja odvedeni su i pogubljeni prvo hicem u glavu, a potom
i rafalnom paljbom iz automatske puške.
Šef AID-a za ovo područje Sead Kikić ne samo da je bio dužan
proslijediti svjedočenje Abu Hamada, što navodno nije učinio,
već je kao djelatnik Agencije za dokumentaciju i istraživanje
ratnih zločina bio dužan nastaviti istragu i procesuirati počinitelje
ovih krvavih događaja.
stranice
http://arhiva.glas-javnosti.co.yu/arhiva/1999/09/22/srpski/SP99092104.shtm
"GLAS JAVNOSTI" d.d.
Vlajkovićeva br. 8, Beograd, Jugoslavija
Internet izdanje
Sreda, 22. Septembar 1999.
Povodom hapšenja Bin Ladenovog saradnika Mehreza Adunija
u Istanbulu
Mudžahedini putuju s pasošima BiH
Izigravši dejtonske odredbe, Sarajevo islamske
učesnike rata u Bosni nagradilo državljanstvom
BANJALUKA - Mehrez Aduni, bliski saradnik najtraženijeg teroriste
na svetu Osame bin Ladena, kojeg je u Istanbulu uhapsila turska
policija, bio je, jedno vreme, pripadnik muslimanske Armije
BiH.
Aduni, koji je prilikom hapšenja od dokumenata imao jedino bosanskohercegovački
pasoš, bio je pripadnik mudžahedinskog odreda "El mudžahid",
a njegovo ratničko ime je Abu Talha. Odred je bio u sastavu
Trećeg korpusa Armije BiH.
Abu Talha ili Aduni, priključio se mudžahedinima u BiH 1994.
godine. Posle završetka rata nastanio se u Poharama, selu na
području opštine Zenica. Iz BiH je 1998. godine otišao u Italiju,
odakle se vratio u Sarajevo.
Aduni je u Italiji bio hapšen zajedno sa Nedalom Salehom, koji
je, kao i on, imao bosanskohercegovačko državljanstvo i pasoš.
Oni su bili pritvarani zbog sumnje da pripadaju alžirskoj terorističkoj
organizaciji - Oružana islamska grupa.
Dejtonskim sporazumom određeno je da svi strani državljani koji
su učestvovali u bosanskohercegovačkom ratu moraju otići iz
BiH. Da bi izbegle ovu obavezu, muslimanske vlasti u Sarajevu
mudžahedinima su dale državljanstvo BiH.
Komandant "El mudžahid", Alžirac Abu-al-Ma ali, takođe
je dobio bosanskohercegovačko državljanstvo. Pred dolazak Bila
Klintona u Sarajevo administracija SAD je zahtevala da on napusti
BiH, što je i uradio na "nagovor" Alije Izetbegovića.
"Krivac" nepoznat
Pomoćnik ministra inostranih poslova BiH Fuad Šabeta potvrdio
je da je Mehrez Aduni državljanin BiH, ali nije mogao da kaže
ko mu je izdao pasoš. On tvrdi da pasoš nije izdat u diplomatsko-konzularnim
predstavništvima BiH.
B. Marić
stranice http://www.bhdani.com/arhiva/225/t22514.shtml
BH Dani, broj 225, 28.01.2001.
Srbi i mudžahedini - Skakavac na Manhattanu
Bošnjaci su mudžahedini, a Srbi sekta pravoslavnih
binladenovaca - rezultanta je te provincijalne mržnje od koje
nikome neće biti bolje, koja otvara sliku one dizdarevićevske
bosanske kafane u kojoj na napomenu o skakavcu na Šćitu koji
se vidi kroz "durbil" kako mrda brkovima nedostaje
samo još sudbonosna replika: "A hoće li to zajebati njih
ili nas?" Sve što će zajebati njih, dobro je za nas, a
što će zajebati nas, dobro je za njih, perverzna je matematička
jednačina poslije koje je jasno sve osim jednog, i to onog najvažnijeg
- kako to onda da smo, i jedni, i drugi, i treći, ovoliko zajebani,
zar ne bi nama trebalo da je malo bolje kad vidimo kako je njima
"Pijani mudžahedini danas su izvršili
napad na srpske položaje", bila je rečenica kojom je u
ona vremena novinaru u telefon izdeklamovao dnevni izvještaj
sa ratišta jedan relativno visoki oficir Vojske Republike Srpske.
Novinar, bojažljiv, kakva je već ta sorta bila u godinama kada
im se između rova i olovke posrećilo, pažljivo je upozorio oficira
da mudžahedini nikako ne mogu biti pijani. "Kako ne mogu,
jebo te!?", brecnuo se oficir, koji je isti izvještaj izdeklamovao
bogzna koliko puta do tada. Uplašen da se bez velike potrebe
izložio bijesu oficira, novinar mu je pažljivo objasnio da islam
zabranjuje alkohol i da islamski sveti ratnici mogu biti sve
samo ne pijanci. "A je l' im vjera zabranjuje da se drogiraju?",
pitao je oficir. "To ne znam", odgovorio je novinar.
Oficir: "E, kad ti ne znaš, onda piši ovako: drogirani
mudžahedini danas su"
Istovremeno, jedan od medijskih korifeja Miloševićevog režima
ovih dana priznao je off record potpisniku ovih redova da je
tragedija u Svjetskom trgovinskom centru u New Yorku šansa za
Srbe da izmijene sliku o sebi stečenu u svijetu tokom devedesetih.
Na pitanje kako povezuje te dvije stvari osim što je Osama bin
Laden, ili ono što se o njemu misli, vjerovatno prekinuo novostečenu
tradiciju Hollywooda da tip u filmu koji se krsti tri puta obavezno
ima bombu na leđima, naš sagovornik objašnjava: "Nisu htjeli
da slušaju ono što smo im govorili još prije deset godina. Sad
ih je udarilo i sad će htjeti da saznaju ko su oni."
Bin Laden na Markalama E sada, popraviti svoj položaj tako što
ćemo im reći sve što znamo o njima, na prvi pogled zvuči dovoljno
pokvareno da ne bi bilo efikasno. Uostalom, i oni su prije deset
godina mnogo više pričali o nama nego o sebi. Ali tu se naš
sagovornik ne zaustavlja: "Sada će ponovo morati da čuju
kako im je Alija bacio bombe na Miskinovu i Markale, a oni optužili
i tukli nas."
Naravno, naš sagovornik na tom mjestu ubada u samo središte
problema. Ubo ga je i potpredsjednik srpske vlade Nebojša Čović,
koji ovih dana plaši narod po Srbiji tvrdeći da očekuje terorističke
bombaške napade ohrabrenih albanskih islamista sa Kosova i Južne
Srbije. Ubo ga je i poznati beogradski "islamolog"
(nema tako debelih navodnika) Miroljub Jevtić, koji je zaključio
kako Bin Laden ispovijeda vehabijski islam, a pošto je to učenje
sa ratnim donacijama iz Saudijske Arabije došlo u Bosnu i na
Kosovo, pa odatle u Sandžak, tako valja obratiti pažnju na sve
u Srbiji što liči na Svjetski trgovinski centar. I na vehabije,
naravno, koji su odreda teroristi. Na tragu Jevtićevog učenja
našao se i prodebeovski Dnevni telegraf, koji je na naslovnoj
strani objavio reportažu o "'svetim ratnicima' na Sandžaku
i Kosovu". "Bin Ladenovi vojnici u Srbiji: Zlo vraćamo
gorim", raspaljeno je preko cijele naslovne strane uz fotografiju
izvjesnog A. (kratko podšišan, duga pljosnata brada), predstavljenog
kao predvodnika vehabija u Sjenici. A. i njegovi istomišljanici
su, kaže dalje list, to "učenje donijeli iz Bosne, gdje
su pohađali mudžahedinske vjerske škole(?!). E sad, što u tekstu
stoji da "kruži i priča da je riječ o 'svetim ratnicima',
odnosno Bin Ladenovim vojnicima koji se spremaju za džihad",
a A. to ne priznaje - to već stoji u tekstu, ali ko da čita
tekst pored tolikog naslova.
Prvoborac iz 1944. Da bi u sljedbenike takvog učenja (ne vehabijskog,
već dnevnotelegrafskog) mogao da se upiše i predsjednik RS-a
Mirko Šarović, postalo je jasno kada je od svojih ljudi i vladinog
Dokumentacionog centra za ratne zločine zahtijevao informacije
o ratnom putu mudžahedina u BiH, pa se još i potrudio da to
kako je i šta tražio bude objavljeno. RS se tako još jednom
našla na braniku zapadne civilizacije od islama (možda će ovaj
put imati više sreće), srpski funkcioneri odjednom su se zainteresovali
za sudbinu srpskih povratnika u Bočinju, mediji nanovo podgrijavaju
stare priče, dok je Sefer Halilović, bosanski general koji je
otišao u Haag, prokužen kao tip kome su se mudžahedini prvom
javljali kad bi došli u Bosnu.
Nije problem što Šarovića zanimaju mudžahedini i teroristi iako
je, kao predan pripadnik svog naroda, ako već ne ljudskog roda,
o tome mogao da se informiše tokom rata kada su mudžahedini
počinili neke grozne zločine nad Srbima. Ovako, izgledaće, a
to mu u SDS-u poneki odranije prigovaraju, kao "prvoborac"
iz 1944. Koji je, je li, svog prvog četnika ili ustašu uhvatio
1947, a Nijemca 1965, kad je otišao na privremeni rad.
Pitanje je, dakle, da li se to u RS-u i Srbiji ponovo razvija
antimuslimanska histerija. Osim što će neki reći da nikada nije
ni prestajala, odgovor glasi - ne. Riječ je o nečemu drugom:
Srbi, na skali od nacionalno veoma radikalnih do prilično umjerenih
- vjeruju da nisu zaslužili sve ono što ih je snašlo u prošloj
deceniji, posebno ne onakvo mišljenje kakvo je svijet o njima
stekao, i žele da izvuku naknadnu satisfakciju upirući prstom
u Albance i Bošnjake. Mržnja prema Drugom, koja se tom prilikom
javlja više je proizvod koliko tragične toliko nezrele predstave
o sopstvenom stanju nego o razlozima imanentno rasne ili nacionalne
prirode.
Naravno, terorizam, pa i onaj islamski, jeste problem i sve
bi to bilo u redu kad mudžahedini, iako velika mrlja na politici
ratnog i poslijeratnog Sarajeva, ipak ne bi bili marginalna
pojava, dok su se teroristi na Kosovu ipak mnogo intenzivnije
razvijali iz mafijaške faune, diskretno prožete marksističko-lenjinističkim
uticajima enverhodžine Albanije, nego iz islamskog vjerskog
i kulturnog kruga.
Banjalučka sirena Ali problem je drugi: da bi ubijedio svijet
da su Bošnjaci, muslimani, vehabije, mudžahedini, Bin Laden
ili ko već granatirali Miskinovu i Markale, moraš da objasniš
kako ti se dogodilo da ispališ onih ostalih milion komada. Dakle,
ostaje ti problem da se ipak na kraju baviš sobom, i da iz bavljenja
mudžahedinima, a sve si kao globalno zabrinut, nećeš izvući
ništa za sebe sve i da se George Bush pukne po čelu, upali avione
i kaže: "Nije samo Madeline Albright 'Sarajevka', već je
i Bin Laden". Ostaje ti da znaš, i da su u sve te priče
kako bi se ratna/mirnodopska sreća zakratko mogla promijeniti,
osim tebe povjerovali jedino Bošnjaci, sa kojima si beznadežno
ujedinjen ako ne u vjeri, ako ne u (polu)državi, a ono u carstvu
blažene gluposti. Jer ima neke bolesne sličnosti između aktuelne
srpske istrage mudžahedina i bošnjačke potrebe da ukažu kao
su se Srbi avionima zakucanim u njujorške tvinse obradovali
više od Palestinaca. Možda mi jesmo mudžahedini, ali ovi niti
su poštovali dan žalosti, niti su stali na zvuk sirena za minutu
ćutanja, niti je sirena bilo, niti bi se čule da ih je bilo
jer je tog utorka u nekim kafićima u Banjoj Luci i Beogradu
piće prodavano upola cijene.
Elem, nikada se mudžahedini i antiamerikanci nisu mogli tako
uspješno baviti sobom kao što se bave jedni drugima, toliko
uvjereni u svoj planetarni značaj da je Georgeu Bushu u danima
poslije tragedije najvažnije bilo da li se pokvarila ona krv
koju su mu poslali Albanci sa Kosova, jesu li Srbi otćutali
svoju minutu pred Banskim dvorom i da li se Abu Hamza Treći
vratio u Bočinju kad ga već nema u New Yorku.
Ta samorazarajuća provincijalna mržnja od koje nikome neće biti
bolje otvara sliku one stare dizdarevićevske bosanske kafane
u kojoj na napomenu o skakavcu na Šćitu koji se vidi kroz "durbil"
kako mrda brkovima nedostaje samo sudbonosna replika: "A
hoće li to zajebati njih ili nas?" Sve što će zajebati
njih, dobro je za nas, a što će zajebati nas dobro je za njih,
perverzna je matematička jednačina poslije koje je jasno sve
osim jednog, i to onog najvažnijeg - kako to onda da smo, i
jedni, i drugi, i treći, ovoliko zajebani, zar ne bi nama trebalo
da je malo bolje kad vidimo njih koliko su zajebani. Ne bi.
I zato: mudžahedini jesu problem, ali problem za Bošnjake, koji
će, ako ga riješe, učiniti uslugu i sebi i Srbima, i koji će,
ako ga ne riješe, "zaklati" i njih i Srbe, tim redom.
I zato: jesu se pred prizorom da i bogati plaču Srbi obradovali,
što je njihov problem (oni koji plaču plakali bi i sa Srbima
i bez njih), od koga će, ako ga riješe, biti bolje i njima i
Bošnjacima, tim redom. Sve ostalo je paučina u koju su se umirući
zapetljale tri bosanske muhe, ali to što je riječ o muhama,
ipak ne znači da je ona paučina išta drugo osim - paučine
http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/762001/bih.asp
Broj 76 od listopada 2001.
Piše Antonio PRLENDA
Tema broja
Mudžahedini u BiH: žrtve predrasuda ili realna prijetnja?
Mudžahedini dok su živjeli u selu Bočinja
Međunarodne organizacije su relativno ranjive u BiH, ali prisutnost
kvalitetno opremljenih vojnih i obavještajnih snaga, predvođenih
NATO-om, može značiti i da se ovoj prijetnji može učinkovito
suprotstaviti
Spominjanje Bosne i Hercegovine kao potencijalnog
utočišta za sljedbenike i pripadnike terorističke organizacije
Al-QaŐeda Osame bin Ladena posljedica je nedovoljno razborite
politike prethodne vlasti u Sarajevu, koja je još iz vremena
rata gajila nedostatno selektivne odnose s vladama pojedinih
islamskih zemalja.
Vrlo kompliciranog i nepraktičnog državnog ustroja, koji se
sastoji od dva entiteta - Federacije BiH i Republike Srpske,
od kojih svaki ima svoju vojsku i policiju, Bosna i Hercegovina
šest godina nakon rata predstavlja zemlju čija bi budućnost
bez prisutnosti međunarodne zajednice i NATO-ovih oružanih snaga
i dalje bila upitna. U takvim okolnostima lako je uprijeti prstom
u BiH kao potencijalni izvor prijetnji za europsku sigurnost.
Ali, je li činjenica da je u BiH danas znatan broj arapskih
humanitaraca, poslovnih ljudi i bivših mudžahedina ŇAllahovih
ratnika" sama po sebi dostatna za nepovjerenje koje se
u pojedinim medijima osjeti prema ovom hrvatskom susjedu?
Kako su došli u BiH
Mudžahedini koji su nakon otpočinjanja srpske agresije došli
u BiH nisu se često svojom voljom pojavljivali u javnosti. O
razlozima dolaska i životnim ciljevima rijetko su govorili i
novinarima svoje vjere. Usprkos tome u medijima se mnogo pisalo
o njima, često s informacijama iz ne baš pouzdanih izvora. Ovo
je zbir nekih informacija iz javnih izvora, većinom iz BiH.
Danas se smatra da su se na strani tadašnje Armije Republike
Bosne i Hercegovine, kao vladinih snaga s bošnjačko-muslimanskom
većinom, borili i dragovoljci iz brojnih islamskih zemalja,
poput Saudijske Arabije, Pakistana, Turske, Alžira, Afganistana,
Egipta, Irana, Sudana, Sirije... Većinom se radilo o vjerskim
borcima - mudžahedinima. Njih je na vrhuncu rata u BiH, početkom
1995. bilo nekoliko tisuća.
Opravdanost novačenja tolikog broja vjerskih ratnika može biti
upitna kad se ima u vidu da Armiji RBiH nije nedostajalo ljudstva.
U uvjetima nepravednog embarga na naoružavanje, pojedine islamske
zemlje uspjele su materijalno pomoći slabo naoružanu Armiju
RBiH. Moguće je da je želja nekih od tih zemalja bila da na
ovo europsko područje prošire svoje utjecaj i dolaskom samih
za borbu spremnih dragovoljaca. Tadašnja vlast, s Alijom Izetbegovićem
na čelu, očito nije imala ništa protiv dobrih odnosa s islamskim
zemljama, pa čak i s onim najekstremnijima.
Prvi dokazi o prisutnosti mudžahedina u Bosni registrirani su
u lipnju 1992. na području Viteza, kad je jednu skupinu zarobio
tamošnji HVO. Drugi je slučaj zabilježen početkom listopada
iste godine kod Maglaja. Prema knjizi ŇPsi rata na Balkanu"
Dragana Džamića, središta za obuku i boravak mudžahedina sagrađeni
su u selu Arnauti, šest kilometara od Zenice prema Kaknju, u
bivšem omladinskom selu Nemila, u odmaralištu zeničke željezare
Bistričak, u školi u Stranjenima, Crkvici i selu Kasapović.
Sve više su primjećivani u Zenici, Tuzli, Cazinskoj krajini,
kod sela Gornja Koprivna i Zlopoljac, u okolici Tešnja i Breze.
Početkom rujna 1992. u Bosnu je stiglo oko 250 Ňsvetih ratnika"
iz Turske, Irana, Bahreina i Katara. Različiti izvori upućuju
da su tada, i sljedećih godina, dolazili uz posredovanje glavnog
logističara Armije RBiH Muhameda Čengića, koji se nalazio u
inozemstvu.
Mudžahedini su bili raspoređivani u najfanatičnijim postrojbama,
koje su se nazivale i Muslimanskim obrambenim snagama (MOS),
gdje su im povjeravana mjesta instruktora, zapovjednika i vjerskih
povjerenika. Kad nisu ratovali, radili su na širenju islama
među lokalnim stanovništvom, striktnom poštivanju njegovih pravila
i izvornom tumačenju KurŐana. Osim Mudžahedina iz islamskih,
ali i nekh europskih zemalja, te postrojbe popunjavane su i
domaćim muslimanima koji su postali mudžahedini, pošto su prethodno
prošli odgovarajuću vjersku obuku
http://www.usde.se/zaboravi/akomozes/bosna/mudzahedini.htm
Drugi pišu o srpskim stradanjima:
Slobodna Dalmacija, četvrtak 27. septembra 2001
RATNI DOSJE U BiH: NAKON OSVAJANJA PLANINE
OZRENA U RUJNU 1995., PRIPADNICI ODREDA "EL MUDŽAHID"
POČINILI SU MONSTRUOZNE ZLOČIN
MUDŽAHEDINI SU ZAROBLJENICIMA SJEKIRAMA
I PILAMA SJEKLI GLAVE
Mudžahedini pristigli iz arapskih i islamskih zemalja, okupljeni
pod zastavom na kojoj je pisalo "Naš put je džihad",
počeli su ritualno klanje u kampu Gostovci. Oni zarobljenici
koji još nisu došli na red, morali su ljubiti već odsječene
glave.
Piše: Davorko STANIĆ
U Bosni i Hercegovini javno se mišljenje proteklih dana prisiljeno
suočiti s činjenicama o ratnim zločinima koje su počinile postrojbe
Armije BiH i sve brojnijim zahtjevima Haaškog tribunala za izručenje
osumnjičenika bošnjačke nacionalnosti. General Sefer Halilović
dragovoljno se uputio u Haag, spreman dokazivati da su Alija
Izetbegović i general Rasim Delić najodgovornije osobe za provedbu
operacije "Neretva 93", u kojoj je došlo do pokolja
Hrvata u selu Grabovici. S nevjericom su u Sarajevu primljene
vijesti o navodnom boravku Alije Izetbegovića u Haagu i o tajnoj
optužnici koja je podignuta protiv njega. Iako službeni potezi
sarajevskih vlasti i reakcije građana naglašavaju potrebu otkrivanja
ratnih zločina bez obzira na nacionalnost, objavljivanje pozadine
borbi za srednjobosanski gradić Vozuću i detalji o operaciji
"Uragan 95" izazvali su stanje dubokoga šoka.
Odsječene glave kao dar?
Tek kada su istražitelji Haaškoga suda završili svoju trogodišnju
istragu, i kada je postalo jasno da će se Međunarodni tribunal
vrlo skoro pozabaviti i zbivanjima na planini Ozrenu od svibnja
do rujna 1995. godine, bosanskohercegovačka javnost je doznala
pojedinosti jedne od najkrvavijih i najmonstruoznijih ratnih
priča. Tijekom višemjesečnih napora Armije BiH za oslobađanjem
Vozuće, uspostavljanje kontrole nad Ozrenom i komunikaciju Zenica-Tuzla,
pripadnici Odreda "El Mudžahid", koji je djelovao
u sklopu Trećeg korpusa Armije BiH, počinili su masakr nad ranjenim
i zarobljenim vojnicima Vojske Republike Srpske. Mudžahedini,
pristigli iz arapskih i islamskih zemalja, okupljeni pod zastavom
na kojoj je pisalo "Naš put je džihad", stacionirani
u naselje Podbrežje kod Zenice, brutalno su likvidirali i pogubili
pedesetak srpskih vojnika odsjecajući im glave sjekirama i sabljama.
Dramatična pogubljenja i ratoborni mudžahedini koji u rukama
drže odsječene srpske glave snimljeni su na propagandnim videokasetama
Odreda "El Mudžahid" koje se distribuirane donatorima
po islamskim država. No, užasavaju tvrdnje svjedoka i bilješke
istražitelja da su glave nesretnih srpskih vojnika Treće ozrenske
i Srbačke brigade navodno završile u Iranu i u sarajevskom kabinetu
Alije Izetbegovića, kao dar i dokaz vjernosti Alahu i islamu.
Komisija za traženje nestalih Republike Srpske nakon daytonskog
sporazuma tragala je za 463 osobe nestale na području Vozuće
u jesen 1995. godine. Kući se iz zarobljeništva vratilo 157
srpskih vojnika. Na različitim lokacijama, tijekom istrage koju
su na zahtjev obitelji nestalih i srpskih udruga "Vijenac"
i "Vozuća", 1999. godine pokrenuli Carlos Westendorp
i glavna tužiteljica Haaškog tribunala Louise Arbour, ekshumiran
je određeni broj tijela bez glava. Ali, ni do danas nisu pronađeni
posmrtni ostaci oko 240 osoba srpske nacionalnosti.
Mudžahedinski pokolj čudom je preživjelo osam zarobljenih srpskih
vojnika. Dovoljno da njihova svjedočenja pokrenu istragu o ovom
ratnom zločinu, koju je srpska strana uporno zahtijevala, teško
optužujući zapovjednike Drugog i Trećeg korpusa Armije BiH,
generale Seada Delića i Sakiba Mahmuljina. Posebno Mahmuljina,
koji je od formiranja Odreda "El Mudžahid", u kolovozu
1993. godine u Zenici, bio ovlašteni časnik Armije BiH za vezu
mudžahedina s državnim vrhom i Izetbegovićem. Mahmuljina, koji
je nakon daytonskog sporazuma postao zamjenik ministra obrane
Federacije BiH, sarajevski mediji terete da je kao zapovjednik
Trećeg korpusa Armije BiH posebno pridonio islamizaciji vojske.
Brutalno klanje zarobljenika zabelježeno je na videokasetama
odreda "El Mudžhaid" koje su distribuirane donatorima
u islamskim zemljama.
(Loš kvalitet slika je neizbežna posljedica presnimavanja s
videokasete)
Srbi skršeni za sedam minuta
Vojne pripreme za napad na Vozuću i zauzimanje planinskih kota
na Ozrenu, koje su na 2000 metara nadmorske visine samouvjereno
držali bosanski Srbi, započeli su u svibnju 1995. godine. Prva
operacija nosila je naziv "Crni lav". Njome je Armija
potisnula Vojsku Republike Srpske, prekinula njihovu komunikaciju
preko Ozrena i stvorila pretpostavke za napad na Vozuću. Međutim,
napad na srpske položaje koji je uslijedio 27. svibnja 1995.
godine donio je prvu veliku ratnu pobjedu mudžahedina nad Srbima.
Naime, pripadnici "El Mudžahida" su za samo sedam
minuta osvojili strateški važnu kotu Podcjelovo i potpuno razbili
linije srpske obrane. Pune dvije godine Podcjelovo, koje su
zbog važnosti Srbi nazivali "vrata srpske Moskve",
postrojbe Armije BiH nisu uspijevale osvojiti. Već tada su se
mudžahedini krvavo obračunavali sa srpskim ranjenicima i zarobljenicima.
Na Podcjelovu nastaju i prvi videozapisi na kojima se vidi odsjecanje
glava oštrim sjekirama i unakažena obezglavljena tijela koja
leže u dubokim blatnim rovovima. Ali, na Podcjelovu je poginuo
i mudžahedinski emir (zapovjednik) Abdulah Libi. "U srpnju
je prema Vozući uslijedila operacija nazvana 'Bitka ponosa',
a onda 10. rujna 1995. godine i posljednja faza ove svete operacije
'Uragan 95'", piše u izvještaju koji je 13. rujna 1995.
godine u svijet Internetom uputila "American Islamic Group".
AIG ističe da je u tijeku operacija "Muslimanska Bosna":
"Poslije dugog planiranja, izviđanja i molitvi, ruke mudžahedina
su dignute prema nebu moleći Alaha za pobjedu!" Operacijom
"Uragan 95" neposredno je zapovijedao Refik Lendo,
prvi čovjek operativne grupe "Bosna", na području
Žepča i Zavidovića. Uz postrojbe Drugog i Trećeg korpusa, među
kojima je odred "El Mudžahid" opet imao poseban i
najteži zadatak, jesu i "Crni labudovi", koji su počinili
i ratni zločin u Grabovici. Cilj operacije je bio osloboditi
Vozuću i "stavljanje neprijatelja u okruženje do uništenja".
Izvještaj Abu Ma'lija
Krajnji cilj "Uragana 95" bio je progon Srba i naseljavanje
10 do 15 tisuća bošnjačkih izbjeglica (muhadžira) iz Srebrenice
i Žepe. Sasvim je očigledno da se o njihovu povratku u bošnjačkom
političkom vrhu nije ni razmišljalo. Jedan od zapovjednika Armije
BiH u svojem je dnevniku zapisao da "za akciju postoji
osobna naredba i zainteresiranost predsjednika Izetbegovića".
Određene su stimulativne mjere za osvajanje neprijateljskih
tenkova i naoružanja u iznosu od 300 tisuća maraka. To se odnosilo
na odabrane postrojbe, među kojima je bio "El Mudžahid".
Među srpskim vojnicima na Ozrenu vladalo je uvjerenje da ne
mogu biti vojnički poraženi. Međutim, iako dobro ukopani i nadmoćno
naoružani, Srbi nisu mogli shvatiti što dogodilo kada su mudžahedini
krenuli. "Vladao je potpuni kaos. Dok zovem megafonom vojnike
Armije BiH na predaju, primijetim dim i saznam da na dva kilometra
iza mojih leđa gori srpsko selo. Tada mi postaje jasno da su
nam ušli iza leđa", svjedočio je jedan oficir Četvrte ozrenske
brigade. Pripadnici "El Mudžahida" su za četiri minute
osvojili stratešku kotu Paljenik i srušili cijelu srpsku obranu.
Vozuća je bila potpuno opkoljena. "Kao i u prethodne dvije
operacije, i u ovoj je poginuo emir, brat Abu Thabit Al-Masry",
piše u izvještaju novog emira mudžahedinskog bataljuna Abu Ma'alija,
koji navodi imena poginulih mudžahedina iz Jemena, Alžira, Saudijske
Arabije, Tunisa i Bosne.
"Džihad-operacije oko Vozuće još traju", izvještava
zapovjedništvo trećeg korpusa Abu Ma'ali. "Mnogo neprijateljskih
vojnika je ubijeno, a 60 zarobljeno". Zbirno središte za
zarobljenike bilo je selo Kesten, smješteno između Zavidovića
i Banovića. Umjesto u zatvor u Zenici ili Dom penzionera u Zavidovićima,
mudžahedini su srpske zarobljenika odveli u svoj kamp, u selu
Gostovcima, 12 kilometara od Zavidovića. I upravo u tom kampu
počelo je ritualno klanje koje je ostalo zabilježeno videozapisom
i svjedočenjima preživjelih Srba.
Njihova svjedočenja potvrdila su i fotografije koje su snimili
sami mudžahedini. Na njima se vide svezani, ali živi zarobljenici
polegnuti na tlo. Na jednoj fotografiji iza vezanih vojnika
tamnoputi mudžahedin oštri veliku mesarsku sataru kojom će oni
biti ubijeni. Zarobljenici su danima živjeli u toru za stoku,
bez hrane i pića, zabilježili su haaški istražitelji.
Mudžahedini su zarobljenim srpskim vojnicima davali noževe,
pod prijetnjama likvidacijom tražeći da se međusobno ubijaju.
Izranjavanima su mudžahedini odsjecali glave, sjekirama ili
motornim pilama. Oni koji su još uvijek bili živi, morali su
ljubiti odsječene glave, koje su poslije zakucavane na drveće.
Zarobljenici su goli visjeli naglavce, vezani konopima, a mudžahedini
su im zakivali spolne organe. Zatim su na zarobljenike vezivali
cigle, potapali ih u bačve s vodom, u kojima su se pod težinom
utapali. "Mi posjedujemo originalnu dokumentaciju o tim
smaknućima. To su snimke od kojih se ledi krv u žilama",
izjavio je prije nekoliko godina bivši ministar policije Republike
Srpske Tomo Kovač. Srpska strana je svu dokumentaciju dostavila
Haaškom tribunalu.
Srpski oficiri skriveni u zatvoru
Komisija RS je uporno tragala za nestalima tijekom operacija
oko Vozuće. Krajem 1996. godine predstavnici komisije Milan
Ivančević i Goran Krčmar otišli su u Zenicu na sastanak sa Sakibom
Mahmuljinom, tražeći da bošnjačka strana oslobodi preostale
ratne zarobljenike iz KPD-a Zenica. Mahmuljin je takvu mogućnost
negirao, ali je Ivančeviću u četiri oka priznao da su srpske
vojnike u kampu Gostovci mudžahedini pogubili odsjecanjem glava.
"General Mahmuljin mi je rekao da su mudžahedini koji su
ubili vojnike u Gostovcima, darovali 28 glava Aliji Izetbegoviću,
a ostalih 28 poslali u Iran", svjedočio je poslije Ivančević.
Ipak, nakon gotovo dvije godine tamnice, IFOR je u kolovozu
1997. godine u zatvoru u Zenici ipak našao skrivene srpske zarobljene
oficire Nenada Škrbića iz Banje Luke i Dušana Škrebića iz Teslića.
Obojica su bila zarobljena u rujnu 1995. godine u selu Donjoj
Bukovici na Ozrenu. Mahmuljin je za njih, kazano im je, potraživao
tijela svoje dvojice braće, koju su Srbi ubili početkom rata
u Kozarcu. Još petorica vojnika za koje su Srbi imali informacija
da su u KPD-u Zenica, nisu pronađena. Tijela ubijenih vojnika
u kampu u Gostovcima nikada nisu pronađena, jer su iz grobnice
pokraj mjesta Kučica njihovi posmrtni ostaci iskopani i razbacani.
Pronađene su kosti, fragmenti lubanje i šaka.
Dosje u Hagu
U ekshumaciji na lokaciji Stog 1997. godine pronađeno je 21
tijelo, od toga 17 bez glave. Na susjednoj lokaciji od 17 tijela,
14 je bilo bez glave. Na koti Paljenik u ljeto 1997. godine
pronađeno je još 12 tijela vojnika Srbačke brigade. Srpska komisija
je na prostoru Vozuće pronašla 11 lokacija s izmještenim grobnicama.
U njima je, tvrde Srbi, još 137 tijela koja su otkopana i premještena
kada je počela istraga. Nalazi Dokumentacionog centra za ratne
zločine u Banjoj Luci upućeni su u Haag. Haaški istražitelji
su dugotrajnom istragom potvrdili istinitost i originalnost
prikupljenih dokaza. Njihov dosje jasno utvrđuje odgovornost
odreda "El Mudžahid" za počinjene ratne zločine, ali
se bavi i širim djelovanjem islamskih dragovoljaca u sklopu
Trećeg korpusa Armije BiH. Sasvim je izvjesno da je general
Mahmuljin sljedeći na listi visokih vojnih dužnosnika koje će
tražiti Haaški sud.
Komentar: Svevideća Amerika i Engleska i svi njihovi novinari
i reporteri, hiljade mudžahedina koji su učestvovali u građanskom
ratu Bosni, sve te godine nisu videli!? Posle samoubilačkog
rušenja World Trade Centra u Njujorku, od članova Al Kaide,
septembra 2001. vide ih u svim zemljama širom sveta i skoro
sve medije zapadnih zemalja, svakodnevno o tome izveštavaju.
stranice http://rs-icty.org/latinica/glavna_sekretarijat_lat.htm
Republički Sekretarijat za odnose sa
Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu
i istraživanje ratnih zločina
Zakonom o ministarstvima (Službeni glasnik Republike Srpske
br. 70/02), kao posebna upravna organizacija, formiran je Republički
Sekretarijat za odnose sa Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu
i istraživanje ratnih zločina (u daljem tekstu : Sekretarijat).
Krug poslova koji spadaju u nadležnost ovog Sekretarijata određen
je u članu 39. pomenutog Zakona o ministarstvima (Službeni glasnik
Republike Srpske br. 70/02) i obuhvata poslove koje su do donošenja
ovog Zakona obavljala tri državna organa i to :
- Biro Vlade Republike Srpske za odnose sa Međunarodnim krivičnim
sudom za ratne zločine u Hagu,
-Dokumentacioni centar Republike Srpske i
- Komisija za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike
Srpske.
Iz dosadašnjeg rada Sekretarijata
Dana 02.11.2001. godine, tadašnjem Birou Vlade Republike Srpske
za odnose sa Međunarodnim krivičnim sudom za ratne zločine u
Hagu, Republičko javno tužilaštvo dostavilo je proširenu optužnicu
protiv Alije Izetbegovića, koji je, u vrijeme rata u BiH, obavljao
funkciju predsjednika Predsjedništva BiH. Pomenuta optužnica,
dana 16.12.1996. godine vraćena je iz Međunarodnog tribunala
u Hagu uz obrazloženje tadašnjeg Tužioca Međunarodnog tribunala
u Hagu, g-đe Luice Arbur, da ta optužnica ne sadrži dovoljno
dokaznog materijala za sumnju da je Alija Izetbegović počinio,
u optužnici navedene, ratne zločine i teška kršenja Međunarodnog
humnitarnog prava.
Dana 08.11.2001. godine, tadašnji Biro Vlade Republike Srpske
za odnose sa Međunarodnim krivičnim sudom za ratne zločine u
Hagu proslijedio je proširenu optužnicu protiv Alije Izetbegovića
Međunarodnom tribunalu u Hagu. Optužnica tereti Izetbegovića
za krivična djela genocida, ratne zločine protiv civilnog stanovništva,
ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i uništavanje kulturnih
i istorijskih spomenika. Uz optužnicu, Međunarodnom tribunalu
u Hagu dostavljeni su dokazi: preko 350 izjava svjedoka saslušanih
pred sudovima Republike Srpske, preko 1.000 izjava svjedoka
saslušanih pred organima Ministarstva unutrašnjih poslova Republike
Srpske, 16 video kaseta, 9 audio kaseta, preko 800 svjedočenja
civila - invalida stradalih od granata ili snajpera i drugi
dokazni materijal.
Dana 08.11.2001. godine, u tadašnjem Birou Vlade Republike Srpske
za odnose sa Međunarodnim krivičnim sudom za ratne zločine u
Hagu održana je konferencija za novinare, koju su, povodom dostavljanja
Međunarodnom tribunalu u Hagu gore navedene optužnice i dokaznog
materijala protiv Alije Izetbegovića, održali tadašnji Predsjednik
Vlade Republike Srpske, g. Mladen Ivanić, Ministar pravde Republike
Srpske, g-đa Biljana Marić, savjetnik Predsjednika Vlade Republike
Srpske za odnose sa Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu, g.
Siniša Đorđević i Republički javni tužilac, g. Vojislav Dimitrijević.
Obrazlažući optužnicu, Republički javni tužilac, g. Vojislav
Dimitrijević, je rekao da su genocid, ratni zločini nad civilima,
ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i uništavanje kulturnih
i istorijskih spomenika, za koje se Alija Izetbegović tereti,
izvršeni u periodu od 01.05.1992. godine do 14.12.1995. godine,
za koji period je Alija Izetbegović bio Predsjednik Predsjedništva
BiH.
"osim što je bio Predsjednik Predsjedništva BiH, Izetbegović
je, od <Zelenih beretki> i drugih paravojnih formacija
i islamskih vjerskih ratnika tzv. mudžahedina organizovao Armiju
BiH i imao realnu vlast nad svojim jedinicama", rekao je
Dimitrijević.
Izetbegoviću se na teret stavljaju zločini koje je počinila
Armija BiH, koja je, u gradovima i naseljima koje je kontrolisala,
vršila sistematsko ubijanje, zlostavljanje i tjeranje civila
na prisilni rad, u čemu su prednjačili tzv. mudžahedini iz Avganistana,
Sudana, Alžira, Egipta i dr.
Jedinice Armije BiH postupale su suprotno Ženevskim konvencijama
iz 1949. godine, u čemu je prednjačila Sedma brdska brigada
u sastavu Trećeg korpusa Armije BiH, sastavljena isključivo
od mudžahedina.
Počasni komandant te brigade bio je Alija Izetbegović. Na teritoriji
pod kontrolom Armije BiH, na oko 400 lokacija bili su organizovani
logori za civilno stanovništvo. Samo na području Sarajeva bilo
ih je preko 80. najpo?natiji su bili Silos, Centralni zatvor,
Musala, Kasarna "Viktor Bubanj", Čelebić, navodi se
u pomenutoj optužnici.
Optužnica takođe tereti Izetbegovića i za sistematsko uništavanje
objekata i druge imovine Srpske pravoslavne crkve. Tokom rata
jedinice Armije BiH porušile su preko 200 takvih objekata, što
se ne može opravdati vojnim potrebama, navodi se u istoj.
"Ovo je optužnica protiv jednog čovjeka, a ne protiv naroda.
Optužen je čovjek koji je tokom rata u BiH obavljao značajnu
funkciju, znao za zločine, a nije ništa učinio da se oni spriječe"
rekao je tadašnji Predsjednik Vlade Republike Srpske, g. Mladen
Ivanić.
Dana 15.12.2001. godine Međunarodni tribunal u Hagu odobrio
je sudovima u republici Srpskoj vođenje postupaka protiv tri
Bošnjaka, koji se terete za ratne zločine i teško kršenje Međunarodnog
humanitarnog prava protiv lica srpske nacionalnosti za vrijeme
rata u BiH. Prethodno je Međunarodni tribunal u Hagu odobrio
vođenje postupka protiv još dva lica, takođe protiv lica bošnjačke
nacionalnosti. Navedeni postupci vodiće se pred Okružnim sudom
u Trebinju, kome je, tadašnji Biro Vlade Republike Srpske za
odnose sa Međunarodnim krivičnim sudom za ratne zločine u Hagu,
dostavio predmetne odgovore Međunarodnog tribunala u Hagu.
Zajedničkim radom ekspertskih timova tadašnjeg Biroa Vlade Republike
Srpske za odnose sa Međunarodnim krivičnim sudom za ratne zločine
u Hagu i tadašnjeg Dokumentacionog centra Republike Srpske (sada
spojeni u Republički Sekretarijat za odnose sa Međunarodnim
krivičnim sudom u Hagu i istraživanje ratnih zločina) nastale
su dvije studije.
Jedna studija nosi naslov "Izvještaj o slučaju Srebrenica-Prvi
dio" ili "Report about Srebrenica-Part 1", a
druga "Islamska fundamentalistička globalna mreža-Modus
Operandi-Bosanski model" ili "Islamic fundamentalist`s
global network-Modus Operandi-Model Bosnia".
Povodom završetka rada na izradi pomenutih studija, dana 02.09.2002.
godine, održana je konferencija za štampu na kojoj su, između
ostalog, pomenute studije predstavljene predstavnicima medija
i široj javnosti.
Obe navedene studije izazvale su burne reakcije, ne samo domaće,
nego i svjetske javnosti.
Slike sa pomenute konferencije za štampu, kao i tekstove obe
navedene studije, mogu se naći na ovoj WEB stranici.
U periodu od 19.04.2003.god. do 05.05.2003.god. delegacija Sekretarijata
boravila je u SAD-u. Povod ove posjete bilo je učešće delegacije
Sekretarijata u radu nastavka 2. sastanka Prve sjednice Skupštine
država članica Stalnog Međunarodnog krivičnog suda (ICC), koja
se, od 21.04.2003. godine do 24.04.2003. godine, održavala u
Njujorku, SAD i na kojoj je izvršen izbor Mr. Luis Moreno-Ocampo
iz Republike Argentine za Tužioca Stalnog Međunarodnog krivičnog
suda. Prilikom ove posjete SAD-u, delegacija Sekretarijata je
iskoristila priliku da se susretne sa nekoliko visokih zvaničnika
SAD-a, kao i da posjeti i razgovara sa pripadnicima srpske dijaspore
u SAD-u. Prilikom svih ovih posjeta i razgovora, sagovornici
su upoznati sa studijom stručnog tima ovog Sekretarijata pod
nazivom "Islamska fundamentalistička globalna mreža-Modus
operandi-Bosanski model", o prisustvu islamskog fundamentalizma
u Bosni i Hercegovini, o modelu po kojem funkcioniše mreža i
organizacija islamskog fundamentalizma, o licima odgovornim
za njihovo prisustvo i načinu na koji su stizali u Bosnu i Hercegovinu,
o njihovom učešću u ratu u Bosni i Hercegovini i zločinima koje
su počinili, o vjerski indoktriniranoj djeci-siročićima, načinu
njihove obuke i učešću u ratu u Bosni i Hercegovini, o odsječenim
glavama i izmasakriranim tijelima zarobljenih srpskih vojnika
i o opasnosti koju njihovo prisustvo u Bosni i Hercegovini ima,
ne samo za mir u Bosni i Hercegovini i procese integracija Bosne
i Hercegovine u Evropu, već i po Evropu, SAD i cijeli svijet,
kao i propratni video materijal u potvrdu svih ovih navoda.
Od sagovornika sa kojima je delegacija Sekretarijata obavila
razgovore tokom svoje posjete SAD-u i kojima su prezentovani
navedeni materijali pomenućemo nekoliko: g. Nicholas Rostow,
Generalni konzul i Viši politički savjetnik Ambasadora Misije
SAD-a pri Ujedinjenim Nacijama u Njujorku, g. Henning Andre
Sogaard, iz Združenog ofisa za političke odnose-Odjeljenje za
Evropu u Ujedinjenim nacijama u Njujorku, g. James Saxton, Kongresmen
u Kongresu SAD-a, g. Randy "Duke" Cunningham, Kongresmen
u Kongresu SAD-a, g. Yossef Bodansky, Direktor Taska snaga za
terorizam i nekonvencionalno ratovanje u Kongresu SAD-a, koji
je podređen pomenutom Kongresmenu James Saxton-u. Delegacija
Sekretarijata sastala se i sa članovima "The Investigative
project" koji se bave istraživanjem islamskog fundamentalizma,
sa kojima smo ostvarili blisku saradnju i u čijem je svjedočenju
pred Kongresom SAD-a data potvrda naših navoda iz pomenutih
materijala. Potvrda navoda u prezerntovanim materijalima jeste
i činjenica da su neki od, u njima, navedenih lica već lišeni
slobode u SAD-u, a nekim od pomenutih, navodno, "humanitarnih
organizacija" zabranjen je rad. Međutim, ono što zabrinjava
jeste činjenica da se, još mnoga lica koja su pomenuta u prezentovanim
materijalima, a koja su odgovorna za prezentovane aktivnosti
islamskog fundamentalizma, još uvijek nalaze na slobodi, a neki
i dalje obavljaju visoke funkcije, kako u našim diplomatskim
organima, tako i u organima vlasti u Bosni i Hercegovini. Još
u drugoj polovini prošle godine sa istom studijom upoznati su
i Kancelarija OHR-a, Ambasada SAD-a u Bosni i Hercegovini, Ambasada
Velike Britanije u Bosni i Hercegovini i mnoge druge nadležne
institucije i organizacije, kao i mediji i šira javnost.
Kao jedan o rezultata navedene posjete delegacije Sekretarijata
SAD-u jesu i brojna pisma podrške (prevedeno) daljem radu ovog
Sekretarijata, kao i mnogi uspješno ostvareni kontakti i nastavak
saradnje koja je i sada u toku.
Tokom posjete SAD-u delegacija Sekretarijata održala je i nekoliko
predavanja o saradnji Republike Srpske sa Međunarodnim krivičnim
sudom u Hagu, kao i na temu islamskog fundamentalizma i njihovog
učešća u ratnim zločinima u ratu u Bosni i Hercegovini. Jedno
od takvih predavanja održano je u Jevrejskoj biblioteci u North
Jersey, New York, SAD, kojem su prisustvovali i članovi Kabineta
Kongresmena i Senatora. Nekoliko predavanja na istu temu održano
je i članovima srpske dijaspore u Njujorku, Eskondidu, Los Anđelesu
i San Francisku. Tom prilikom uspostavljene su veze u cilju
prikupljanja podataka, dokumenata i izjava svjedoka o ratu u
Bosni i Hercegovini, koji se nalaze na teritoriji SAD-a.
