BLEIBURG

BLEIBURŠKA TRAGEDIJA I KRIŽNI PUT HRVATSKOGA NARODA:
MASOVNA PORATNA POGUBLJENJA NA BROJNIM STRATIŠTIMA I ŽRTVE HRVATSKIH MARŠEVA SMRTI

Piše: Anđelko Mijatović

SPASITI DRŽAVU I POLITIČKI PROGRAM (1)

Pod Bleiburškom tragedijom i Križnim putem hrvatskoga naroda godine 1945. podrazumijevaju se zbivanja i događaji vezani za operativno povlačenje oružanih snaga i državnih institucija te velikoga mnoštva pučanstva Nezavisne Države Hrvatske pred jugoslavenskom partizanskom Narodnooslobodilačkom vojskom (NOV) u svibnju 1945. kroz Sloveniju prema Austriji s namjerom da se ondje predaju snagama zapadnih saveznika antihitlerovske koalicije; predaja toga mnoštva u Sloveniji snagama NOV-a, odnosno Jugoslavenskoj armiji i britanskim snagama u Austriji; potom razoružanje, pljačka, odvođenje u obližnje zatvore i zarobljeničke logore; najokrutnije likvidiranje velikoga dijela toga mnoštva u Sloveniji, pa i u Austriji, ili pak njegovo upućivanje u kolonama na ubrzanim
marševima kroz Sloveniju, Hrvatsko zagorje, Podravinu i Slavoniju prema Banatu i dalje kroz Srbiju sve do Makedonije, Kosova i Crne Gore ili pak kroz Sloveniju i Hrvatsku prema Zagrebu i Samoboru, Karlovcu, Sisku, na Banovinu, Kordun, prema Primorju, u Istru, na otoke, u Bosnu i Hercegovinu, pri čemu su pojedinci, veće i manje skupine, na desetine, stotine i tisuće, također često uz prometnice kojima su gonjeni, bili likvidirani.

Napredovanje protuosovinske koalicije na svim smjerovima

Sve se to, protivno Ženevskim konvencijama, događalo kad je Drugi svjetski rat u Europi već bio završio i jedno je od najdramatičnijih i najpresudnijih zbivanja u hrvatskoj prošlosti s vrlo teškim općim stradanjem svih sudionika tog egzodusa, s velikim demografskim gubitcima i sa svim drugim teškim posljedicama za sav hrvatski narod.

O svemu tomu podosta je svjedočanstava sudionika u svim tim zbivanjima i općenito dokumenata o tim događajima. Nemoguće je u ovoj prigodi prikazati sva zbivanja iz toga razdoblja, ali ću se ipak zadržati u onim nužnim okvirima da bi se shvatila ukupnost tragedije koju je hrvatski
narod doživio 1945. godine.

Zbivanjima Bleiburške tragedije ili Križnog puta hrvatskog naroda 1945., u Hrvatskoj su, kao i u većini istočne i jugoistočne Europe, prethodile četiri godine rata i općeg stradanja ukupnoga pučanstva; političke, ratne i opće prilike u Europi i svijetu; slom njemačke armije i savezničkih joj armija na svim bojišnicama, njihovo povlačenje prema Njemačkoj te od 1943./1944. vrlo uspješno napredovanje snaga protuosovinske koalicije na svim operativnim smjerovima prema srednjoj Europi i prema Njemačkoj kao središtu Trećega Reicha. Zapadni su saveznici, američke i britanske snage, od lipnja 1943. u Italiji; američke, britanske, francuske i poljske snage od lipnja 1944. u Normandiji; američke i francuske snage od kolovoza 1944. u južnoj Francuskoj; u jesen 1944. opće je njihovo napredovanje u Europi, a potkraj 1944. već su u Belgiji i Francuskoj bili na njemačkim granicama
i na domak Padskoj nizini u sjevernoj Italiji. Na istoku je sovjetska Crvena armija napredovala kroz Bjelorusiju i Ukrajinu od 1943. do 1944. te od ljeta 1944. kroz Rumunjsku i Bugarsku. Pokušaj njemačkih snaga da u jesen 1944. uspostavenobranu na crti Skoplje - rijeka Morava - rijeka Timok - Đerdap i dalje u Panoniji onemogućile su sovjetske snage prodorom kroz Transilvaniju, Madžarsku i područje Jugoslavije, sve do Beograda, do
Češke i Slovačke i istočne Pruske.

Sudbonosni dogadaji

Prethodili su i neki politički događaji, sastanci i dogovori predstavnika antihitlerovske koalicije, sudbonosni za neke sudionike osovinske koalicije: Moskovska konferencija u listopadu 1943., Teheranska konferencija u prosincu 1943., konferencija u Dumbarton Oaksu od kolovoza do listopada 1944., konferencije u Qwebecu i Moskvi u listopadu 1944. i konferencija u Jalti u veljači 1945., na kojima su utvrđeni planovi o završetku rata i odredbe predstojećega mirovnog procesa.

Na Jaltskoj ili Krimskoj konferenciji u Jalti na Krimu od 4. do 12. veljače 1945. predstavnika triju vodećih antihitlerovskih sila: SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije, šefova država (Franklin Delano Roosevelt, Josif Visarionovič Staljin i Winston Churchill), ministara vanjskih poslova i načelnika glavnih zapovjedništava, razmatrane su završne ratne operacije, potvrđeno
je prije proklamirano načelo bezuvjetne kapitulacije njemačkoga Trećega
Reicha, dogovorene su okupacijske zone, donesena je odluka o stvaranju organizacije Ujedinjenih naroda, o rješavanju poslijeratnih političkih i gospodarskih problema te na osnovi načela Atlantske povelje iz 1941. prihvaćeno je pravo svakoga naroda na suverenost i samoupravljanje.


Sužavalo se podrucje NDH

Sve je to utjecalo na političke i ratne prilike i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj,
području koje se posebno sužavalo od jeseni 1944. Do kraja te godine snage NOVa, pomognute od Sovjeta u naoružanju i uz pomoć istočnih saveznika, osvojile su Beograd (20. listopada) i veći dio Srbije, čime su otežali izvlačenje oko 300.000 - 350.000 pripadnika njemačkih snaga skupine armija E iz Grčke, Albanije i Crne Gore prema Sarajevu i u dolinu Neretve.

Nakon zauzeća Beograda, snage NOVJ ušle su u Srijem, a sovjetske snage Trećeg ukrajinskog fronta i 51. divizije NOVJ u studenom 1944., nakon žestokih borbi, forsirale su Dunav nedaleko od Batine te potom ušle u Baranju i jugozapadnu Madžarsku.

Na području NDH, uz područja koja su već bila pod partizanskom kontrolom (na Kordunu, Baniji, u Gorskom kotaru i na Sjeverohrvatskom primorju, na Žumberku, u Slavoniji, Dalmaciji i Hrvatskom zagorju), nakon što su im obilno pomogli zapadni saveznici novcem, naoružanjem i streljivom te zrakoplovstvom – koje je od jeseni 1943. često i uzastopno bombardiralo
prometna čvorišta, industrijska središta i pojedina naselja na području NDH
s vrlo teškim posljedicama za gospodarstvo i civilno pučanstvo, pa i ljudstvo - osvojili su otočni (Mljet, Hvar, Brač, Korčulu, Šoltu i Dugi) i obalni dio južne Hrvatske (Pelješac, Makarsko primorje, Vrliku, Sinj, Dubrovnik - 18. listopada, Split - 26. listopada, Imotski - 28. listopada, Zadar - 30. listopada, Šibenik - 3. studenoga, Drniš - 4. studenoga, Risan, Tivat, Kotor i Budvu - 22. studenoga, Knin - 4. prosinca), potom i pojedina mjesta u unutrašnjosti
te jugozapadne i jugoistočne dijelove Bosne i Hercegovine.
Daljem nadiranju snaga NOV-a i sovjetske Crvene armije, njemačke i hrvatske oružane snage suprotstavile su se uspostavljanjem obrambenih položaja uzduž Drave i Dunava, u Srijemu, na lijevoj obali Drine i u dolini Neretve, pa je obrana išla crtom doline Neretve - Mostar - Drina - Ilok - Dunav - Drava.

S Njemackom ostala samo NDH

Početak 1945. uz Njemačku je, što se tiče njezinih europskih saveznika, dočekala jedino NDH s vrlo teškim prilikama u svim područjima života, bez zaštitnika u međunarodnoj javnosti i bez vlastite proizvodnje naoružanja i streljiva za oružane snage, u čemu je u cijelosti ovisila o Njemačkoj; Italija je kapitulirala u rujnu 1943., Rumunjska u kolovozu 1944., Bugarska i Finska u rujnu 1944., Madžarska u prosincu 1944.

Pitanje očuvanja NDH kao države hrvatskoga naroda zaokupljalo je njezino
vodstvo već od njezina proglašenja. Iz svega što se zna može se zaključiti da je i hrvatsko vodstvo razmatralo okolnosti u kojima se našla NDH te da je razmišljalo prema uzoru na druge njemačke europske saveznike o poduzimanju određenih koraka radi spašavanja države i političkog
programa koji je zastupalo.

"Puč Vokić Lorković"

Pregovori koji su u tom smislu vođeni između ustaških prvaka i prvaka HSS-a još od ljeta 1941., završeni su događajima, poznatijima u javnosti pod imenom "Puč Vokić Lorković" u ljeto 1944., kad se planiralo u suradnji s HSS-om ustrojiti novu vladu i uspostaviti kontakt sa savezničkim zapovjedništvom za Sredozemlje.

Otklonom programa približavanja zapadnim saveznicima što su ga vodili ministri Lorković i Vokić, vodstvo NDH potvrdilo je svoju dosljednost u savezništvu s Njemačkom, očigledno u okolnostima kad nije bilo sigurno bi li se uspjelo u otporu njemačkim oružanim snagama i bi li saveznici, na čiju se stranu pomišljalo prijeći, prihvatili NDH s obzirom na to da su prihvatili
kraljevsku jugoslavensku vladu i obilno pomagali partizanski pokret.

(Nastavlja se)

HIC.hr