VJESNIK, Podlistak, 5. travnja 2005.
Piše: Nenad Piskač
VELIKOSRPSKA
TVOREVINA NA HRVATSKOM TLU: IZVORNI DOKUMENTI O DJELOVANJU 'REPUBLIKE
SRPSKE KRAJINE' (XIX.)
"ŽIVOT
U OKVIRU HRVATSKE NIJE MOGUĆ"
"Ponovo je srpski narod
na krstu i na Kosovu i Metohiji, i u Dalmaciji, i Krajini, i
Slavoniji, i Baniji, Lici, Kordunu, Sremu, Bosni i Hercegovini
Neka bi Bog dao da to raspeće dovede u vaskrsenje, a ne samo
vaskrsenje nas, nego i onih koji, navodno, u ime Hrista ustadoše
protiv krsta sa tri prsta"
Ustoličenjem Atanasija Jevtića
("rukopoloženjem") za episkopa banatskog 7. srpnja
1991., svi đaci velikosrbina oca Justina Popovića, nacionalističkog
svetosavlja i "nebeske Srbije", popeli su se na olimp
SPC-a. Glasnik SPC iz kolovoza 1991. prenosi Jevtićevu poruku:
"Ponovo je srpski narod na krstu i na Kosovu i Metohiji,
i u Dalmaciji, i Krajini, i Slavoniji, i Baniji, Lici, Kordunu,
Sremu, Bosni i Hercegovini
To je danas opasnost pred mojim raspetim
narodom, manje ovde u Banatu, ali i ovde je saraspet svaki pravoslavni
Srbin sa raspetim narodom od Kosova do Jadovna, naročito od
Krajine do Borova. Neka bi Bog dao da to raspeće dovede u vaskrsenje,
a ne samo vaskrsenje nas, nego i onih koji, navodno, u ime Hrista
ustadoše protiv krsta sa tri prsta. To su radili i, nažalost,
vekovima sarađivali sa polumesecom protiv srpskog krsta sa tri
prsta. Al' ne reče Ture, ako Bog da, govorili smo pet vekova.
To isto i danas kažemo i poručujemo da smo 'kadri stići i uteći
i na strašnom mestu postojati'".
Račun u Beogradu
A na tom "strašnom mestu od Krajine do Borova" vladala
je Vlada RSK i pokušavala okupirani hrvatski teritorij u svakom
pogledu približiti Beogradu. Zato je tijekom 1993. godine stalno
raspravljala o "saradnji" s maticom. U svibnju je
na dnevnom redu vlade "Imenovanje potpisnika na nerezidentnom
računu Sekretarijata Vlade u Beogradu". "Podpresednik
Lubovac informiše da u Beogradu trebamo imati račun za sekretarijat
Vlade. Zbog istog trebaju biti imenovani potpisnici toga računa.
Isto tako, zbog promena u Vladi treba imenovati i nove potpisnike
na računu Vlade. Predsednik Bjegović- određuje da u Kninu budu
potpisnici on, Štrbac i Lončar, a u Beogradu Španović, Jarčević
i Jelić" - piše u zapisniku od 13. svibnja 1993.
Uz to: "U razgovoru sa predstavnicima Vlade Republike Srpske
su razmenjenje teze o zajedničkim ciljevima. Predsednik Bjegović
posebno ističe da je ministrima u Beograd za smeštaj obezbeđeno
10-tak soba. I o tome će sačiniti Vladi poseban izveštaj. Informiše
da je bio na razgovoru i sa Predsednikom SRJ, te da je u načelu
rekao da nitko ne može trgovati i pregovarati u ime RSK".
Šleperi pomoći iz Srbije za
preživljavanje
Zapisnik "49. redovne sjednice Vlade RSK održane u Kninu
dana 01.06.1993. godine" pod točkom 3. dnevnoga reda navodi:
"Operativni program teza za regulisanje određenih odnosa
sa SR Jugoslavijom iznio je podpredsjednik vlade Branko Lubovac:
radi sređivanja ekonomskih odnosa sa Srbijom trebamo napraviti
spisak potrebnih roba za život Krajine, da se vidi šta se može
dobiti kroz vid humanitarne pomoći i onaj ostatak kroz obaveze
Srbije. Treba uvesti rigorozne kontrole kod uvoza i izvoza roba.
Zato se moraju znati carinske ispostave, kada će i kako one
raditi. Zatim kontrole humanitarne pomoći koja uglavnom dolazi
preko prelaza iz Mađarske ali i Grčke. To moramo rješiti sa
Srbijom. Ono što pređe granicu mora stići u RSK i onaj tko je
poslao mora dobiti povratnu informaciju. Najveći dio pomoći
treba držati u sabirnom centru u Beogradu. Treći segment ovih
odnosa je otkup poljoprivrednih proizvoda, trebamo sačuvati
sve količine žitarica koje možemo da otkupimo".
"Sabirni centar" je u Beogradu, a tamo je i "biro"
vlade RSK: "Stojan Španović - u birou Vlade u Beogradu
postoji tim radnika koji po njemu kvalitetno obavljaju posao.
Preko biroa Vlade u RSK je organizovano stiglo 670 šlepera pomoći.
S Vladom Srbije se svakodnevno kontaktira na rješenju problema
i to ide dosta dobro. Nada se da će i ovaj zadatak koji su on
i potpredsjednik Lubovac dobili biti odrađen. Sve što ide za
Krajinu mora se evidentirati, to moramo učiniti prije svega
u interesu naroda Krajine". Preživljavalo se dakle, uz
pomoć humanitarnih šlepera i pomoći iz Srbije.
Na toj sjednici vlade nazočio je i prvi čovjek Skupštine RSK:
"Nakon izlaganja pom. ministra inostranih poslova za riječ
se javio predsjednik Skupštine Mile Paspalj. Upoznao je članove
Vlade da je sazvao sjednicu Skupštine u Petrinji 05.06.1993.
god. s dvije tačke dnevnog reda i to: 1. Razmatranje političke
situacije u Republici Srpskoj Krajini i 2. Raspisivanje referenduma
o nezavisnosti RSK i udruživanju sa Republikom srpskom i državama
koje to budu željele. Pozvao je članove Vlade da prisustvuju
sjednici. Jedini način da opstanemo je ujedinjenje s Republikom
Srpskom. U protivnom će nas uništiti Jugosloveni, komunisti,
ustaše. Moramo raščistiti gdje je crta odlučivanja u Republici
Srpskoj Krajini, u Kninu ili negdje drugdje".
"Odluka o legalizaciji
oružja"
Možda je danas shvatio da je velikosrpska crta odlučivanja bila
i ostala u Beogradu, a on je "samo" izvršitelj. Na
ondašnjoj sjednici imao je priliku čuti i zaključak svoje vlade:
"Obavezuje se MUP da napravi prijedlog Odluke o legalizaciji
oružja". Kako je taj dio posla odradio ministar Mile Martić,
možemo samo zamisliti. No treba se prisjetiti 16. ožujka 1991.
kada "Slobodan Milošević na Beogradskom univerzitetu izjavljuje
da će legalno naoružavati Srbe u Hrvatskoj, a uskoro je usledila
i njegova odluka o mobilizaciji rezervnog sastava milicije"
(Milorad Tomanić). Nešto od tog beogradskog naoružanja trebalo
je sad legalizirati
Nova sjednica, "zajednička" s Vladom Republike Srpske,
održana je 19. srpnja 1993. Ona je pokušavala pronaći model
"ujedinjenja" RSK i RS. Njoj su nazočili Radovan Karadžić
i Momčilo Krajišnik (RS), Goran Hadžić i Mile Paspalj (RSK).
Ako je kome mjesto u Haagu onda je to ovoj ekipi. Poduprti s
nazočnim "vladikom Dalmatinskim g. Longinom" u Haagu
bi mogli utemeljiti najzapadniju srpsku zemlju Republiku Srpsku
Haašku Krajinu.
Kao nadahnuće mogu im opet poslužiti dva dokumenta. SANU je
16. listopada 1991. uputila svjetskoj javnosti pismo "Nekoliko
osnovnih činjenica o položaju srpskog naroda u Hrvatskoj"
u kojemu stoji kako "svojom antisrpskom propagandom hrvatska
državna vlast nastoji da usmeri međunarodno javno mnjenje protiv
srpskog naroda koji živi u Hrvatskoj i protiv Srbije, i da isto
dejstvo postigne među etničkim manjinama, neprijateljski nastrojenim
prema Srbiji
srpski narod (je) došao do čvrstog uverenja da
njegov život u okviru Hrvatske nije moguć".
Hitler kao sv. Sava
Hrvati čak ni poslije RSK iskustva nisu prihvatili ovakav isključivi
stav. Zato izgleda da će ona šačica Srba optuženih u Haagu i
tamo kliknuti da "imaju istorijsko pravo". Osobito
ako imamo u vidu velikosrpskog vladiku Nikolaja Velimirović
(1881. Valjevo - 1956. SAD) autora više kontroverznih (ne)djela
među kojima i "Nacionalizam Svetog Save" i "Srpski
narod kao Teodul", ("Ihtus-Hrišćanska knjiga",
Beograd, 2001.). On je 1935. u Beogradu kazao Srbima i Europi:
"Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom Vođi
(Adolfu Hitleru, op. a.) koji je kao prost zanatlija i čovek
iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija,
jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX veku on je došao
na ideju Svetoga Save i kao laik poduzeo je u svom narodu onaj
najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju.
A nama je taj posao svršio Sveti Sava, prvi među svetiteljima,
prvi među genijima i prvi među herojima u našoj istoriji".
Za Pašićeve vlade Nikolaj je bio srpski špijun u inozemstvu.
Tijekom rata tri mjeseca u Dachau kao povlašteni logoraš, piše
knjigu. Izraziti antisemit, poslije je otišao u SAD. Danas ga
u Srbiji zovu "Zlatoust srpski". Spada u nezaobilazni
izvor svetosavske ideologije neprihvatljivog egoističnog nacionalizma.
(Nastavlja se)
