VJESNIK, Podlistak, 2. i 3. travnja
2005.
Piše: Nenad Piskač
VELIKOSRPSKA TVOREVINA NA
HRVATSKOM TLU: IZVORNI DOKUMENTI O DJELOVANJU 'REPUBLIKE SRPSKE
KRAJINE' (XVII.)
NOVA FAZA VELIKOSRPSKE TAKTIKE
Savo Štrbac: "
Ako se
u Haagu dokaže krivica komandanta najznačajnijih hrvatskih vojnih
operacija, na čemu mi radimo, onda će ti komandanti zvanično
sloviti za ratne zločince, a akcije koje su vodili bit će zvanično
zločinačke akcije. Rat koji čine zločinačke akcije nije 'domovinski'
i obrambeni, već zločinački i agresorski. Samim tim država koja
je nastala na zločinu ne može nastaviti postojati
"
Razdoblje od 26. veljače 1992.
do 28. ožujka 1993. obilježila je vlada RSK na čelu s predsjednikom
mr. Zdravkom Zečevićem. Ona je bila kadrovski ekipiranija od
prethodne dvije: Dr. Boško Božanić - potpredsjednik, Jovo Kablar
- potpredsjednik, Stevo Bogić - potpredsjednik, Dušan Starević
- sekretar, Nebojša Arbutina - ministar ekonomskih odnosa, industrije
i razvoja, Đorđe Bjegović - ministar energetike i rudarstva,
Mitar Brnović - ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva,
Dušan Ećimović - ministar informiranja (nakon njega Zdravko
Janković), Savan Grabundžija - ministar saobraćaja i veza, Rade
Gaćeša - ministar građevinarstva i urbanizma, Dr. Mladen Hadžić
- ministar rada i socijalne zaštite, Milan Martić - ministar
unutarnjih poslova, Milan Knežević - ministar prosvjete, Vojin
Peurača - ministar financija, David Rastović - ministar sporta,
Dobroslav Vejzović - ministar vanjskih poslova (nakon njega
Slobodan Jarčević), Sergej Veselinović - ministar kulture i
vjerskih pitanja, Svetozar Vinčić - ministar trgovine i turizma,
Dr. Dušan Jović - ministar zdravstva (nakon njega dr. Spiro
Kostić).
"Sitno-sopstvenički"
karakter vlade
Zečevićeva se vlada ozbiljno primila posla, umišljajući kako
je doista vlada jedne države. Jer, da nije tako mislila, ne
bi odmah pripremila "Poslovnik Vlade RSK". Već u petom
članku poslovnika pokazuje se i "sitno-sopstvenički"
karakter vlade. Kao radna tijela osnivaju se "sledeće komisije:
Administrativna komisija, Komisija za stambena pitanja i Komisija
za utvrđivanje šteta od elementarnih nepogoda". "Stambena
komisija učestvuje u rešavanju stambenih pitanja lica koje bira,
odnosno postavlja Velika Narodna Skupština, predsednik Republike
i Vlada".
Taj poslovnik je zanimljiv i po odredbama glede "sekretara
vlade". A sekretar je bio i Savo Štrbac, danas suradnik
Haaškoga suda. On, kao šef velikosrpskog društva Veritas iz
Beograda danas ovako govori:
"Optužnica protiv Ante Gotovine redefiniše istoriju, ili,
kako Račan voli da kaže 'kriminalizira Domovinski rat' u tački
37 priznata je država RSK, više ne kao takozvana, koja je imala
svoju vojsku. A u tački 39 potvrđeno je da je u pet napada na
RSK, teritoriju zaštićenu od Ujedinjenih naroda, Hrvatska kao
članica UN-a izvršila pet agresija na UN. To otvara ogromne
mogućnosti!
Jer, ako se u Haagu dokaže krivica komandanta najznačajnijih
hrvatskih vojnih operacija, na čemu mi radimo, onda će ti komandanti
zvanično sloviti za ratne zločince, a akcije koje su vodili
bit će zvanično zločinačke akcije. Rat koji čine zločinačke
akcije nije 'domovinski' i obrambeni, već zločinački i agresorski.
Samim tim država koja je nastala na zločinu ne može nastaviti
postojati, već se njeno ustrojstvo mora redefinirati. To je
prilika za nas Srbe da se legitimnim i legalnim sredstvima izborimo
za pravo državnosti Republike Srpske Krajine."
Na čijem
je platnom "spisku" Štrbac danas?
"Poslovnik Vlade Republike Srpske Krajine" u članku
20. kaže: "Nacrt dnevnog reda priprema sekretar Vlade".
On se skrbi (čl.29) "o vođenju i čuvanju zapisnika"
(pa i ovih koje citiramo). Sekretar je u prijedlogu dnevnog
reda odlučivao o prijedlozima "o kojima se odlučuje po
skraćenom postupku". Sekretar potpisuje "akte Vlade
za koje ga Vlada ovlasti" (čl. 33).
"Za obavljanje stručnih, operativnih i administrativno
tehničkih poslova za potrebe Vlade, Uredbom Vlade obrazuje se
Sekretarijat Vlade" (čl. 43). Među "stručne poslove"
uvrštena je distribucija ratnog plijena, razmjena zarobljenika,
registracija "srpske opštine Zadar", priprema odlaska
Srba iz Hrvatske.
Sve to radio je Štrbac za "platu"
prema koeficijentu 4,70. Od njega bolje plaćeni velikosrbi RSK
bili samo Branko Vojnica, Branko Bibić i Mirjana Rodić iz "skupštine
RSK"; Borislav Mikelić, Đorđe Bjegović i Branko Lubavac
iz "kabineta predsjednika vlade RSK", te "ministri",
što se vidi u "Izvještaju sa podacima o koeficijentima
plata za sva izabrana lica, zaposlena lica u državnim organima
i druga izabrana odnosno postavljena lica" (Knin, 24. listopada
1995.).
Nije možda pristojno, ali treba se s obzirom na terorističku
mu prošlost zapitati na čijem je platnom "spisku"
sekretar Štrbac danas? On je u RSK bio šef "Komisije za
razmjenu zarobljenika", trgovao je i s mrtvacima. Potpisao
je i dokument pod nazivom "Zahtjev za dodjelu ratnog plijena
na korištenje" (16. siječnja 1995.), pa mu je ministar
Ljubiša Budić otpisao da pitanja "oko definisanja ratnog
plijena
nisu normativno regulisana".
"Srpska opština Zadar"
Zlatnim slovima u povijest velikosrpske politike u Hrvatskoj
bit će zapisan, i od Štrpca potpisan, "Zahtjev za registraciju
Srpske opštine Zadar" (26. svibnja 1993.). Poslao ga je
"Ministarstvu za pravosuđe i upravu" na što mu je
"pomoćnik ministra" Simo Radić odgovorio 20. kolovoza
1993., da "ne vrši nikakvu verifikaciju niti registraciju
opština", te da je sekretar Savo pogriješio adresu.
U Zapisniku od 13. svibnja 1993. "sa 46. redovne sednice
Vlade RSK, održane u Kninu sa početkom u 16,00 časova",
kao i u drugim takve vrsti, pronašli smo na nekoliko mjesta
Savu Štrbca. On doista jest bio jedan od ključnih ljudi velikosrpske
RSK. U četrnaestoj točki piše: "Imenuju se novi potpisnici
računa Vlade i to: Bjegović Djordje, predsednik Vlade, 2. Šrbac
Savo, sekretar Vlade, 3. Lončar Koviljka, šef računovodstva".
U terorističkom svijetu pravo raspolaganja računom daje se ljudima
od vrhunskog povjerenja, provjerenima u svakom pogledu, k tomu
moraju se prethodno radom dokazati i zakleti na vjernost do
groba. U ustavu velikosrpske terorističke organizacije "Ujedinjenje
ili smrt" (čl. 35.) piše tekst zakletve: "
stupajući
u organizaciju
zaklinjem se suncem što me greje, zemljom što
me hrani, Bogom, krvlju svojih otaca, čašću i životom, da ću
od ovog časa pa do smrti verno služiti zadatku ove organizacije
i uvek biti gotov da za nju podnesem sve žrtve".
Panegirik Štrpcu
U listu Milene Tanjge, direktorice i glavne urednice Magazin
Krajina, br. 3, "februar 1995.", str. 33., pod naslovom
"Okvir za nadu", autorice Jelene Šubić, objavljen
je panegirik Štrpcu. Kroz njega se nazire nova faza velikosrpske
taktike i nagovješćuje "progonstvo". Čitateljima se
sugerira da se trebaju javiti "mirnom građaninu advokatu
Štrpcu", on je "prava adresa", on zna "kome
je mjesto u Hagu" (sic!). "Savo Štrbac sakuplja dokumenta
o stradanju našeg naroda od kojih se ponekad ledi krv".
Sve se to događa pola godine prije Oluje.
Štrbac je, napokon, sudjelovao i pridonio "Međunarodnoj
konferenciji o suđenjima za ratne zločine" (Beograd, 7.-8.
studenoga 1998.). Među ostalima sudjelovali su: Loise Arbur
(od 1996. glavni haaški tužitelj), Graham Blewitt (zamjenik
tužitelja od 1994.), Čedo Prodanović (tada član predsjedništva
HHO, potpredsjednik Instituta otvoreno društvo, a u komunizmu
zamjenik općinskog javnog tužitelja, pa zamjenik okružnog javnog
tužitelja i napokon javni tužitelj - "član tužilačkog tima
u krivičnom predmetu protiv ratnog zločinca Andrije Artukovića",
danas odvjetnik iz Zagreba), David Scheffer, (Specijalni veleposlanik
SAD za pitanja ratnih zločina) itd.
Savi Štrbcu i njegovom društvu Veritas - ICTY, u potpisu Graham
T. Blewitt, još u ožujku godine 2000. pismeno zahvaljuje na
suradnji. A u Magazin Krajina lijepo piše da se Štrbac uključio
u velikosrpsku agresiju na Hrvatsku od samih početaka. Nikad
to nije demantirao - za taj čin imao je "istorijsko pravo"
još od Garašanina.
(Nastavlja se)
