VJESNIK, Podlistak, 21. ožujka 2005.
Piše: Nenad Piskač
VELIKOSRPSKA
TVOREVINA NA HRVATSKOM TLU: IZVORNI DOKUMENTI O DJELOVANJU 'REPUBLIKE
SRPSKE KRAJINE' (VII.)
PROJEKT
UJEDINJENJA SVIH SRPSKIH ZEMALJA
"Tzv.
međunarodna zajednica je pokazala i držala da joj je mir na
zadnjem mjestu, a na prvom joj je mjestu uništavanje cijelog
jednog naroda"
"Ta ista zajednica pokazala je to i rezolucijama 815 i
820 Savjeta bezbjednosti i ne spriječavanjem agresije Republike
Hrvatske na teritoriju RSK"
Od postanka "republike srpske
krajine" pa do nekoliko tjedana prije njezina neslavna
svršetka, kroz dokumente te velikosrpske tvorevine razvidna
je njezina osnovna svrha i smisao. Ona se sastoji u ujedinjenu
okupiranih hrvatskih krajeva s okupiranim bosansko hercegovačkim
krajevima u jednu, jedinu i jedinstvenu velikosrpsku tvorevinu,
koja se pak ima pripojiti Beogradu.
O tomu svjedoče brojni dokumenti. Sve je počelo s "Protokolom
o saradnji između vlade Republike srpske i Republike srpske
Krajine", sastavljenim u Banjoj Luci 22. listopada 1992.
godine. Branko Đerić ("RS") i Zdravko Zečević ("RSK")
potpisali su, među ostalim i poznate velikosrpske teze: "U
razgovorima se pošlo od činjenice da na teritoriju dvije republike
živi jedan narod tradicionalno povezan istim običajima, vjerom
i jezikom i da nikada, u istoriji, između njega nije postojala
stvarna državna granica. Raspadom Jugoslavije, koje je bila
zajednička država za sav srpski narod, pokušavaju se razdvojiti
Srbi bez uvažavanja prava na samoopredjeljenje i organizovanje
svoje države. Rat, koji sa nesmanjenom žestinom bjesni ovim
prostorima, i čiji je glavni cilj istrebljenje srpskog naroda,
te međunarodna politička i ekonomska blokada, nametnuli su neophodnost
oslonca jedne republike na drugu" (točka 1.).
"Secesionističko
komadanje SFRJ"
Vlade se obvezuju da će svojim skupštinama predložiti "potrebna
usuglašavanja", među kojima su isti "oblik vladavine
i političkog sistema" te "određivanje istih državnih
simbola". Složili su se i oko toga "da granice i graničnih
prelaza između republika neće biti", a carinske poslove
"prema SR Jugoslaviji i inozemstvu zajednički će obavljati
carina Republike Srpske". Postignuti su zajednički zaključci
glede platnog prometa, razvitka industrije, prometnica (prioritet
put Benkovac - Bjeljina), željeznice, "jedinstveni sistem
za prijenos električne energije, osnovati zajedničko javno preduzeće
za snabdjevanje naftom i naftnim derivatima".
Dogovorena je i ratna suradnja "jedinstvenim organizovanjem
i razvijanjem ratnog vazduhoplovstva, protiv-vazdušne odbrane,
formiranjem zajedničkih snaga za obezbjeđenje državnih granica
i uspostavljanjem jedinstvene komande". Zajednička djelatnost
se proširuje i na druga područja: obrazovanje, zdravstvo, socijalna
pitanja, "sakupljanje i distribuciju lijekova i sanitetskog
materijala preko humanitarnih organizacija", informativni
sustav itd. Na kraju: "Ovaj protokol stupa na snagu odmah".
Odmah je usvojena i prigodna "Deklaracija". Skupštine
RS i RSK usvojile su je 31. listopada 1992. godine u Prijedoru,
polazeći, među ostalim i od konstatacije "da su RSK i RS
državni entiteti koji su, nakon secesionističkog komadanja SFRJ,
nastali ovaploćenjem prava na samoodređenje i principa permanentnog
suvereniteta naroda i nacija
".
U toj deklaraciji piše "da će pravni sistemi u RSK i RS
biti identični".
Građani RS i RSK "imaju isto srpsko državljanstvo".
Državni simboli su "isti": "grb Nemanjića sa
krunom, zastava srpska: crveno-plavo-bela trobojka i himna Bože
pravde". "Napad na jednu od republika smatra (se)
istovremeno i napadom na drugu republiku, zbog čega stupaju
u odbrambeni savez". Skupštine također iskazuju "spremnost
za sve vidove povezivanja republika u oblasti inostranih poslova,
informisanja, komunikacija, transporta, kulture, socijalne i
zdravstvene zaštite
". Čak i "ekologije".
Povezivanje
"srpskih republika"
Bitno je također da će skupštine "donijeti odluku
da se izbori za zajedničku ustavotvornu skupštinu obave što
prije, a najkasnije 90 dana po završetku rata". "Pokrenut
će se inicijativa za sazivanje svih srpskih skupština (Republike
Srpske Krajine, Republike Srpske, Republike Srbije i Republike
Crne Gore ) gdje će se razmatrati politička, ekonomska, kulturna
i druga pitanja koja su od opšteg interesa za srpski narod".
Osim toga: "Skupština RS i Republike Srpske Krajine opredeljuju
se za državno ujedinjenje. Ovo opredeljenje provjerit će se
Plebiscitom u ovim republikama, u najkraćem roku. Ujedinjenje
se odlaže do isteka plana OUN o zaštiti Republike Srpske Krajine
(Vensov plan) i sprovešće se na osnovu rezultata plebiscita".
Ovaj dokument potpisali su predsjednici velikosrpskih skupština
Mile Paspalj (RSK) i Momčilo Krajišnik (RS).
Kontinuitet politike "ujedinjenja" dokazuje i izjava
Mile Paspalja od 28. travnja 1993. dana srpskoj agenciji Iskra
u kojoj koristi međunarodne okolnosti kako bi ubrzao proces
ujedinjenja okupiranih teritorija Hrvatske i BiH:
"Polazeći od opredeljenja izraženih kroz Prijedorsku deklaraciju,
zasjedanje Narodne skupštine RSK i RS u Novom Gradu i sjednicu
Narodne skupštine RS u Bijeljini dužan sam da obavijestim javnost
da su se stekli uslovi za sazivanje sjednice Skupštine RSK radi
definitivnog opredeljenja prema izvršavanju nabrojanih odluka
predstavnika srpskog naroda.
"Najveći
zatvor na svijetu"
Međunarodna zajednica je, ne čekajući demokratski čin - referendum
o prihvatanju ili neprihvatanju Vens-Ovenovih mapa, požurila
sa stvaranjem najvećeg zatvora na svijetu, u kome se nalazi
12 miliona ljudi. Mi smo na to bili spremni, a tzv. međunarodna
zajednica je pokazala i držala da joj je mir na zadnjem mjestu,
a na prvom joj je mjestu uništavanje cijelog jednog naroda.
Ta ista zajednica pokazala je to i rezolucijama 815 i 820 Savjeta
bezbjednosti i ne spriječavanjem agresije Republike Hrvatske
na teritoriju RSK a isto tako i ne sprovođenja svoje vlastite
rezolucije broj 802. Dakle, došao je ovaj sudbonosni trenutak
kada ćemo definitivno početi provoditi u život sve ono što od
nas očekuje naš narod
".
U Bijeljini je odmah 30. svibnja 1993. održano "savjetovanje
političkih rukovodstava RS i RSK o povezivanju i saradnji".
Radovan Karadžić tada izjavljuje: "Težnje naroda za ujedinjenjem
su evidentne i mi ih moramo uvažavati. One će se realizovati
sada ili kasnije
Da li bi se i kada ta država ujedinila sa onom
istočno od Drine, to je isto tako pitanje međunarodnih velikih
sila, koje ne poštuju međunarodno pravo".
A velikosrpkinja Biljana Plavšić još je praktičnija: "Predložila
sam da se danas donesu zaključci u odnosu na ona naša zajednička
skupštinska zasjedanja, jer takva zasjedanja više nemaju nikakva
smisla ako ne oformimo zajedničku skupštinu, vladu i državu.
Mi imamo danas definitivno da kažemo hoćemo li to ili nećemo.
Osim toga, mislim da je politička klima za to danas vrlo dobra,
odnosno, mi smo našim referendumom jednostavno skrenuli razmišljanja
svijetu u drugom pravcu. Mi više ne smijemo dozvoliti da oni
izmišljaju šta će nam činiti. Prvi korak u ovom međuprostoru
Srbi treba da naprave. Pogotovu što se u nekim zvaničnim pregovorima
pojavljuju ljudi koje nije birao narod iz Republike Srpske i
Republike Srpske Krajine i mi im moramo oduzeti mandat".
Odluka o
referendumu
Savjetovanje su pripomogli i srpski intelektualci, akademici
Milorad Ekmečić i Slavko Leovac, te Slobodan Komazec, Budimir
Košutić i drugi.
Skupština RSK "na sednici održanoj 05. juna 1993. godine
donosi Odluku o raspisivanju referenduma i izjašnjavanu građana
RSK". Referendumsko je pitanje: "Da li ste za ujedinjenje
Republike Srpske Krajine i Republike Srpske u jedinstvenu državu
uz mogućnost ujedinjenja sa ostalim Srpskim zemljama? Referendum
će se održati 19. i 20. juna 1993. u vremenu od 7 do 19 časova".
Osnovana je i "Komisija u sastavu: Miloš Vojnović, predsjednik
komisije, Dušan Starčević, član, Siniša Puškar, član, Slavica
Filipović, član, Dragan Vojnović, član, Miloš Čičak, član, Boro
Martinović, član i Drago Bulj, član", koja je zadužena
za provođenje referenduma. Odluku "Broj: 01-2-24/1-93"
potpisao je Mile Paspalj, a "Za tačnost otpravka: SEKRETAR
Radmila Bjelica, dipl. pravnik".
(Nastavlja se)
