VJESNIK, Podlistak, 19/20. ožujka
2005.
Piše: Nenad Piskač
VELIKOSRPSKA TVOREVINA NA
HRVATSKOM TLU: IZVORNI DOKUMENTI O DJELOVANJU 'REPUBLIKE SRPSKE
KRAJINE' (VI.)
POZIV DA SE SRBI "SVIM
SREDSTVIMA ODUPRU TERORU USTAŠOIDNE VLASTI"
"Ne može se bez učešća
srpskog naroda u Hrvatskoj birati oblik jugoslavenskog zajedništva,
a to naročito vrijedi za situacije legitimnog otcjepljenja.
Otcjepljuju se narodi a ne države"
"Srpski narod daje sebi pravo da se na istorijskim teritorijama,
koje objedinjuju sadašnje granice Hrvatske, opredjeljuje sa
kime će živjeti, u kojem će režimu živjeti i kako će se povezivati
sa drugim narodima u Jugoslaviji"
Već spomenuli da se prethodna
podloga za cijepanje hrvatskog teritorija nalazi u dva dokumenta:
"Deklaraciji o suverenosti i autonomiji srpskog naroda"
od 25. srpnja 1990. godine i u tekstu proglašenja srpske autonomije,
što ga je 30. listopada 1990. godine usvojilo, dakako - u Srbu
- "srpsko nacionalno vijeće" u Hrvatskoj. O čemu je
u tim dokumentima riječ?
"Deklaracija o suverenosti" svoj velikosrpski karakter
- dosljedno proveden izravno iz memorandumskih teza - u preambuli
skriva iza "univerzalnih principa", jugoslavenskog
i hrvatskog Ustava. U njoj "srpski narod koji živi na istorijskim
teritorijama objedinjenim sadašnjim granicama SR Hrvatske"
iznosi šest točaka.
U prvoj se naglašava kako je SR Hrvatska "država i srpskog
naroda" koji je "na osnovi svojih geografskih, istorijskih,
društvenih i kulturnih osobenosti, suveren narod sa svim pravima
koja sadržava suverenost naroda". Ključno je: "Ne
može se bez učešća srpskog naroda u Hrvatskoj birati oblik jugoslavenskog
zajedništva, a to naročito vrijedi za situacije legitimnog otcjepljenja.
Otcjepljuju se narodi a ne države"(!). Potpuno je jasno
kako se ovdje podrazumijeva da su Srbi iznad hrvatske države,
što je izvan svake pameti, ali i dokaz mitomanske velikosrpske
Garašaninove crte.
Predviđa
dva scenarija
Štoviše: "Srpski narod daje sebi pravo da se na istorijskim
teritorijama, koje objedinjuju sadašnje granice Hrvatske, opredjeljuje
sa kime će živjeti, u kojem će režimu živjeti i kako će se povezivati
(sic!) sa drugim narodima u Jugoslaviji". Kad pripadnici
nekog naroda u drugoj državi daju sami sebi ovakva prava, onda
nešto ne štima ili s njima ili s matičnim narodom.
Dakako:"Niko nema istorijsko pravo da određuje sudbinu
srpskog naroda koji tu živi vjekovima i prije stvaranja države
Hrvatske". I ova tvrdnja dokazuje kako se u velikosrpske
"deklaracije" uvlače očite povijesne krivotvorine.
Kad se tako postave stvari, onda je logično (u točki 2.) da
"na osnovi svoje suverenosti srpski narod u Hrvatskoj ima
pravo na autonomiju".
U svakom drugom racionalnom i nekrivotvorenom kontekstu nikome
ovakve tvrdnje ne bi prešle preko usta, a kamo li ih pokrenule
na terorizam, etničko čišćenje zauzetih "istorijskih"
teritorija i uspostavu jedne militantne paradržavne tvorevine.
"Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda"
predviđa dva scenarija. Ako Jugoslavija ostane federativno uređena
tada "srpski narod ima pravo na nesmetanu i bez ograničenja
upotrebu u službene i privatne svrhe srpskog književnog jezika,
pisma ćirilice, škola i srpskih školskih programa, kulturnih
i političkih institucija, preduzeća, štampe i srpske radio-televizije".
Čak i u tom federativnom slučaju "Deklaracija" predviđa
"punu opštinsku samoupravu, posebno u opštinama gde je
srpski narod većinsko stanovništvo", te će se "povezivanjem
tih opština u zajednice", opet stvarati srpski teritorij
na hrvatskome. No, ako bi pak Jugoslavija dobila konfederalni
karakter, tada opet "srpski narod u Hrvatskoj ima pravo
na političko-teritorijalnu autonomiju". I u jednoj i u
drugoj inačici Srbima je do hrvatskog teritorija, jer bez njega
nema punine "velike Srbije".
Pravo na
plebiscitarno izjašnjavanje
"Deklaracija" je u točki 3. "konstituisala"
i "Srpski sabor koji zasjeda u Srbu". To će reći da
Srbi u Hrvatskoj ne priznaju hrvatsku zakonodavnu vlast. A da
bi sve dobilo i paradržavni štih: "Kao izvršni organ Srpskog
sabora konstituše se Srpsko nacionalno vijeće". Dakle ni
hrvatska izvršna vlast ne dolazi u obzir, pa prema tome ni budući
hrvatski Ustav.
Da ovdje nema mjesta razgovoru, pregovorima, kompromisima i
zdravoj pameti dokazuje i ovaj navod: "Srpsko nacionalno
vijeće ima pravo da organizuje plebiscitarno izjašnjavanje srpskog
naroda o svim pitanjima bitnim za njegov položaj u Hrvatskoj
i Jugoslaviji, kao i o drugim pitanjima koja se tiču ostvarivanja
srpskog suvereniteta i autonomnosti".
Isto to "srpsko nacionalno vijeće", zaduženo za provođenje
odluka "srpskog sabora" u Hrvatskoj i "Deklaracije"
u cjelini, "priprema pitanja o kojima će se izjašnjavati
Srpski sabor i plebiscitarno srpski narod" (točka 4.) Točka
pet je najpreciznija: "Srpski narod, na zasjedanju u Srbu,
25. jula 1990. godine, proglašava ništavnim za srpski narod
u Hrvatskoj sve ustavne i zakonske promjene koje negiraju njegov
suverenitet kao naroda i umanjuju njegova autonomna prava".
I napokon, točka šest "Deklaracije": "Srpski
narod u Hrvatskoj ne traži ništa više od onih prava koja drugi
suvremeni narodi Evrope odavno imaju i uživaju". Naravno
da nijedan narod u Europi u tuđoj državi ne traži državu, niti
ijedan narod u Europi pristaje na takvo što, pa ni hrvatski.
Nitko se
nije bunio
I tekst proglašenja srpske autonomije može ući u zbirku velikosrpskih
tekstova koju bi svakako, uz već postojeće, trebalo prirediti
za tisak i objaviti. Mjesto radnje je opet Srb, a glavni lik
čuveno velikosrpsko izvršno tijelo - "srpsko nacionalno
vijeće". Ono jednostavno proglašava "srpsku autonomiju
na etničkim i istorijskim teritorijama na kojima ovaj narod
živi, i koji se nalaze unutar sadašnjih granica Republike Hrvatske
kao federalne jedinice SFRJ".
Za vjerovati je kako je autonomija "proglašena na osnovu
volje srpskog naroda", jer protiv te autonomije nitko se
nije bunio među Srbima u Hrvatskoj, kao ni u Beogradu, Banjoj
Luci, da ne govorimo o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Srpskoj akademiji
nauka i umetnosti, partijskim vrhovima i JNA. "Srpsko nacionalno
vijeće" poziva u tom tekstu "srpski narod da se svim
sredstvima odupre teroru ustašoidne vlasti".
Pogađate, ta se volja zbila "na plebiscitu sprovedenom
od 19. avgusta do 2. septembra 1990. godine". Izvještaj
o "plebiscitu" je prihvaćen "jednoglasno"
od "srpskog nacionalnog vijeća", a tako je donesena
i odluka o autonomiji.
Podsjetimo se, plebiscit se dogodio u "sledećim opštinama:
Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Donji Lapac, Gospić, Titova
Korenica, Otočac, Ogulin, Slunj, Vojnić, Karlovac, Vrginmost,
Glina, Dvor na Uni, Kostajnica, Pakrac, Petrinja, Daruvar, Grubišno
Polje, Garešnica, Beli Manastir i Vukovar i na dijelovima opština
Sinj, Drniš, Skradin, Zadar, Duga Resa, Vrbovsko, Sisak, Karlovac,
Novska, Nova Gradiška, Kutina, Bjelovar, Virovitica, Podravska
Slatina, Orahovica, Našice, Osijek, Vinkovci, Rijeka, Pula,
Imotski, Metković i Dubrovnik".
Naivno je
vjerovati
I letimičan pogled na zemljovid dovoljan je da se kroz "plebiscit"
vide granice "velike Srbije". "Srpsko nacionalno
vijeće" žali se kako je izjašnjavanje ("plebiscit")
onemogućeno "preko 150.000 Srba, koji se nisu mogli izjasniti".
Kako navodi taj dokument, ukupno se u Hrvatskoj izjasnio 567.731
Srbin, "od toga: za srpsku autonomiju 567.127, protiv je
bilo 144, a nevažećih listića 46"(!). Izvan Hrvatske izjašnjavanju
je pristupilo 189.464 Srba, "od toga za srpsku autonomiju
189.422, protiv 28, nevažećih 14". Zaključno, izjasnio
se ukupno 756.781 Srbin, "od toga za srpsku autonomiju
756.549, protiv je bilo 172, nevažećih 60" (!!).
Iz ovih podataka možemo zaključiti kako je 1990. godine većina
Srba u Hrvatskoj svojevoljno se izjašnjavajući prihvatila velikosrpsku
politiku. Nakon toga, povratka više nije moglo biti, niti ga
je bilo. Bilo je to prije samo petnaest godina, pa bi bilo naivno
vjerovati kako su se omjeri u međuvremenu značajnije promijenili.
Trebaju li se danas srpski povratnici izjasniti plebiscitarno
ili pojedinačno da prihvaćaju Republiku Hrvatsku i da se zauvijek
odriču Velike Srbije u Hrvatskoj?
(Nastavlja se)
