VELIKOSRPSKA
TVOREVINA NA HRVATSKOM TLU: IZVORNI DOKUMENTI O DJELOVANJU 'REPUBLIKE
SRPSKE KRAJINE' (II.)
VELIKA PREOBRAZBA ČETNIKA U PARTIZANE
"Mi smo Srbi Adamova roda,
narod tragične i božanske sudbine; u postanku našeg etničkog
identiteta spoj je neba i nacionalnog identiteta"
Suvremeno četništvo, kao nezaobilazna sastavnica velikosrpske
politike, vidljivo je iz odluke beogradske skupštine, prilagođava
se danas novim "europskim" standardima
Da bismo dakle, došli do suvremenih
oblika velikosrpstva izraženih u razdoblju od 1990. do 1995.,
odnosno Srpske autonomne oblasti Krajina i Republike Srpske
Krajine, ne možemo zaobići i razdoblje Drugoga svjetskoga rata,
raspada Kraljevine SHS i uspostavu druge, komunističke Jugoslavije.
U tom razdoblju velikosrpska ideja najočitija je u četničkom
pokretu. To je potrebno i zato što: "Obnovljeni su četnici
bili važan čimbenik u ratovima protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine
90-ih godina" (Philip J. Cohen, Drugi svjetski rat i suvremeni
četnici, Ceres, Zagreb, 1997.).
Nedavno je Srbija s neznatnom oporbom (24 naprama 250 zastupnika)
izjednačila u pravima Titove partizane i Mihailovićeve četnike.
Srbija je time afirmirala stav kako su i komunisti i velikosrpski
fašistički kolaboracionisti pobjedničke strane u Drugom svjetskom
ratu. Treba odmah reći kako je s povijesnog stajališta ta teza
točna! No, ta je istina tijekom komunističke Jugoslavije, premda
operativna, vješto skrivana iza paravana "tekovina revolucije".
Zbunjivanje neupućene javnosti
I partizani i četnici bili su za Jugoslaviju, prvi za komunističku,
drugi za kraljevinu. Krajem rata stvorili su koaliciju, velikosrbi
su prihvatili komunizam kao sredstvo za stvaranje Velike Srbije.
Stoga, kad se komunizam napokon raspao, Velika Srbija se razotkrila
u svoj svojoj biti, koristeći pojam "Jugoslavija"
za zbunjivanje domaće i svjetske neupućene javnosti.
"Četnici u Drugom svjetskom ratu počeli su kao neregularne
gerilske postrojbe, nastale od ostataka poražene kraljevske
jugoslavenske vojske, koja jedva da je uopće pružala otpor osovinskim
silama u travnju 1941. godine. Četnički vođa Kosta Pećanac rano
se pokazao otvorenim nacističkim suradnikom. Djelovanje njegovih
sljedbenika službeno su odobrili i srbijanska kolaboracijska
vlada i njemačke okupacijske vlasti." (Philip J. Cohen).
Cilj četništva bio je osigurati vlast srpskoga kralja i zadržati
srpsku prevlast, bez obzira na to tko će dobiti rat. Otpor njemačkoj
okupaciji bio je u trećemu planu.
Nakon okupacije Mihailović je poslao ađutanta Vladimira Lenca
na sastanak s Dimitrijem Ljotićem, pronacističkim agentom, koji
je od 1935. godine otvoreno podupirao Hitlerov nacionalsocijalizam
i od njegova režima primao financijsku potporu za svoj svesrpski
pokret Zbor. Lenac je izvijestio o Mihailovićevu zanimanju za
kolaboraciju. Njemački izvori potvrđuju kako su partizani pružali
stanoviti otpor, "dok srpski nacionalisti četnici namjerno
izbjegavaju oružane sukobe s Nijemcima".
Njemačko-četnička oružana
suradnja
Kad je 29. kolovoza 1941. Milan Nedić osnovao kolaboracijsku
vladu, poslao je poruku Mihailoviću o zajedničkoj suradnji u
suzbijanju partizana. Prihvaćeni su i od Nijemaca odobreni Mihailovićevi
uvjeti: stvaranje zajedničke fronte protiv partizana u Srbiji,
Bosni i Crnoj Gori, njemačke okupacijske vlasti službeno su
priznale četničko djelovanje, Mihailović je dobio novac za plaće
četničkih vojnih časnika. Abwehr krajem listopada izvještava
da su se Mihailovićevi četnici potpuno stavili na raspolaganje
Wehrmachtu.
U studenom 1941. godine na svoju molbu Mihailović se sastaje
s njemačkim zapovjedništvom, pukovnikom Kogardom. Njemu je obećana
četnička borba protiv partizana i međusobno nenapadanje. Mihailović
je tražio znatnu vojno materijalnu potporu. Predložio je da
se Nijemci povuku u Niš i Beograd, jer da će četnici osiguravati
promet i unutrašnjost Srbije.
Kongard mu nije povjerovao nego: "
pokazao nekoliko fotografija
zaklanih i izmasakriranih njemačkih vojnika ubijenih blizu Kragujevca
u listopadu 1941. Penisi su im bili odrezani i gurnuti u usta,
što je vrsta masakriranja tipična za četnike". Mihailović
je tvrdio da su to počinili partizani.
On je istodobno nudio pomoć i komunisti Titu u borbi protiv
nacista. Osobno je s njim vodio pregovore 19. rujna i 26. listopada
1941. godine.
Mihailović je održao obećanje jedino ono dano nacistima. Njemačka
i četnička suradnja, uz povremene napetosti, trajala je sve
do njemačkoga povlačenja iz Srbije. U kolovozu 1944. Mihailović
je od Nedića dobio financijsku pomoć za plaće, a Nedić je kod
Nijemaca dobio i oružje i streljivo za četnike.
Ukorjenjivanje velikosrpske
ideologije
Četnici su surađivali i s Talijanima. Prvi četnik u Hrvatskoj,
Momčilo Đujić, bio je na vezi s Mihailovićem. Nakon kapitulacije
fašističke Italije, Đujićevi četnici su se razbježali, jedan
dio otišao je u partizane, a najveći dio surađivao je s Nijemcima.
Đujić je uz pomoć Ljotićeve intervencije kod Nijemaca, zajedno
sa svojih šest tisuća četnika i uz pomoć nacista prešao u Sloveniju.
Krajem rata Đujića su zarobili Saveznici, no ni tada nije pristao
na borbu protiv Nijemaca. Velika preobrazba četnika u partizane
dogodila se 1944. Godine 1943. u užoj Srbiji je bilo oko 22.000
partizana, a godinu dana kasnije oko 204.000, ili ukupno u Srbiji
264.000. Tito im je, tražeći njihovu pomoć, nudio amnestiju
17. kolovoza 1944. Mjesec dana kasnije kralj Petar II. iz Londona
poziva svoje četnike da se pridruže partizanima. Kad su pod
ruskim vodstvom partizani ušli u Beograd, nastao je pravi stampedo
prelaska iz četnika u partizane.
Za razliku od Srbije, u Hrvatskoj i BiH partizanski je otpor
tijekom cijeloga rata brojčano rastao. Rat u Srbiji završio
je pola godine prije nego u Hrvatskoj i BiH. "Uključivanje
četnika i drugih velikosrpskih elemenata u komunističke upravne
strukture u Beogradu omogućilo je ukorjenjivanje velikosrpske
ideologije i osiguralo njezin nastavak putem novoga sredstva
- jugoslavenskoga komunizma" (Philip J. Cohen).
Suvremeno četništvo, kao nezaobilazna sastavnica velikosrpske
politike, vidljivo je iz odluke beogradske skupštine, prilagođava
se danas novim "europskim" standardima.
"Krajnje je zanimljivo zabilježiti kako se je u medijima
Zapada nastojalo na svaki način opravdati srpske okrutnosti
kao osvetu za prošlost, ili se nastojalo svijetu prikazati današnju
Republiku Hrvatsku kao neposrednu nasljednicu ustaške nacističke
države, a pritom se zaboravlja srdačna suradnja srpskih četnika
generala Nedića s nacistima u lovu na Židove u Srbiji: sam Nedić
je pisao Hitleru da se Srbija može smatrati prvom državom u
kojoj je postignuto 'konačno rješenje' istrebljenjem 94% srpskih
Židova" (Paolo Frusca, Genocid na Balkanu u ime Velike
Srbije).
Srpski hegemonizam
Komunistička je Jugoslavija izrasla na masovnim likvidacijama
Hrvata. Tijekom Drugoga svjetskoga rata to su činili četnici,
a nakon rata na Bleiburgu 1945. učinjen je najveći pokolj Hrvata
u povijesti, čiju šezdesetu obljetnicu obilježavamo upravo ove
2005. godine. Bleiburški zločin zajedničkim su snagama režirali
London, Tito i velikosrbi.
"Morali smo to uraditi da udovoljimo Srbima" - godine
1959. objasnio je Tito Ivanu Meštroviću. Zbog toga ne čudi i
ova istina: "Nema promjena u odnosu na prvu Jugoslaviju
i brutalni svesrpski centrizam, Tito je sačuvao i uveo i u drugu
Jugoslaviju neke temeljne elemente umjetnog srpskog hegemonizma
(
) srpska manjina u Hrvatskoj, oko 12% populacije drži svu
vlast od sindikata do policije
" (P. Frusca citira Antu
Ciligu).
Iz ovih velikosrpskih perspektiva i preduvjeta, uopće ne čudi
što jedan krvoločan zločinac, četnik i velikosrpski koljač,
Željko Ražnjatović Arkan izjavljuje: "Borimo se za našu
vjeru, Srpsku pravoslavnu crkvu, za veliku i jedinstvenu srpsku
državu. Vjerujemo u srpskog Boga." (Time, 6. prosinca 1993.).
Dvije "dijagnoze"
Prije njega, jedan od ključnih velikosrba u Hrvatskoj s kraja
osamdesetih i početkom devedesetih, psihijatar Jovan Rašković
u svojoj knjizi Luda zemlja piše: "Mi smo Srbi Adamova
roda, narod tragične i božanske sudbine; u postanku našeg etničkog
identiteta spoj je neba i nacionalnog identiteta".
Nad ove dvije "dijagnoze", koje gotovo nitko u Srbiji
ne demantira, a koje u sebi uključuju terorizam i kontinuitet
neviđenih zvjerstava, svaki narod u srpskom okružju mora se
debelo zamisliti. Osobito Hrvati. Stanje srpske nacije s kraja
osamdesetih i početka devedesetih izgledalo je ovako: "Šest
stotina godina nakon Dušana i sto godina nakon Pašića i Garašanina
Velika Srbija je još uvijek primarni cilj čitave vladajuće garniture"
(P. Frusca).
(Nastavlja se)
