Politika

23. travnja 2007.
Prvi partizan osumnjičen za ratni zločin
Piše: Vlado Vurušić i Mario Pušić
Foto: Marijan Šančić
Bila je hladna i sniježna veljača 1945. godine. Rat se bližio svom završetku. Partizanska vojska približavala se glavnom gradu Zagrebu. Tih zimskih dana bili su već kod Karlovca, a u Slunju i okolici dok su jedni oduševljeno pozdravljali oslobodioce.
Bila je hladna i sniježna veljača 1945. godine. Rat se bližio svom završetku. Partizanska vojska približavala se glavnom gradu Zagrebu. Tih zimskih dana bili su već kod Karlovca, a u Slunju i okolici dok su jedni oduševljeno pozdravljali oslobodioce, drugi, s bremenom "druge strane", gledali su kako da umaknu od oholosti pobjednika. No, u tom ratnom kaosu partizanskog prodora i ustaškog uzmicanja, glava se lako gubila.

Rat je u slunjskom kraju bio od samog početka krvav, ružan i zloglasan. To je nacionalno mješoviti kraj, u kojem su se s koljena na koljeno prenosile nanesene nacionalne uvrede. Osveta je dočekala svoje vrijeme.
Pristigle partizanske postrojbe odmah su provodile mobilizaciju, a proganjali su i "ostatke razbijene vojske". Mjesni partizan Petar Zinaić - Pepe, vratio se u rodni kraj kao pripadnik OZN-e (Odsjek za zaštitu naroda), preteče zloglasne komunističke tajne službe UDB-e ( Uprava državne bezbednosti), te je započeo "čišćenje" terena, a njegov vod bio je poznat pod imenom "pepekovci".
Početkom veljače stiglo je izvješće komandantu Komande mjesta Slunj Milošu Dejanoviću, kako se koji kilometar u Kuterčevoj špilji kod sela Kremen, skriva desetak ustaša. Jedinica OZN-e, na čelu koje je bio Zinaić, okružila je špilju. No, u njoj nisu bile samo odbjegle ustaše, nego i nekoliko žena i mjesnih seljaka koji su pobjegli od mobilizacije, te jedna petnaestogodišnja djevojčica Marija Lucić. Prema verziji iz knjige "Žrtvoslov slunjskog kotara" Ivana Strižića, radi se isključivo o ljudima, o njih 17, koji su se skrivali od nasilne mobilizacije.

Nakon nekoliko odbijenih poziva da se predaju, "Pepekovci" su pred ulaz u usku špilju naslagali slamu i drva, te polili naftom i zapalili. Dim je prodro u unutrašnjost špilje i nesretni su se ljudi ugušili. Iz vlažne pećine iznesena su beživotna tijela triju žena, jednog djeteta, te 13 muškaraca.

Tek nakon nekoliko dana rodbini je bilo dopušteno da preuzmu tijela i sahrane ih na mjesnom groblju. Stravična je to priča s kraja rata. No, samo je jedna u nizu.
Za ratni zločin protiv civilnog stanovništva počinjen prije 62 godine, Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu podnijelo je kaznenu prijavu protiv danas osamdesetdevetogodišnjeg Petra Zinaića, zvanog Pepe.

Odjel karlovačke kriminalističke policije utvrdio je osnovanu sumnju da je Petar Zinaić iz Slunja, rođen 1918. godine, kao šef Rejonsko obavještajnog centra (ROC), tijekom veljače 1945. godine odgovoran za likvidaciju 17 civila na ulazu u pećinu u mjestu Kremen.
U razdoblju od svibnja do kolovoza 1945. godine, on je, kao opunomoćenik povjerenstva Odsjeka za zaštitu naroda (OZN) za područje Slunja i Plaškog, odgovoran za likvidaciju 75 osoba, te još 18 osoba s drugih područja Jugoslavije. Tijekom kolovoza i rujna 1946. godine, OZN-a za kotar Slunj, kojoj je na čelu bio Zinaić, odgovorna je za likvidaciju još 31 osobe s područja Slunja i okolice.

Radi se o zločinima na Žutom putu i Trovrhu. Zanimljivo je kako je u Šicauzu kod Rakovice u kolovozu 1946. godine streljano nekoliko civila, kao odmazda za ubojstvo dvaju pripadnika OZN-e, koji su nastradali u zasjedi na tom području. Rodbina ubijenih, ističe Strižić, godinama je kasnije na sudu dokazivala nevinost ubijenih te skidanje "ljage s njihova imena". Sud u Slunju ubijene je proglasio nevinima, ali za njihovu smrt nikada nitko nije odgovarao, ponajmanje Zinaić, koji je zapovijedao strijeljanjem. Osim toga, slunjski je sud tek 1965. godine odobrio rodbini eskumaciju i sahranu ostataka na groblju, ali to su morali učiniti u tajnosti kako se, prema obrazloženju, "ne bi uznemirili mjesni Srbi".

Dakle, govoreći hladno, Zinaić se, kao jedini preživjeli od zloglasnih "pepekovaca", tereti da je odgovoran za likvidaciju ukupno 141 osobe, uglavnom Hrvata. Zanimljivo je da je to prvi slučaj da Državno tužilaštvo podiže kaznenu prijavu za ratni zločin počinjen u neposrednom poraću od "partizanske strane", iako se o zločinima koje su činile partizanske snage dosta govorilo, a objavljeno je i nekoliko zbornika dokumenata OZN-e, iz kojih je vidljivo da su se događale likvidacije "nepočudnih elemenata" bez suda.

No, Zinaić se nalazi u Beogradu gdje je izbjegao neposredno prije "Oluje", a prema svjedočenju mnogih Slunjana, bio je aktivan u vrijeme tzv. Krajine i nedostupan je hrvatskim pravosudnim vlastima. Sam Zinaić kaže da se tih vremena ni ne sjeća, te da nema nikakav odnos prema hrvatskoj tužbi.

Petar Zinaić, dodaje Ivan Strižić, poznat je u slunjskom kraju, gdje je godinama "žario i palio". No, kaže Strićić, ova se optužba ne bi smjela svesti na to da je ovo hajka na partizane i Srbe, već se trebaju utvrditi sve okolnosti zločina koji su se događali na tom području nakon rata.

Zinaić je diktirao politički život slunjskog kraja sve do 1990., a u on je, ističe Strižić, kod kuće imao bogatiju arhivu nego karlovački i slunjski arhiv zajedno, a mnoge dosjee i dokumente iz vremena rata i poraća odnio je sa sobom u Beograd. U Beogradu je 1996. godine objavio knjigu "Genocid na Kordunu i okolici 1941.- 1945." , a suradnik je beogradskog Muzeja genocida kojim rukovodi Milan Bulajić.

Strižić navodi da je Zinaić, prema nekim svjedočanstvima, ali i vlastitom priznanju, početkom rata u Hrvatskoj 1990. godine, bio četnik do 1942. godine, kasnije je bio pripadnik UDB-e te siva eminecija, i glavni kadrovik slunjskog kraja.

Rat na slunjskom području bio je strašan. Ustaški pokolji tamošnjeg stanovništva započeli su već 1941. godine. Tako je nerazjašnjeno ubojstvo hrvatske obitelji Mravunac iz Blagaja bilo opravdanjem za stravičnu ustašku kaznenu ekspediciju kada je u Veljunu i još nekim okolnim srpskim selima, u svega nekoliko dana pobijeno čak 400 Srba.

Uz Veljun, poznat je i slučaj masakra u Ivanović jarku kod Krnjaka, gdje je pobijeno oko 300 Srba, a tijekom četiri godine rata u ustaškim "akcijama čišćenja" nastradalo je preko dvije tisuće Srba. Partizani su nakon oslobođenja samo nastavili taj krvavi slunjski niz, a žrtve su tada bili Hrvati.

Likvidacija skupine 'križara' na Kordunu

Petar Zinaić sudjelovao je i u akciji hvatanja, odnosno likvidacije, skupine "križara" iz skupine Jose Sertića koji su se na području Korduna održavali čak do velječe 1947. godine. U skupini ih je bilo 32, a osim vojnika s njima su bile i njihove žene pa i djeca. U završnim operacijama večina "križara" je ubijena, a navodi se kako su pripadnici OZN-e trudnoj Milki Bićanić rasporili trbuh te ubili živu bebu. Na sudskom procesu i rodbina ubijenih krićara bila je osuđene ne višegodišnje kazne zbog pomaganja ili naprosto jer se nius ćeljeli odreći svojih sinova i muževa.

Pepa je bio slunjski krvnik, gospodar života i smrti

Stanovnici Slunja o svom sumještaninu osumnjičenom za likvidaciju ukupno 141 civila potkraj drugog svjetskog rata i u vrijeme poraća

Župljani mi godinama sa suzama u očima prepričavaju strahote koje je njihovim obiteljima nanio Petar Zinaić zvani Pepa, hladnokrvni ubojica koji mi je bio susjed više od dvadeset godina - rekao nam je slunjski župnik Mile Pecić.

Želim da istina o Pepinim zlodjelima izađe na vidjelo. Zato sam pomogao Ivanu Strižiću u prikupljanju podataka o žrtvama tadašnjih moćnika

Mile Jurčević ostao je bez strica, ujaka i djeda

Bog i batina, gospodar života i smrti, slunjski krvnik, tako mještani slunjskog kraja govore o 89-godišnjem starcu, od 1995. godine stanovniku Beograda, protiv kojeg je karlovačka policija županijskom Državnom odvjetništvu podnijela kaznenu prijavu kojom ga sumnjiči za likvidaciju ukupno 141 civila krajem Drugog svjetskog rata i tijekom poraća.

Kao šef Rejonsko-obavještajnog centra (ROC) tijekom veljače 1945. godine bio je odgovoran za gušenje 17 civila u Kuterčevoj spilji pokraj sela Kremen. Od svibnja do kolovoza bio je opunomoćenik povjerenstva Odsjeka za zaštitu naroda (OZNE) za područje Slunja i Plaškog te ga se tereti za smrt 75 mještana iz slunjske okolice te za 18 s područja bivše Jugoslavije, a u jesen iste godine naručio je ubojstva još 31 nedužnog civila iz Slunja.

Za Petra Zinaića 76-godišnji Zagrepčanin Marko Orešković prvi je put čuo 1945. godine od Jelke Vitković, i to kada mu je došla reći da su mu roditelji Marko i Štefanija mučeni i ubijeni.

- Živjeli smo u Drežniku nedaleko od Slunja i bili smo dobrostojeća obitelj. Pred partizanima smo pobjegli u Zagreb, ali nakon dva mjeseca vratili smo se u rodni kraj. Vlakom smo doputovali do Karlovca i tu je, kao stražara, otac prepoznao čovjeka iz našeg kraja, Boška Zatezala. Pitao ga je je li sigurno za nas u Slunju, na što mu je on odgovorio da je. Za svaki je slučaj mene otac ostavio u Karlovcu kod sestrične, a on i majka krenuli su put Slunja. U Slunju su se prvo morali javiti OZNA-i. Čim su se ondje pojavili, strpali su ih u zatvor. Prvu su večer oca priključili na struju, mučili ga, a zatim bacili u jednu od jama. Sutradan su isto napravili i majci - tužno priča Marko Orešković, koji se i godinu dana nakon toga morao skrivati bojeći se da ne završi kao roditelji, ali i kao braća Zlatko i Mirko, koji su ubijeni u ustaškim uniformama.

Stariji mještani Kremena i Popovca, sela na obalama Korane, također po zlu pamte Zinaića. Tvrde da je odgovoran za ubojstvo 17 njihovih sumještana u Kuterčevoj spilji na obali Korane.

- Ljudi su se sakrili u tu spilju pred "pepekovcima", Zinaićevim vodom smrti koji je imao petnaestak ljudi. Bili su nemilosrdni ubojice, a među njima su bila i dvojica Hrvata koji su se isticali brutalnošću, Joso Paulić -Ćiba i Joso Cindrić - Golub. Oni su na ulazu u spilju potpalili slamu i stavili zagušljivce. Sve su ih odreda pogušili. Bila je tu i jedna moja vršnjakinja, a sjećam se i svirača Ivana Cindrića koji je i u spilju nosio svoju harmoniku. Nakon svega zločinci su uzeli tu harmoniku i svirajući i pjevajući otišli prema Slunju - ispričala nam je Jelena Cindrić, stanovnica Kremena, koja je tada imala 14 godina. Njezin nas je sin Milan odveo do mjesta stradanja. Tijela civila pokopana su sutradan nekoliko metara od spilje, a poslije su ih obitelji iskopavale i zakopavale na lokalnim grobljima.

Od ruke Petra Zinaića stradala su dvojica stričeva i brat Jelene Cindrić. Sjeća se da je brata posjećivala u zatvoru, u zgradi u središtu Slunja u kojoj je danas voćarnicaa, ali samo do jedne večeri, kada ga je, kaže, "progutao mrak". Mile Jurčević iz Gornje Gline tih je dana ostao bez strica, ujaka i djeda.

- Želim da istina o Pepinim zlodjelima izađe na vidjelo. Zato sam pomogao Ivanu Strižiću u prikupljanju podataka o civilima, žrtvama terora tadašnjih moćnika - kaže Mile Jurčević.

Marko Orešković svjedoči o još jednom zlodjelu slunjskog krvnika. - Njegova supruga Jelka, rođena Vidoš, koja je bila sluškinja mojih roditelja koji su u ratnim godinama u Drežniku držali trgovinu i kafić, trebala se udati za seoskog mladića, no svidjela se Zinaiću i on ju je jednostavno oteo. Nije je ni pozdravio niti išta pitao. Samo ju je strpao u automobil, odvezao i oženio. Sama mi je to ispričala - kaže Marko Orešković dodajući da je Jelka rodila dvoje djece i do danas je ostala sa Zinaićem.

Josip Boljkovac: Sumnjam da je Zinaić počinio sve te zločine

- U zabludi su oni koji misle da je tih godina svatko mogao raditi što je htio. Hijerarhija je bila stroga i odgovaralo se za svoje postupke. Sumnjam da je Zinaić počinio sve te zločine - komentirao je Josip Boljkovac, koji je u to vrijeme radio u OZNA-i kotara Karlovac, a bio je kaže, zadužen za civilna pitanja.

Odbacio je bilo kakvu odgovornost za stradanje civila na karlovačkom području za koja ga terete njegovi kritičari, pogotovo za bilo kakvu ingerenciju u logoru Dubovac, odakle su žrtve sistema odlazile u jame u šumi Kozjača.

Na pitanje jeli suodgovoran za smrt Dugarešanina Ivana Petraka, za kojeg je kao šef punomoćstva za kotar Karlovac u izvještaju napisao predlažemo da se Petraka na svaki način likvidirali kaže:

- Nisam bio ni u logoru ni u Okružnoj policiji koja se bavila Petrakom, ali istina je da je on bio ustaški zločinac. I moja dva rođaka nestala su iz logora Dubovac.

Mile Pecić: Pokopao živog svećenika

- Petar Zinaić uživao je u svojoj moći i slavi, glumio je gospodina, čak i znanstvenika koji je iza sebe ostavio velika djela prebrojavajući stalno žrtve ustaža u Drugom svjetskom ratu. Živio je na Trgu oslobođenja, danas Trgu Zrinskih i Frankopana u samom centru Slunja, u kući nekoliko desetaka metara udaljenoj od i župnog dvora i crkve gdje sam počeo služiti 1968. godine.

Dvaput me posjetio, a jednom ispričao kako su on i njegovi poslušnici ubili svećenika Ivana Juraića. Strijeljali su ga, no, iako je svećenik njihove metke preživio, živog su ga zakopali. Kroz grohotan smijeh pričao je kao ih je grobar molio da ne zakopaju živog čovjeka, no oni nisu imali milosti - kaže slunjski svećenik Mile Pecić

Jutarnji list