HRVATI U ŠVEDSKOJ

Koliko god je ljubav prema domovini jaka, Hrvati su emocionalno vezani i uz zemlju koja ih je primila, dala im utočište i mogućnost za rad i život onda kad im to vlastita domovina nije mogla pružiti. Uz ovu zemlju vežu ih i djeca koja su se ovdje rodila i koja Švedsku, bez rezerve, smatraju svojom domovinom

Kao država, Švedska postoji još od vremena Vikinga i nikada nije bila okupirana. Parlamenat (Riksdag) je prvi puta bio okupljen 1435. godine, a već 1634. godine postoji ustav koji određuje ovlasti državnog tijela. Vrijeme kralja Karla XII (1682.-1718.) obilježeno je samovlađem, ali državom opet vlada parlament između 1720.-1722. Godine 1722. kralj Gustaf III. opet preuzima vlast državnim udarom i ponovno uvodi apsolutizam. Godine 1809. opet je uspostavljen ustav, koji je ograničio kraljevu vlast, a parlamentu dao veću moć. Kralj se prije donošenja važnih odluka morao savjetovati s ministrima. Taj je ustav formalno bio na snazi sve do 1974. godine.

Dinastija Bernadotte je na švedskom prijestolju od godine 1818.
Švedska je kao velika sila onoga doba vodila ekspanzionističku politiku te vodila ili sudjelovala u ratovima diljem Europe. Glavni neprijatelj je bila Rusija na istoku. Sa svojih ratnih pohoda, osobito po Poljskoj i Češkoj, donosili su u Švedsku, kao ratni plijen, predmete od neprocjenjive vrijednosti za kulturu i povijest tih zemalja. To kulturno blago sada se nalazi po švedskim muzejima. Tko zna, možda su ta kulturna blaga bila na taj način spašena od uništenja tijekom 2. svjetskog rata.

Kako je zemlja kroz te ratove silno osiromašila, nakon nekoliko teških poraza, dogodio se slom te velesile.
Bilo je nekoliko pokušaja stvaranja unije skandinavskih zemalja (Danska, Norveška i Švedska), ali nijedan pokušaj nije dao trajne rezultate. Osobito je među studentima jedno vrijeme (1840-tih godina) bio vrlo popularan takozvani skandinavistički pokret, koji je imao za cilj stvaranje zajedničkog bloka skandinavskih zemalja, ali ni taj pokret nije bio dugog vijeka.

1905. godine došlo je do raskida švedsko-norveške unije i od tada te zemlje idu svaka svojim putem. No ti raskidi nam ipak pokazuju da je i najteže probleme moguće riješiti mirnim putem. Poučno je da odnosi između Švedske i njenih susjeda nikada nisu bili bolji nego nakon potpunog osamostaljenja svake od tih zemalja.

Sredinom 19. stoljeća počeo je naporan proces ekonomskog razvitka (školstvo, reforme u poljoprivredi, izgradnja infrastrukture i industrije), što je i danas temelj švedskog blagostanja. To je bio bolan proces napuštanja sela, mijenjanja socijalnih odnosa, stvaranja proletarijata itd.

Osim toga, krajem 1860-tih godina je zbog elementarnih nepogoda (jake zime, proljetni mrazovi, sušna ljeta) došlo do masovne emigracije, osobito u Ameriku. Samo 1887. godine Švedsku je napustilo 47.000 ljudi, a tijekom 50 godina 750.000 Šveđana je napustilo svoju domovinu u potrazi za boljim životom u Americi.

Krajem 19. stoljeća osnivaju se današnje političke stranke; Socijaldemokrati, Liberali, Seljačka stranka i Konzervativna stranka. Za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata, Švedska je bila neutralna. Tadašnja koalicijska vlada uspjela je zadržati zemlju izvan rata, što diplomatskom vještinom, što srećom i ustupcima Hitlerovoj Njemačkoj.

Između 1939. i 1960. bruto nacionalni dohodak se udvostručio, a ekonomski polet je nastavljen i 1960-tih godina. Švedska je članica Europske Unije od 1. siječnja 1995. godine.
Gospodarsko stanje

Bruto nacionalni dohodak po stanovniku iznosi 26.000 USD.
Udio raznih privrednih grana u BND:
Poljoprivreda i šumarstvo - 2 posto
Industrija i građevinarstvo - 31 posto
Usluge državnog sektora - 67 posto

Švedska izvozi robe u vrijednosti 96 milijardi USD, a uvozi 82 milijardi dolara godišnje. Cilj švedske ekonomske politike je dugo bio posao za sve, visoka razina blagostanja u kombinaciji s ekonomskim rastom i pravednom podjelom dobara. Ulaganja u društveni sektor dovela su do porezne razine, koja je desetljećima bila među najvišima u svijetu. Ta je politika poznata pod imenom "švedski model".

Sredinom 1970-tih godina švedsko gospodarstvo suočilo se s padom industrijske proizvodnje i porastom nezaposlenih. Švedski državni dug se povećavao. Od 1992. do 1993. konjuktura se dodatno pogoršala, pa je tečaj švedske krune pao za 20 posto. Tek 1995. godine nastupio je opet porast u švedskom gospodarstvu.

Švedska je stekla svjetski glas kroz zakladu Alfreda Nobela (1883-1896), bogatog industrijalca i pronalazača, koji je sav svoj imetak, stečen proizvodnjom dinamita (njegov pronalazak), darovao zakladi iz koje će se godišnje dijeliti nagrada onima koji su učinili "najviše koristi za čovječanstvo".

Na dan smrti Alfreda Nobela (10. prosinca) dodjeljuje se svake godine u Stockholmu, na posebnoj svečanosti, nagrada onima koji su učinili važna otkrića na polju fizike, kemije, fiziologije, medicine i ekonomije te nagrada za osobito vrijedno djelo iz književnosti. Ovu nagradu uručuje kralj. Nagrada za mir uručuje se u glavnom gradu Norveške, Oslu, i također tradicionalno u svečanom ambijentu, prima se iz kraljevih ruku.

Prvi hrvatski tragovi

Dr. Mladen Ibler, bivši hrvatski veleposlanik u Švedskoj, proučavanjem povijesti nordijskih zemalja otkrio je da je Erik Pomeranski (1382.-1459.), zajednički kralj Danske, Švedske i Norveške, imao na svom dvoru Stegeborg skoro sedam godina, kao svog namjesnika, viteza po imenu Johannes Franchi. Proučavajući mnoge izvore i povelje, koje su do sada bile potpuno nepoznate hrvatskim povjesničarima, došao je do zaključka da se tu radi o Ivanu Frankopanu, sinu Nikole III Frankopana.

Svakako zanimljiv i neobičan podatak koji ukazuje na povezanost starog hrvatskog plemstva s Europom i dalekim sjeverom.
U borbama koje su općepoznate kao tridesetogodišnji rat (1618-1648) sudjelovali su i Hrvati na strani Habsburgovaca i to u jedinicama generala Wallensteina. Računa se da je u tom ratu sudjelovalo oko 100.000 Hrvata, većinom konjanika.

U tim ratnim sukobima poginuo je kod Luetzena 1632. godine i sam švedski kralj Gustav II Adolf - neki tvrde od hrvatskih konjanika, dok drugi povjesničari to opovrgavaju. U svakom slučaju su hrvatske čete bile tvrdi orah za Šveđane, jer se u izvještajima, koje je kralj Gustav II Adolf slao s bojnog polja često govori o teškim okršajima s "hrvatskim vragovima".
U tom ratu sudjelovao je na strani Habsburga i grof Petar Zrinski, koji je kasnije tragično završio u bečkom Novom Mjestu. Zanimljiv spomen na to doba i na prisutnost Hrvata u tim ratovima, nalazi su u dvorcu Laeckoe, na obali jezera Vaenern u Švedskoj. Taj dvorac je bio vlasništvo ugledne plemićke obitelji De la Gardie. U tom dvorcu jedna dvorana je posvećena uspomeni na Westfalski mir (1648.) kojim je završen tridesetogodišnji rat. Na stropu te dvorane naslikani su grbovi svih zemalja s kojima je Švedska u tom ratu ratovala. Među tim grbovima nalazi se i hrvatski.

No Šveđani i Hrvati nisu se sretali samo na bojnom polju, nego se njihove veze protežu i na kulturno područje. Poslije smrti Gustava II Adolfa, na švedsko prijestolje dolazi njegova kćer Kristina (1629.-1689.), koja se kasnije odrekla krune, otputovala u Rim, prešla na katoličku vjeru i posvetila se kulturnom radu. U Rimu je osnovala, po klasičnom uzoru, znanstvenu dvorsku Akademiju među čijim članovima je bilo i Hrvata, poput Nike Radulovića, izaslanika Dubrovačke Republike u Rimu, koji je kasnije postao kardinal te Stjepka Gradića, upravitelja vatikanske knjižnice. Oduševljen što je kraljica prešla na katolicizam i posvetila se kulturnom radu, hrvatski književnik Junio Palmotić (1606.-1657.) posvetio joj je svoj ep "Kristijada". Djelo je tiskano bez posvete, jer kraljica nije dozvoljavala nikakve počasti za života.

Novija doseljavanja Hrvata

Jedan od rijetkih Hrvata, koji je doktorirao u Švedskoj (na sveučilištu u Stockholmu, na instituciji za baltičke i slavenske jezike) je dr. Borislav Arapović. On je u svojoj doktorskoj disertaciji razradio neke uvjete stvaranja i stil knjige Miroslava Krleže "Hrvatski bog Mars". Piše pjesme i prozu na hrvatskom i švedskom jeziku. Trenutno je direktor Instituta za prevođenje Biblije u Stockholmu.

Na sveučilištu u Uppsali studirali su prof. Tomsilav Ladan i Ivan Slamnig. Kao "dvorski dirigent" djelovao je u Stockholmu nekoliko godina maestro Anđelko Klobučar.
Od značajnih likovnih umjetnika svakako treba spomenuti Zlatka Jakuša, koji je postigao veliki ugled kao umjetnik i idejni začetnik čitavog niza švedskih poštanskih maraka; Vladimira Becka, poznatog po svojim slikama na platnu, staklu i akvarelima, te umjetnika Kazimira Đurića.

Kao snimatelji ime su stvorili Nikola Majstorović (na švedskoj televiziji) i Antonija Dubravka Carnerud (slobodna umjetnica). Kao novinarka dobar glas uživa Sonja Bennet.
Za vrlo dobro organiziranje Hrvata u Švedskoj vrlo zaslužan je između ostalih i Branko Salaj, koji je nakon obnove hrvatske države obnašao razne dužnosti u hrvatskoj diplomatskoj službi.

Iako su u borbi za priznanje hrvatskog jezika (u školskoj nastavi materinskog jezika) važnu ulogu odigrali sami roditelji svojim složnim i odlučnim nastupom, kao pojedince, koji su se osobito istakli u toj borbi, treba spomenuti u prvom redu Stjepana Vasaria, učitelja hrvatskog jezika u Olofstroemu, koji je kao prvi izborio to pravo za svoje učenike te Branka Salaja (Stockholm) i Vladimira Rozijana (Lund).

Od sredine 1950-tih godina do kraja 1960-tih godina, dolazi u Švedsku oko 20.000 hrvatskih useljenika (točan broj nije moguće ustanoviti zbog manjkavosti u statistikama). Riječ je o političkim izbjeglicama iz austrijskih i talijanskih sabirnih logora, ali velikom većinom o radnicima, takozvanim ekonomskim emigrantima, koji su došli tražiti bolje uvjete rada i života. Veliki broj ih se uključio u novosnovana hrvatska društva, koja nisu bila pod kontrolom jugoslavenskih vlasti.

Drugi, da bi izbjegli šikaniranje od strane jugoslavenskih agenata, organizirali su se u Hrvatskoj interesnoj zajednici, koja je bila pod nadzorom i strogom kontrolom Jugoslavenskog saveza. Krahom Jugoslavije i uspostavom neovisne hrvatske države, ti ljudi su kolektivno u okviru svojih cjelokupnih društava istupili iz Jugoslavenskog saveza i zatražili članstvo u Hrvatski savez.

Nedugo po svom dolasku u Švedsku (početkom 60-tih godina), Hrvati osnivaju svoja prva društva. Kako su to većinom politički emigranti, ona dobivaju često politički predznak. S vremenom u njima prevladava kulturni i sportski rad, no jaka nacionalna linija ostaje uvijek prisutna. Najstarija hrvatska društva u Švedskoj su NK Croatia (1962.) u Malmoeu i HD Velebit (1964.) u Goeteborgu.

Savez hrvatskih društava kao krovna organizacija

Kad su se ta društva organizacijski učvrstila, na prijedlog Društva prijatelja Matice Hrvatske, HD Matija Gubec, dolazi 1978. godine do osnivanja Saveza hrvatskih društava u Švedskoj. Od tada je Hrvatski savez onaj koji zastupa Hrvate u raznim prilikama, na primjer u Vladinom savjetu za useljenike i drugim švedskim državnim savjetodavnim tijelima.
Dolaskom novih radnika iz domovine sredinom 1960-tih godina povećava se broj članova u našim društvima. No mnogi odlaze u društva Hrvatske interesne zajednice, koju kontrolira Jugoslavenski savez.

Raspadom Jugoslavije 1991. godine, raspada se i Jugoslavenski savez, jer ga napuštaju svi osim Srba i Crnogoraca. (Jugoslavenski savez je međutim ostao vegetirati i dalje, pod imenom "Svesrpski jugoslavenski savez" i to s istim brojem papirnatih članova kao i prije raspada Jugoslavije.) Nakon 1991. godine sva društva iz te Interesne zajednice prelaze u Hrvatski savez, tako da ta krovna organizacija Hrvata u Švedskoj danas okuplja 32 društva s ukupno šest tisuća članova.

Većina društava njeguje hrvatsku narodnu glazbu, pjesmu i ples pa Hrvatski savez organizira svake godine "Smotru hrvatske kulture" na kojoj društva nastupaju s vlastitim točkama. Vrlo je živa i sportska djelatnost i njom se bavi također veliki broj društava. Savez organizira godišnje turnire u nogometu. Najuspješnije momčadi su NK Croatia u Malmoe, koja je jedne godine ušla čak u 2. ligu švedskog nogometnog natjecanja, te Croatia i Velebit iz Goeteborga.

HD Velebit u Goeteborgu ima vlastitu zgradu u kojoj su smještene društvene prostorije. Dom HD Velebit sagrađen je uglavnom sredstvima i radom samih članova. U Helsingborgu je HKŠD Croatia koncem 1997. godine uselila u svoj vlastiti dom. Ostala društva unajmljuju svoje prostorije od općina ili se snalaze na neki drugi način.

Društvo prijatelja Matice hrvatske (ogranci postoje u Stockholmu, Joenkoepingu i Olofstroemu) imaju u svom programu samo kulturnu i humanitarnu djelatnost: organiziraju se predavanja ili studijske grupe po ograncima, te izložbe. Pod pokroviteljstvom Hrvatskog saveza organizirano je već desetak predavanja po raznim društvima u mjestima gdje ima organiziranih Hrvata. Običava se pozvati predavače iz domovine, koji su stručnjaci na svojim područjima, i oni - kao takvi - obrađuju neke aktualne teme. Najpopularnija su predavanja iz područja kulture, povijesti i politike. Osim toga, sva društva se bave i humanitarnim radom, koji je često na istaknutom mjestu u programu djelatnosti. Posebno treba naglasiti rad hrvatskih dušobrižnika, koji se od 1969. godine brinu za opstojnost vjerske i nacionalne svijesti među Hrvatima Švedske. Tu treba svakako spomenuti kao najzaslužnije velečasnog Vargića (iz Đakova), Vjekoslava Lasića, Franju Prsteca, Josipa Vasilinu, Stjepana Biletića, Josipa Kropeka, Stipu Šošića i Vladimira Švendu.

Oni su, kao nitko prije njih, upornim i strpljivim radom uspjeli dovesti hrvatsko iseljeništvo na ovu razinu (vjerski i nacionalno) na kojoj se ona danas nalazi.

Popis društava učlanjenih u Hrvatski savez i njihova gradska sjedišta

Knez Branimir Vaexjoe
Matija Gubec - Joenkoeping
Tomislav - Boras
Matija Gubec - Stockholm
Vladimir Nazor - Eskilstuna
Jadran - Gislaved
Croatia-Katarina Zrinski - Goeteborg
Šokadija - Goeteborg
Zagreb - Hallstahammar
Marko Marulić - Halmstad
Croatia - Helsingborg
Velebit - Goeteborg
Croatia-91 - Joenkoeping
Stjepan Radić - Katrineholm
Croatia - Landskrona
Jadran Lilla - Edet
Ljudevit Gaj - Ljungby
Marjan - Malmoe
Jadran - Malmoe
Mladost - Malmoe
Hrvatska žena - Malmoe
Croatia - Malmoe
Mladi Hrvati - Malmoe
Croatia - Motala
Croatia - Norrkoeping
Kune - Naessjoe
Matija Gubec ogranak - Olofstroem
Plitvice - Skillingaryd
Dubrovnik - Soedertaelje
Hrvatsko društvo - Uppsala
Hrvatsko društvo - Vingaker
Hrvatsko društvo - Vaenersborg
Croatia - Vaernamo

Hrvatski doprinosi životu Švedske i švedski doprinosi Hrvatskoj

Hrvati su se počeli useljavati u Švedsku tek nedavno, poslije Drugog svjetskog rata. To su bili emigranti, invalidi, bolesni i starije osobe koje su ostale po izbjegličkim logorima Austrije i Italije. Švedska ih je primila iz humanitarnih razloga. Bolesni su bili smješteni u sanatorije i bolnice na liječenje, invalidi i stariji dobili su socijalnu pomoć, a mlađima je dano zaposlenje, najčešće u industriji.

Kasnije, 60-tih godina dolaze radnici koji su objeručke prihvaćeni, jer je u to vrijeme Švedska oskudijevala s radnom snagom. Tako su Hrvati našli zaposlenja u teškoj i lakoj industriji, tvornicama automobila, brodogradilištima, tekstilnoj industriji i slično. Svugdje su se dokazali kao dobri i pouzdani radnici. Kako su mnogi od njih brzo svladali švedski jezik, dobro su napredovali na svojim radnim mjestima i dobivali odgovornije poslove. Mnogi su otvorili vlastite radionice, a neki su dobili i odgovorne službe u većim ustanovama ili poduzećima. Švedska priznaje da su ti radnici bili veliki dobitak i da su, bez sumnje, dobar dio sebe ugradili u zemlju.

Tako je prva generacija svojim radom stvorila povoljnije uvjete života drugoj generaciji, kojoj su sada otvorena vrata i mogućnosti školovanja i napredovanja. Već sada imamo vrsnih tehničara, inženjera, liječnika i učitelja hrvatskog podrijetla. To je zamjetan napredak za tako kratko vrijeme.

Koliko su god naši radnici bili sputani u svom djelovanju zbog nedovoljnog poznavanja jezika, ipak im je uspjelo probuditi zanimanje i simpatije Šveđana za hrvatsko pitanje u Jugoslaviji. Osim nekoliko časnih pojedinaca, intelektualaca, mnogi "učeni" Hrvati u Švedskoj su zakazali po tom pitanju. Neki Šveđani su se u tolikoj mjeri zalagali za pravedno rješavanje "hrvatskog čvora", da ih je Hrvatski savez imenovao "počasnim Hrvatima". Riječ je o uglednim političarima, parlamentarcima, novinarima i kulturnim djelatnicima: Andres Kueng, Ulla Tillander, Bengt Westerberg, Margareta Wiklund, Ralf Lindstroem, Bertil Fiskesjoe, Gunnel Liljegren, Lars Eklund, Arvid Fredborg, Kerstin Friberg, Kent Skorvik, Anders Ljungberg, Sune Olfson i Ingrid Ydén-Sandgren.

Kao poseban pothvat i doprinos širenju hrvatske kulture moramo spomenuti izdanje knige "Fiskafaenge och fiskaresamtal" (Ribanje i ribarsko pregovaranje) Petra Hektorovića, u izdanju izdavačke kuće Renaessans u Goeteborgu 1994 godine. Hrvate je osobito zadužio dr. Arvid Fredborg svojom studijom "Serber och kroater i historien" (Srbi i Hrvati u povijesti).
1986. godine je konačno, nakon velikog napora djelatnika Hrvatskog saveza, izašao Švedsko-hrvatski rječnik u izdanju Školske uprave Švedske i izdavačke kuće Esselte studium. Zapažena knjiga je reportaža iz Domovinskog rata Pera Svenssona "Hem till kriget" (Domovina u ratu). U toj knjizi Per Svensson pokušava prikazati događaje u Hrvatskoj 1991. godine iz jedne povijesne perspektive.

Hrvatski pisci, izdavaštvo i publikacije

Kako je hrvatska emigracija u Švedskoj novijeg datuma, još se nije uspjela toliko udomaćiti i učvrstiti da bi iz vlastitih redova mogla dati ozbiljnije pisce. Ta je djelatnost bila ograničena na pisanje debatnih članaka u novinama, pisanje i tiskanje letaka i sl. No, kao pisca svakako treba spomenuti Borislava Arapovića, koji piše pjesme i prozu. Neka su mu djela prevedena na švedski jezik. On se kao direktor Instituta za prevođenje Biblije bavi i izdavačkom djelatnosti u okviru svoje ustanove.

Od izdavačkih djelatnosti svakako treba spomenuti "Hrvatski glasnik", glasilo Hrvatskog saveza u Švedskoj. Glasnik izlazi četiri puta godišnje i u njemu surađuju članovi Saveza.
Društvo Matija Gubec je od svog osnutka izdavalo za svoje članstvo i prijatelje društvenu "Okružnicu". Branko Salaj je u Stockholmu izdavao list "Poruka slobodne Hrvatske". Taj list je s vremenom prestao izlaziti. Nadalje, on je uredio i izdao zbirku dokumenata sa suđenja dr. Franji Tuđmanu 1981. godine pod naslovom "Na braniku povijesne istine", te knjižicu "Predgovor knjige dr. Franje Tuđmana - Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi". Salaj je također preveo i izdao u nakladi društva Matija Gubec izbor iz studije Branka Franolića "Det kroatiska litteraera spraket" (Hrvatski književni jezik).

Društvo Croatia iz Joenkoepinga (društvo se kasnije uklopilo u društvo prijatelja Matice hrvatske - Matija Gubec) izdavalo je 1960-tih godina bilten KOP (Kroatisk opinion). Bilten je uglavnom donosio i prenosio članke i komentare o Hrvatskoj na švedskom jeziku. U nakladi Instituta za vanjsku politiku, Diana Madunić je izdala knjižicu pod naslovom "Kroatiens svara vaeg mot demokrati" (Teški put Hrvatske do demokracije). U toj publikaciji je ukratko obrađena hrvatska povijest borbe za samostalnost.

Hrvatske žrtve

Već pri dolasku Hrvata u Švedsku (početkom 1960-tih godina) interes za društveni rad je bio velik. Kako su tu prvu grupu sačinjavali uglavnom ljudi iz izbjegličkih logora, razumljivo je da su društva, koja su oni osnivali, imala jaku političku komponentu. Veliki utjecaj na ta društva imali su pokreti i organizacije poput HOP-a i Drna, a u manjoj mjeri HDO.

Djelovanje Udbinih agenata, među kasnije pridošlim radnicima iz domovine, takozvanim pasošarima, imalo je za učinak da je i dobar dio tih radnika pristao uz ta društva pa su ta društva prerasla u kulturna i športska društva, ali sa jednom jako naglašenom političkom notom.

Izgleda da je najčvršće uporište organiziranog hrvatstva bilo u Goeteborgu, pa je Udba dobar dio svoje djelatnosti usredotočila na taj grad. Pred švedskim vlastima se sistematski ocrnjivalo Hrvate, radnike "pasošare" se zastrašivalo, a u jugotisku se Goeteborg označavao kao "zmijsko leglo". Na taj način htjelo se politički neutralizirati Hrvate u Goeteborgu.

1971. godine jugoslavenske vlasti su uhitile Miljenka Hrkača zbog navodne diverzantske djelatnosti i osudile ga na smrt. Da bi iznudili oslobođenje Hrkača, Ivan Vuičević i Blago Mikulić okupiraju jugo-konzulat u Goeteborgu (10. veljače 1971. godine) i u zamjenu za taoce traže slobodu za Hrkača. Jugoslavija odbija pregovore i Vuičević i Mikulić se nakon dva dana predaju švedskoj policiji. Za taj čin izrečena im je kazna od tri i pol godine zatvora.

Još jedan pokušaj da se spasi Miljenko Hrkač učinjen je 7. travnja 1971 godine. Miro Barešić i Anđelko Brajković okupiraju jugoslavensku ambasadu u Stockholmu s namjerom da uzmu ambasadora, Vladimira Rolovića, za taoca i da ga razmjene za Hrkača. U nastaloj pucnjavi u ambasadi Rolović bude teško ranjen i nakon nekoliko dana umire. Barešić i Brajković se predaju policiji i nakon sudske rasprave bivaju osuđeni na doživotni zatvor. 15. rujna 1972. godine Tomislav Rebrina, Nikola Lisac i Rudolf Prskalo otimaju švedski zrakoplov na relaciji Goeteborg – Stockholm i u zamjenu za putnike i posadu traže oslobađanje gore navedenih zatočenika. Švedska vlada pristaje na zamjenu i oni tako prelaze u Španjolsku.

Poslije ovih događaja politički aktivni Hrvati dolaze pod jaku policijsku pasku. Donosi se poseban zakon o sprječavanju "političkog terora", a koji je bio uperen protiv politički aktivnih stranih državljana. U njemu se posebno spominju ustaše i prvi put se naziv primjenjuje upravo nad Hrvatima u Goeteborgu. Da se osveti Hrvatima i da ustraši aktivne rodoljube, Udba 15. prosinca 1975. godine, u ranim jutarnjim satima, pred stanom njegove obitelji u gradu Falkenberg, ubija Stipu Mikulića, jednog od glavnih osnivača HD Velebit i predsjednika spomenutog društva. Stipu Mikulića Udba je smatrala posebno opasnim zbog njegove vodeće uloge među državotvornim Hrvatima. Također se zna da je Udba tretirala ubojstvo Stipe Mikulića kao jednu potrebnu mjeru u pripremama i otklanjanja prijetnji državne posjete Tita Švedskoj, koja je uslijedila 1976. godine. Ubojstvo Stipe Mikulića nikad nije razriješeno redovitim sudskim postupkom – ustanovljeno je samo da se radi o političkom umorstvu. Dva mjeseca kasnije policija u Goeteborgu zatvara izvjesnog Irfana Kuburaša zbog sumnje da je sudjelovao u umorstvu Stipe Mikulića. Poslije mjesec dana provedenih u pritvoru policija ga "zbog pomanjkanja dokaza" pušta na slobodu (u pola noći) te ga istog jutra, zajedno s obitelji, stavlja na zrakoplov za Beograd.

Hrvati i danas tvrde i čvrsto su uvjereni da švedska vlada nije htjela sudski rasplet ovoga slučaja. Onog trenutka kad su shvatili da se neće suditi samo Kuburašu nego i jugoslavenskom (državnom) terorizmu, zaustavljena je svaka istraga. Samo tjedan dana nakon puštanja Kuburaša, javni tužitelj zatražio je njegovo ponovno uhićenje, valjda forme radi.
U godinama poslije Drugog svjetskog rata pa sve do 50-tih godina pretjerani strah od velikog susjeda na istoku bio je uzrokom restriktivne politike prema političkim izbjeglicama, osobito onim iz istočne Europe, a činjenica izručivanja izbjeglica iz baltičkih zemalja u Staljinovu Rusiju činila je Švedsku manje privlačnom.

Sredinom 50-tih godina Švedska uzima - iz humanitarnih razloga - stanovit broj izbjeglica iz sabirnih logora u Austriji i Italiji, mahom starijih osoba, bolesnih i invalida, ljude koje nijedna druga država nije htjela primiti. Među tim ljudima nalazio se i veći broj Hrvata.
Situacija se potpuno mijenja 60-tih godina: zbog pomanjkanja domaće radne snage Švedska otvara granice ekonomskoj emigraciji. Uz emigrante iz slobodnih europskih zemalja (najviše iz Italije, Španjolske i Grčke) dolazi i oko 50.000 osoba iz tadašnje Jugoslavije. Uz Makedonce, Slovence i Srbe najviše ima Hrvata. Kako doseljenici u Švedskoj nisu registrirani po nacionalnosti nego po državnom ključu (imenu), točan broj Hrvata je teško odrediti, ali računa se da ih je moglo biti od 15 do 17 tisuća.

Život Hrvata u Švedskoj danas

Nakon 1967. godine Švedska opet uvodi restriktivnu politiku u vezi s useljavanjem ili traženjem zaposlenja, pa se nakon te godine broj Hrvata u Švedskoj povećava uglavnom spajanjem obitelji. Računa se da bi sada u Švedskoj moglo biti oko 20.000 Hrvata.
Najveći broj Hrvata koji su došli u Švedsku 60-tih godina bili su radnici ili seljaci i oni su brzo našli svoje mjesto u industriji koja je u to vrijeme vapila za radnom snagom, kao na primjer u brodogradilištu Kockums u Malmoeu, tvornici kugličnih ležajeva SKF i tvornici automobila Volvo u Goeteborgu, te SAAB i Scania u Trollhaetti i Soedertaelju. Po tim gradovima došlo je do najvećih koncentracija naših radnika. Druge, manje skupine, našle su posao po manjim industrijskim centrima diljem cijele južne Švedske.

Švedska je zemlja s vrlo visokim životnim standardom. Ne može se reći da među našim useljenicima ima siromašnih, ali nema ni bogatih. Naši su useljenici u Švedsku dolazili, u pravilu, praznih ruku, ali su uspjeli sebi i svojim obiteljima osigurati relativnu materijalnu sigurnost i prihvatljiv životni standard, a sve to štednjom i marljivošću.

Prva generacija tih useljenika sada je u dobi od 50 do 60 godina starosti. To su uglavnom industrijski radnici s visokim životnim standardom. Većina njih živi u modernim stanovima (cca. 85 posto), a preostalih 15 posto u vlastitim kućama i otkupljenim stanovima. Drugu grupu čine Hrvati do 30 godina starosti koji su u Švedsku došli kao djeca sa svojim roditeljima (20 posto) i oni koji su se rodili u Švedskoj (80 posto). Ogromna većina mladih je poslije završene 9-godišnje osnovne škole nastavila školovanje u tehničkom ili zanatskom sektoru (cca. 95 posto) dok je jedan vrlo mali dio pohađao visoke škole ili fakultete.

Razlog tako slabom interesu mladih Hrvata druge generacije za visoka stručna zvanja, i pored velikih i potpuno jednakih mogućnosti što se pružaju svakom švedskom građaninu, možda leži u činjenici da im njihovi roditelji, koji uglavnom dolaze sa sela ili prigradskih područja i sami imaju nizak stupanj obrazovanja, nisu bili u stanju dati potrebnu stimulaciju za više studije. Mnogi mladi Hrvati su danas bez posla jer industrija traži mlade ljude s visokom ili fakultetskom spremom. Za očekivati je da će treća generacija (s tim treba računati) bolje znati iskoristiti mogućnosti stjecanja više naobrazbe, koje im pruža ovo društvo.

Do 1973. godine govorilo se o što bržoj asimilaciji stranaca. Previše naglašena asimilacija imala je i svojih negativnih posljedica. Prva i druga generacija sve se manje razumiju. Mnogi roditelji nisu naučili djecu njihov materinji jezik, misleći da će im lakše biti započeti švedsku školu, a sami nisu dovoljno naučili jezik zemlje, kako bi mogli pomagati djeci i pratiti ih dok odrastaju.

1973. godine švedski parlament donosi zakon o uvođenju nastave materinskog jezika u dječje vrtiće i o učenju materinskog jezika u predškolskoj i školskoj nastavi. Pojam asimilacije zamijenjen je pojmom integracije. Doseljenici se ne bi trebali odreći svojih nacionalnih i kulturnih korijena niti jezika, nego se od njih očekuje da takvi kakvi jesu daju svoj doprinos sredini u kojoj žive. Kao što je "privremenost" odlaska iz domovine za mnoge iseljenike postala "trajnost", tako i integracija s vremenom prelazi u asimilaciju.

Djelovanje Crkve

Ovaj prikaz bi bio nepotpun kad bismo zanemarili rad hrvatskih svećenika.
Kako u Švedskoj nije bilo hrvatskih katoličkih misija ni hrvatskih svećenika prije 1969. godine, za Hrvate se brinuo, uglavnom u svojoj župi u Vaesterasu, mađarski isusovac vlč. Josip Benčik. Hrvatski svećenici su samo povremeno svraćali u Švedsku na tjedan ili dva i tada bi obilazili mjesta u kojima su živjele veće skupine Hrvata. Tako su u Švedskoj boravili msgr. Zorić i Draganović iz Rima i vlč. Mate Kolić iz Novog Zelanda.

U južnoj Švedskoj je jedno kraće vrijeme djelovao đakovački svećenik vlč. Vladimir Vargić, a nakon njegovog odlaska tu je dužnost preuzeo slovenski svećenik, vlč. Jože Flis. U jesen 1969 godine konačno dolazi dominikanac Vjekoslav Lasić, koji počinje organizirati duhovnu pastvu za Hrvate u Švedskoj.

U jesen 1973. godine u Goeteborg dolazi zagrebački svećenik vlč. Franjo Prstec, a skoro godinu dana kasnije i sarajevski svećenik Josip Vasilina u Stockholm. On ostaje u Stockholmu samo tri godine, pa ga nakon njegovog odlaska zamjenjuje vlč. Stjepan Biletić, također iz Sarajeva.
Tako su vlč. Lasić u Malmoeu (uz pomoć vlč. Kropeka koji je imao sjedište u Kopenhagenu), vlč. Prstec u Goeteborgu i vlč. Biletić u Stockholmu obuhvatili veći dio južne Švedske u kojoj su boravile znatnije skupine Hrvata.

S vremenom je došlo do promjena: vlč. Prstec odlazi u Njemačku, vlč. Lasić se vraća u Hrvatsku, pa na njihova mjesta dolaze vlč. Stipo Šošić i vlč. Vladimir Švenda. Osim svojih svećeničkih obaveza ti se svećenici bave i opsežnim kulturnim, socijalnim i karitativnim radom među hrvatskim useljenicima.

Katolička crkva u Švedskoj, koja je useljenička crkva, zbog težnje da se što prije udomaći i ukorijeni, da postane "švedska", nije bila naročito sklona našim svećenicima. Sve do 1978. godine kada je došao pomoćni biskup iz Hamburga, dr. Hubertus Brandenburg, i preuzeo vodstvo stockholmske biskupije, prevladavalo je mišljenje među župnicima, da u Švedskoj Gospodin Bog razumije švedski jezik (uz latinski). Smatrali su da nacionalni (osobito hrvatski) svećenici razjedinjuju župe, okupljajući vjernike samo na materinjem jeziku. Nažalost, još uvijek ima župnika i svećenika u Švedskoj koji zastupaju to stanovište.

Pogled u budućnost

Švedska kao država s visokim standardom, s dobro razvijenim socijalnim uređenjem, pruža svim svojim građanima, pa i useljenicima, dobre uvjete školovanja i jednake mogućnosti zaposlenja, a svaka diskriminacija suzbija se zakonom. Usto, dobro socijalno i zdravstveno osiguranje omogućava dostojan način života i u slučaju bolesti, nezaposlenosti ili starosti.

Zbog zemljopisnog smještaja na krajnjem sjeveru Europe, putovanja iz Švedske u Hrvatsku su dulja i napornija od onih iz ostalih europskih zemalja, a povezana su i s većim troškovima.

To je bio jedan od razloga da su se posjeti domovini ograničavale na vrijeme godišnjih odmora (mjesec srpanj). Osim toga, sve do nestanka Jugoslavije naši iseljenici su i prilikom tih kratkih posjeta domovini često bili izloženi neugodnim "informativnim" razgovorima sa SUP-om; u svezi s tim raslo je međusobno nepovjerenje i sumnjičavost, pa su iz tih razloga mnogi odustajali od kratkih putovanja u Hrvatsku.
Ne treba posebno naglašavati činjenicu da je za politički aktivne pojedince, Hrvatska ostala zatvorena sve do 1990. godine.

To su neki od razloga da su se mnogi Hrvati do te mjere integrirali u švedsko društvo da se osjećaju podvojeno; koliko god je ljubav prema domovini jaka, oni su emocionalno vezani i uz zemlju koja ih je primila, dala im utočište i mogućnost za rad i život onda kad im to vlastita domovina nije mogla pružiti. Uz ovu zemlju vežu ih i djeca koja su se ovdje rodila i koja Švedsku, bez rezerve, smatraju svojom domovinom. Rođeni su u Švedskoj, švedski govore bolje nego hrvatski, naučili su se međusobno ophoditi na švedski način, pa se često ne mogu snaći u Hrvatskoj gdje u mnogim stvarima vladaju "druga pravila" igre. Drugim riječima, mladi Hrvati su se udomaćili u Švedskoj.

Osim toga, roditelji su im godinama predočavali idealiziranu sliku Hrvatske, onakvu kakvu su zapravo sami željeli, ali koja nije odgovarala stvarnosti i njihovim kasnijim iskustvima. Teško je reći koliki broj Hrvata će se vratiti u Hrvatsku za stalno. O tome za sada možemo samo nagađati, ali za očekivati je da će mnogi početi živjeti na dvije strane; veći dio godine u Hrvatskoj, a ostatak u Švedskoj s djecom i unučadi.
Za mnoge su emigracija i "privremeni rad" jednostavno trajali predugo.
Tomislav Klobučar