| HRVATI U PERUU
Od početka doseljavanja Hrvati su stvarali vlastite organizacije i pomagali
jedni drugima, kao što su u najtežim danima Domovinskog rata pomagali i staroj
domovini Hrvatskoj / Procjenjuje se da u Peruu danas živi oko pet tisuća Hrvata,
mahom druge, treće i četvrte generacije Područje
današnjeg Perua poznato je po staroj civilizaciji. Mnogi vjeruju da peruanska
povijest počinje u 11. stoljeću, kad su se Inke iz Cusca (Ande) spustili na obalu
i osvojili moćno kraljevstvo Chimu. Međutim, peruanska civilizacija počela je
mnogo ranije - oko 4.000 godina prije Krista. Peruanske kulture (Chavin, Mochica,
Chimu...) ostvarile su iznimne rezultate u poljoprivredi, inženjerstvu, arhitekturi...
Inka Tupac Yupanqui proširio je svoje carstvo na više od dva milijuna četvornih
kilometara. Carstvo je bilo na vrhuncu za
vrijeme Huanyna Capaca koji je umro 1526. godine, neposredno prije španjolskog
osvajanja. Osvajanje je Pizarru (1532.) olakšao sukob Capacovih sinova Huascara
i Athaulpe (iako je otpor Indijanca slomljen tek 1572.) U vrijeme španjolske vlasti
Peru je bio najbogatija od svih španjolskih kolonija, a glavni grad Lima bio je
središte uprave i trgovine čitave Južne Amerike. Španjolci su u Peruu vladali
više od tri stoljeća. Pokreti za oslobođenje od španjolske vladavine, koji su
zahvatili Južnu Ameriku početkom 19. stoljeća, nisu zaobišli ni Peru, premda sporije
no u drugim područjima, pošto su Španjolci upravo Peru izabrali za glavno uporište
gušenja tih gibanja. Godine 1820. general Jose de San Martin oslobađa Peru i proglašava
neovisnost zemlje 28. srpnja 1821. (otad se taj datum slavi kao dan nacije). Prvim
predsjednikom republike Narodna skupština proglašava Riva Aguera. No Peru će još
dugo trpjeti zbog unutrašnjih sukoba uz smjenjivanje civilne i vojne vlasti. Najtežu
krizu novije povijesti Peru je prošao početkom 1990-ih godina. Polovicom 1990-ih
vlada je donijela stabilizacijski program neophodan za ekonomski i politički razvoj
države. U roku od nekoliko godina stalo se na kraj terorizmu, značajno je smanjena
inflacija i postignuta ekonomska stabilnost. Peru je ponovno ušao u međunarodni
financijski sustav. Peru danas Republika
Peru veličinom je treća država južnoameričkog kontinenta: prostire se na 1,28
milijuna četvornih kilometara. Na zapadu se proteže do Tihog oceana, na sjeveru
graniči s Kolumbijom, na sjeverozapadu s Ekvadorom, na istoku s Brazilom i Bolivijom
a na jugu sa Čileom. Dijeli se na tri prirodne
regije: obalnu nizinu na jugu, planinski pojas Cordilllere i nizinu u porječju
gornje Amazone. Premda se nalazi u ekvatorijalnom i tropskom pojasu, klima Perua
nema specifična tropska obilježja. Obalni pojas je pod utjecajem hladne Humboldtove
struje veoma suh, a svakih nekoliko godina na njega utječe topla struja"
El Nino". Peru je jedna od vodećih američkih
zemalja po rudnom bogatstvu (bakar, cink, olovo, srebro i zlato). Osim rudarstva,
glavne su gospodarske grane ribarstvo (u svjetskom vrhu) i ratarstvo. Raširen
je uzgoj kakaovca, voća, povrća, kininovca i koke. Zahvaljujući uspješnoj borbi
protiv terorizma u Peru su se opet vratili turisti koji ovamo dolaze zbog fascinantnih
prirodnih ljepota. Brži razvoj zemlje, na
žalost, koče slabe prometne veze. Socijalne razlike su iznimno velike. Od 25 milijuna
stanovnika 60 posto je siromašnih (od čega 43 posto živi na rubu egzistencije).
Srednja klasa čini 30 posto ukupnog stanovništva, a 10 posto je bolje stojećih
od kojih su 1 posto vrlo bogati. Stanovništvo
je pretežno miješano, a sastoji se od Europejaca, Indijanaca, Azijata i nešto
crnaca. Govori se španjolski i quechua, a na jugu aymara (u okolici jezera Titicaca).
Katolika je 90 posto (iako Indijanci katolicizam miješaju sa svojim starim vjerovanjem).
Novčana jedinica je sol (u prijevodu: sunce). Od osnutka Perua, glavni grad je
Lima. Prvi hrvatski tragovi Zanimljivo
je da je Peru prva južnoamerička država u koju su došli Hrvati. Za vrijeme španjolske
vladavine useljavanje ne-Španjolaca bilo je ograničeno, i odnosilo se uglavnom
na mornare i svećenike. Vjeruje se da je prvi Hrvat koji je stigao u Peru bio
Basilio Basilivich, dubrovački trgovac, Pizarrov suputnik na njegovom trećem putovanju. U
Peru su Hrvati stizali i nakon španjolske vladavine, kao dubrovački, talijanski,
austrijski i njemački državljani tako da je broj doseljenika teško odrediti. Peruanski
povjesničar Barnechea navođenjem prezimena i mjesta rođenja doseljenika dokazuje
kako je među njima mnogo Hrvata - primjerice, Dubrovčanin Manuel Biedma, svećenik
i istraživač područja Cerro de Sal i Pernene u Amazoni. Ubili su ga Indijanci
1686. godine. Početkom 18. stoljeća žrtva
Indijanaca postaje još jedan hrvatski misionar, Manuel Bajo.
Fra Honorio Matos
u Peru je pak stigao 1713. godine i ostao tamo sve do smrti 1753. godine. Zna
se da je poslan u Huanuco da ponovo osnuje misije koju su uništili Indijanci.
Povjesničar Raimondi spominje hrvatskog svećenika Amic ili Amich, iznimno kulturnog
i naobraženog čovjeka, poznatog po istraživanju neprohodnih šumskih područja. Peruanska
uspostava nezavisnosti (1821.) otvorila je vrata useljenicima. Ulazak u zemlju
bio je dopušten Europljanima koji su znali pisati, imali osnovnu školu ili zanat.
Za obične radnike mjesta nije bilo jer je i tada Peru, baš kao i danas, obilovao
jeftinom radnom snagom. Iako su Hrvati u Peru
počeli stizati rano (1534. godine), njihov broj do Prvog svjetskog rata nije prelazio
tisuću. U tom razdoblju najviše ih je uselilo od 1850. do 1875. te od 1910. do
1914. Kako su mnogi pridošlice u Peruu postajali uspješni poduzetnici, tako su
za njima dolazili njihovi poznanici. Stizali su uglavnom iz južne Dalmacije, osobito
iz dubrovačkog kraja, te iz Hrvatskog primorja i s poluotoka Pelješca. Među
prvima, u Peruu se naselio Manuel Chiurliza (ili Ciurliza) Bielovucic. Iz Dubrovnika
je došao kao službenik austrijskog konzulata. Pouzdano se zna da je samo nekoliko
godina kasnije u luci Callao imao vlastiti mol. Mnoštvo
pomoraca naselilo se u luci Callao. U to doba počela je cvjetati trgovina guanom,
pa su se mnogi obogatili prijevozom. Među pionirima je bio jedan hrabar, velikodušan
i plemeniti mornar, poznati kao "ujak Stiglich", zatim Alejandro Dorich
i kapetan Esteban Spivalo - svi iskusni pomorci koji su uspješno svladavali opasna
putovanja morem (važno je znati da u to doba Panamski kanal još nije bio izgrađen).
Socijalna struktura naših ljudi bila je vrlo slična onoj Hrvata u Chileu. Većinom
su se bavili obrtom, trgovinom, industrijom i rudarstvom. Među njima bilo je vlasnika
rudnika i uzgajatelja kaučuka. Ipak, osobito uspješni bili su trgovci. Hrvati
su u Peru dolazili u vrijeme početaka oblikovanja suvremene države. Dobro su primljeni,
osobito oni koji su mogli pridonijeti početnom razvoju modernog Perua. Pritom
ponajprije mislimo na organizatore i rukovoditelje gradnje infrastrukturnih objekata,
od kojih se najčešće spominju Antoncich, Galovich, Marusich i Cuglieva. Među hrvatskim
graditeljima posebno se istaknuo Miguel Percovich koji je gradio ceste čak i u
susjednom Ekvadoru. Pruge je gradio Carlos Antonio Antich a u gradnji mostova
istaknuo se Josip Spoja. Hrvati su poznati
i kao pioniri peruanskoga pomorstva i i zrakoplovstva. Mezeldic piše o Hrvatima
u peruanskoj vojci i policiji. Istina, uglavnom se radi o drugoj generaciji, dakle
nešto kasnijem razdoblju, budući da prva generacija Hrvata nije imala peruansko
državljanstvo, pa se nije niti mogla zaposliti u državnoj službi. U
to je vrijeme jedan od poznatih Hrvata bio Cesar Bielich, profesor u pomorskoj
školi. Godine 1905. peruanska ga je vlada poslala u Europu kako bi nadzirao gradnju
brodova krstaša "Grau "i "Bolognesi". S njim je otputovao
i najbolji đak škole German Stiglich kojeg ćemo kasnije još mnogo puta spominjati,
obzirom na njegovu važnost za peruansku povijest. Godine
1948. u Peru je stiglo oko 650 Hrvata, uglavnom pripadnika hrvatske vojske i izbjeglica.
Žene i djece je bilo manje. Ova skupina useljenika nije bila ekonomska već politička
emigracija, a u Peruu nisu imali nikog poznatog, niti su znali jezik. Početak
je za njih bio iznimno težak. Trebalo je
naći posao. Zapošljavali su se uglavnom kao zemljoradnici, građevinski pomoćnici
i posluga, a tek manji dio, onih najspretniji uspio je dobiti bolja radna mjesta.
Nekolicina ih se odselila u južni Peru, gdje ih je u Arequipi zaposlio mjesni
industrijalac. Manja skupina otišla je u Icu, 400 km južno od Lime; ti su se ljudi
zaposlili na poljima. Ovi hrvatski emigranti nisu poput svojih prethodnika bili
svi podrijetlom iz Dalmacije, već iz različitih hrvatskih krajeva. Neki
zemljoradnici postali su upravitelji, a dio njih je privremeno radio u Huancayu,
Ate Vitarteu i u Huachipi, blizu Sante Clare. Teškim radom i štednjom nakon nekoliko
godina mnogi su se osamostalili, baveći se zemljoradnjom, ribarstvom, peradarstvom
(Hrvati su poznati kao pioniri peruanskog peradarstva). Neki
Hrvati koji su započeli svoj život u Peruu kao rudari, nakon nekog vremena kupili
su ili otvorili vlastite rudnike. Mnogi su se okušali kao trgovci, postavši vlasnicima
malih dućana. Ribarstvom su se, dakako, bavili Hrvati doseljeni iz Dalmacije (početkom
stoljeća dogodio se bum ribljeg brašna). Peruanska gospodarska kriza 70-tih pogodila
je naravno i Hrvate tako da su mnogi bili prisiljeni zatvoriti svoja poduzeća... Hrvati
su se po dolasku u Peru bavili različitim poslovima, u različitim dijelovima Perua,
da bi nakon nekoliko godina teškog rada i odricanja uštedjeli dovoljno za kupnju
zemlje u blizini glavnog grada - Lime. Potres je 1949. uništio Santa Claru pa
su Hrvati (baš kao i Talijani i Japanci) radili na njenoj obnovi i izgradnji (rasvjeta,
vodovod, zgrade, crkve....). Područje od nekoliko ulica u kojima su Hrvati u to
vrijeme živjeli i danas se zove "Croacia." Društveni
život U mjestima u kojima su živjeli,
Hrvati su imali svoje zadruge. Najpoznatije su one u Cerro de Pascou, Huanucou,
Callaou, Limi i Santa Clari.
Cerro de Pasco je rudarsko naselje udaljeno 346
km od Lime, na 4200 metara nadmorske visine. Zadruga je osnovana 16. listopada
1881. Iako se na samom početku zvala "Društvo austrougarsko od dobročinstva",
u svojem znaku je imala hrvatski grb. Tamošnja
je hrvatska zajednica bila malobrojna (njih tek 70) jer je taj prostor zbog svoje
nezdrave klime bio neprivlačan useljenicima. Podrijetlom su bili uglavnom iz dubrovačkog
kraja, a bavili su se rudarstvom i trgovinom. Članovi zadruge plaćali su članarinu,
a u slučaju bolesti ili smrti društvo bi osiguravalo novac za liječenje a siromašnijima
i za pogreb. Godine 1904. društvo je promijenilo ime u Slavensko dobrotvorno društvo
(kasnije će se nazivati i jugoslavensko). S vremenom članovi su skupili više novca
i kupili prostorije za rad u sklopu kojeg su utemeljili ambulantu i glazbeno društvo.
Za ravnatelja glazbenog društva i zbora iz
Dubrovnika je doveden prof. Marcos Bace. Dana 26. kolovoza 1899. stigao je i prvi
hrvatski svećenik, don Ivo Sangaletti, koji je "svakom prigodom obavljao
službu Božju i propovijedi na milom hrvatskom jeziku" u kapelici Nuestra
Senora del Transito koja je Hrvatima bila iznimno važna. Ova mala ali dobro organizirana
kolonija novčano je pomagala Hrvatskoj ali i Bosni za vrijeme ustanka protiv Turaka.
Tražeći bolje životne uvjete, Hrvati su se spustili niže, prema Huanucou, a zatim
i u Limu. Huanuco je gradić u blizini Cerra
Pasco ali s nešto zdravijom klimom, pa su se Hrvati tamo nešto duže zadržali.
I ovdje su osnovali svoju zadrugu. Zanimljivo je da i danas, nakon toliko vremena
u Hanucou postoji športski klub koji nosi naziv "Juan Bielovucic". Callao
je najznačajnija luka, udaljena svega 15 km od Lime. Hrvati 1871. utemeljuju "Društvo
slavensko od dobročinstva". O imenu Društva Ljubomir Antić piše da je nastalo
"u atmosferi napornog rada za stjecanje početnog kapitala, svježih sjećanja
na domovinu, i lošeg odnosa s austrijskim predstavnicima". Tijekom godina
društvo je preživjelo brojne uspone i padove na koje su neposredno utjecale političke
ali i gospodarske prilike kako u Peruu tako i u domovini. Zbog rata u Tihom oceanu
društvo je 1880. obustavilo rad. Oživljavanje društva uslijedilo je 6. siječnja
1906. a za predsjednika je izabran Juan Ostoja koji je radio kao gradski službenik.
Hrvati u Limi Tek
1931. osnovan je prvi klub u Limi. Premda glavni grad, Lima nije bila privlačna
prvim hrvatskim doseljenicima. Kako broj Hrvata do Prvog svjetskog rata nije značajno
porastao (tek između 60 i 70 osoba) nije niti postojala veća potreba za organiziranjem,
tim više što je u obližnjem Callaou postojala veća skupina Hrvata, organizirana
u društvo u koje su se učlanjivali i Hrvati Lime. S
vremenom će broj članova iz Lime prevladati, pa će društvo nakon Drugog svjetskog
rata biti premješteno u peruanski glavni grad. Danas je to društvo, koje je tijekom
vremena promijenilo nekoliko naziva, pod imenom "Hrvatski klub Dubrovnik"
smješteno u prekrasnom dijelu Lime (Jesus Maria). Društvo njeguje socijalne, kulturne
i sportske aktivnosti. Osobito se štuje blagdan Sv. Vlaha i Dan državnosti RH. Santa
Clara je mjesto udaljeno oko 40 km od Lime. Kako se nisu željeli učlanjivati u
jugoslavensko društvo, Hrvati Santa Clare su početkom 1951. odlučili utemeljiti
vlastiti klub "Jadran". Zaslužni za osnutak hrvatskog kluba "Jadran"
bili su Marko Lesina, Filip Kundid, Franjo Kovačević i Pedro Bošnjaković. Dogovarajući
se o osnutku kluba, četrdesetak Hrvata i desetak Makedonaca okupilo se u gostionici
"Macedonia", jer vlastitih prostorija nisu imali. Tamo su odabrali upravu
i odlučili okupiti sve Hrvate Perua. Osnivanju kluba 27. svibnja 1951. u lokalu
"Brena" u Limi prisustvovalo je 350 Hrvata, a sv. misu je služio Švicarac
A. Marchon iz Santa Clare. Drugog dana upriličena
je prigodna večera i ples. Od početka je simbol kluba bio hrvatski grb. Klub je
aktivno obilježavao Dan Perua (28. srpanj), i 10. travanj, uvijek ističući hrvatsku
i peruansku zastavu, iako je kod vlasti bilo problema zbog hrvatske zastave. "Hrvatsku
zajednicu u Peruu" osnovao je 1991. godine Branko Fistrović. Njeni članovi
su se vrlo aktivno zauzimali da službeni Peru prizna Hrvatsku, a tijekom Domovinskog
rata novčano su i materijalno pomagali Hrvatskoj.
Od 9. lipnja 1996. predsjednik
zajednice je Marko Birin, a statut kao primarni cilj navodi blagostanje svih Hrvata,
članova zajednice.
Na prostoru Santa Clare djeluje i hrvatska crkva "San
Leopoldo", a generalni vikar za hrvatsku koloniju je vlč. Drago Balvanović. Doprinos
Hrvata novoj domovini Hrvati i njihovi
potomci značajno su doprinijeli razvoju Perua. Spomenut ćemo dvije osobe hrvatskog
podrijetla koje su iznimno važne za Peru. Obojici su očevi bili Hrvati a majke
Peruanke i obojica su se rodili krajem 19. stoljeća.
German Stiglich (1887.-1928.)
bio je pomorac, znanstvenik, istraživač i profesor. Već smo spomenuli kako je
kao mladi pomorac s kapetanom Bielichem plovio u Europu. Kao
cijenjenog stručnjaka država ga je poslala u ekspediciju na rijeku Madre de Dios,
kako bi izradio hidrografsku kartu tog i drugih područja. Osim toga, utvrdio je
peruansko-bolivijsku granicu. Po vokaciji i profesiji bio je putnik. Proputovao
je mnoge zemlje, posebno Peru, skupio veliko znanje i poslije pisao o svojim putovanjima.
Najvažnije mu je djelo "Diccionario Geografico del Peru" (Zemljopisni
rječnik Perua) u četiri toma. Također je objavio kodeks pomorskog prava, priručnik
o topništvu te nekoliko zemljopisnih djela. Istraživač
Von Hassel po Stiglichu je nazvao arhipelag rijeke Madre de Dios u blizini zaljeva
Manu. Na sveučilištu u Limi još se uči iz Stiglichevih knjiga. Jedan primjerak
Zemljopisnog rječnika koji je darovao hrvatskoj zajednici nalazi se danas u knjižnici
kluba Dubrovnik.
Juan Bielovucic (1889.-1949.) bio je pionir peruanskog i
južnoameričkog zrakoplovstva. Nije bio poznat samo kao zrakoplovac, nego i kao
utemeljitelj prve zrakoplovne škole u Peruu. Bielovucic je važan za Peru jer je
prvi nacionalni zrakoplovac koji je letio zračnim prostorom Latinske Amerike;
otvorio je prvu zrakoplovnu školu u Južnoj Americi te bio prvi vojni zrakoplovac
Perua i prvi koji je uspješno preletio Alpe. Nekoliko ulica u Limi i nekim drugim
gradovima nose njegovo ime. Umjetnici Slikar
Kristijan Krekovic (1901.-1985.) rođen je u selu Koprivni u Bosni, slikarstvo
je studirao u Beču i Parizu a izlagao je diljem Europe. Nakon Drugog svjetskog
rata posvetio se proučavanju južnoameričkih civilizacija, pa godine 1951. dolazi
u Peru i proučava kulturu urođeničkih plemena. Stvara monumentalno djelo "Prošlost
i sadašnjost Perua". Nakon prve izložbe u Limi peruanski ga je predsjednik
odlikovao i financirao mu izložbe u SAD-u i Europi. Umro je u Mallorci, u Španjolskoj,
gdje se nalazi njegov muzej. Još jedan hrvatski
slikar, Vladimir Rončević došao je u Peru 1948., i odmah polučio uspjeh s figurativnim
slikama, a kasnije i s apstraktnim djelima. Zapažen je po svojim brojnim izložbama. Slikar
Darko D. Bozanić (r. 1949.) studirao je slikarstvo u Splitu, Zagrebu i Peruu.
Izlagao je vrlo uspješno u Splitu, na Visu, Hvaru, Braču i u Peruu. Od 1994. godine
svake godine sudjeluje na međunarodnom sajmu umjetnosti Art Cologne.
Od poznatih
umjetnika hrvatskog podrijetla valja istaći Dalmaciu Samohod koja nije samo poznata
glumica, već ima i vlastito kazalište. Književnici Esteban
Pavletich (1906.-1981.) rođen je u Huanucu. Bio je pisac, pjesnik, novinar i političar.
Pisao je na španjolskom, a najpoznatiji romani su mu: "No se suicidan los
muertos" (Mrtvi ne čine samoubojstvo) za koji je dobio nacionalnu nagrada
za roman 1959. te "Extrano caso de amor" (Neobičan slučaj ljubavi).
Godine 1960. francuski ministar kulture Malraux odlikovao ga je ordenom "Caballero
de la Orden de Arts et Letters". Juan
Collich (Kolić), rođen u Callau bio je novinar i pisao je za limske novine "La
Cronica" a isticao se u krugu intelektualca u Barrancu. Umro je mlad 1930.
godine
Književnik Luis Benjamin Chuirliza darovao je svoju bogatu filozofsku
knjižnicu hrvatskom klubu "Dubrovnik" Znanstvenici Hvaranin
Pedro Samohod stigao je u Peru 1894. kao kapetan i vlasnik broda. Godine 1897.
patentirao je dva navigacijska instrumenta: jednim se automatski bilježi pravac
plovidbe (moderniziran, instrument se koristi i danas), a drugi štiti brod od
sudara. Potomci Pedra Samohoda također su nadareni; Kći Dalmacia je glumica, a
unuka istog imena pjesnikinja. Dr. Zlatko
Tanodi rođen 1914. u Humu blizu Zagreba, arhivist i povjesničar, bio je organizator
i promotor arhivističke struke ne samo u Argentini (gdje je živio) već u čitavoj
Latinskoj Americi. Koliko je cijenjen u Peruu dokazuje činjenica da ga je Lima
1976. proglasila "glasovitim gostom grada Lime". Politički
i gospodarski život Mnogo je potomka Hrvata
koji su se istakli u javnom životu Perua: general Jose Zlatar Stambuk bio je ministar
zrakoplovstva, admiral Esteban Zimic bio je ministar pomorstva, Mirko Cuculizza
ministar ratarstva, Luis Percovich ministar unutarnjih poslova, Pedro Gjurinovic
ministar kulture, Maria Luisa Cuculizza gradonačelnica Lime. U policiji je istaknuto
ime general Alejandro Farcic, u peruanskoj diplomaciji su se istakli veleposlanici
Miguel Bakula i Jaime Stiglich, te savjetnik ministarstva vanjskih poslova Drago
Kisic. Novinar Jose Pavletich, sin Estebana
Pavleticha, izdao je zajedno s Adrianom Pator knjigu `Poesia croata contemporanae",
koja obuhvaća pjesme Hrvata iz domovine i iz Južne Amerike (Argentine, Čilea i
Perua) na španjolskom i hrvatskom jeziku. Ova knjiga sastavni je dio literature
na Zagrebačkom sveučilištu. Na predstavljanju u Limi Peruanci su prvi puta slušali
predavanje o hrvatskom jeziku. U knjizi su također navedeni pisci, potomci Hrvata
koji ne govore hrvatski, ali o Hrvatskoj pišu pjesme: Mauricio Medo, Mario Bellatin,
Samuel Cardich i Gladys Benko. Sadašnjost Procjenjuje
se da u Peruu danas živi oko pet tisuća Hrvata poglavito druge, treće i četvrte
generacije, od toga četiri tisuće u Limi.
Od početka doseljavanja Hrvati su
stvarali vlastite organizacije i pomagali jedni drugima, kao što su u najtežim
danima Domovinskog rata pomagali i staroj domovini Hrvatskoj. Što se tiče povratka
u Hrvatsku, neke obitelji su se vratile, no ne može se očekivati neki veći broj
jer je uglavnom riječ o mješovitim brakovima i njihovim potomcima koji u pravilu
ne govore hrvatski jezik i osjećaju se ponajprije Peruancima.
Kao i drugdje,
i u Peruu veliku ulogu igra Hrvatska katolička misija (Vikariato Episcopal Croata)
koja je najzaslužnija za očuvanje hrvatskog identiteta u ovoj dalekoj zemlji. Jasna
Kostelac de Anda | 
