SRPSKI ZLOČINI BEZ KAZNE

Broj samocivilnih žrtava izazvanih barbarskim srpskim četverogodišnjim ispaljivanjem granata na sela i gradove golem je i iznosi više tisuća. U ove podatke nisu uračunati oni Hrvati koji su likvidiran i na područjima pod tzv. zaštitom snaga UN-a, a i tu ih je nasilno umoreno oko tri tisuće. Sa stajališta pravde i humanističke filozofije i politike nije samo aktualan problem što nitko nikad nije odgovarao za te surove smrti, nego je još poraznija činjenica da se nitko od političkih aktivista tI Hrvatskoj, nitko od aktivista u civilnim. udrugama ili u međunarodnoj zajednici niti ne trudi privesti zločince pravdi. Jer, masovno i nekažnjeno ubijanje Hrvata kao da je postala normalna činjenica

Žrtve traže pravdu, pravedan je poklič mnogih međunarodnih institucija, nevladinih udruga i političkih aktivista. U slučaju Hrvatske, međutim uglavnom misle na pojedinačne slučajeve stradanja građana srpske narodnosti u Hrvatskoj u prvim godinama srpske agresije na Hrvatsku, kada su se dogodili pojedini slučajevi odmazde nad srpskim civilima. Na masovno ubijanje hrvatskih građana po selima i gradovima rijetko tko od njih ikada misli.

Mediji u Hrvatskoj kampanjski obrađuju svaki pojedini slučaj stradanja građana srpske nacionalnosti i na tomu grade teze o zločinačkom karakteru tada tek stvorene hrvatske države. Po takvima, hrvatske žrtve nemaju pravo na pravdu i izgleda normalno što gotovo nikada nitko nije kažnjen za masovno stradanje Hrvata, ali i drugih hrvatskih državljana, uglavnom u eksplozijama ispaljenih topničkih projektila na gradove i sela. U razdoblju od 1991. do 1995. godine, jugoslavenska vojska i srpske paravojne postrojbe su gotovo svakodnevno ispaljivali smrtonosne granate na stambena naselja diljem Hrvatske i izazvali na tisuće smrti, veliko uništavanje stambenih i gospodarskih objekata. Bio je to rat Srbije protiv Hrvatske koji je Hrvatska okončala vojno porazivši neprijatelja u kolovozu 1995. godine, istjeravši okupatora iz zaposjednute hrvatske zemlje. Cijena slobode je bila strašna, ne samo u ovim civilnim žrtvama čiji pregled po područjima donosimo, nego još više u vojnim žrtvama, i u daleko većem broju teško ozlijeđenih osoba koje i danas osjećaju posljedice toga.

Nakon oslobođenja, srpski zločinci koji su izazvali ove smrti, postali su nedostupni hrvatskim vlastima. Pobjegli su i danas uglavnom slobodno hodaju Srbijom, gdje se osjećaju kao ribe u vodi, ili negdje drugdje u svijetu. Hrvatski sudovi su nekima od njih sudili u odsutnosti, izrekli i kazne, ali kako su nedostupni, nije ih stigla pravda. Gotovo na prste jedne ruke mogli bi se izbrojiti oni koje je ta pravda stigla i koji su osuđeni na zatvorske kazne. Može se reći da je riječ o nekažnjenom zločinu nad Hrvatima, kao što, čini se, i kroz povijest zločini nad Hrvatima redovito ostaju nekažnjeni, niti se tko posebno trsi pronaći i kazniti počinitelje, ali se zato desetljećima poslije događaja iznova otkrivaju "zločinci" među Hrvatima pod izlikom da zločin nikad ne zastarijeva, To je točno, ali izgleda samo u slučaju kada su Hrvati počinitelji, a ako su Hrvati žrtve tuđih masovnih zločina, onda se sve pokušava, prekriti prašinom namjernog zaborava, Zločini nad Hrvatima, zanimljivo je, brzo zastarijevaju. Jedva deset godina poslije strašne ratne kataklizme koju su preživjeli, u situaciji kada dnevno otkopavaju masovne grobnice, Hrvati nisu dobili zadovoljštinu u smislu daje agresor kažnjen ili da su kažnjeni pojedinci koji su po sistemu spržene zemlje ubijali i rušili. Hrvatska na tom putu zadovoljenja pravde nije imala pomoć niti od međunarodnih udruga i institucija ( Haški sud gotovo nikoga

nije još ni osudio ,za agresiju i zločine nad Vukovarom, Škabrnjom i ostalim mjestima), a niti od srpskih povratnika koje, pod pritiskom međunarodne zajednice mora još i moliti da se vrate, a ne samo obnavljati im domove i graditi stanove čiji vlasnici nikad nisu ni bili, iako ti povratnici, generalno gledajući, nisu iskazali ni takav minimum lojalnosti prema hrvatskoj državi da barem ukažu tko je ubijao Hrvate ili da pokažu gdje su minska polja koja su njihovi borci ostavili za sobom i koja i danas ubiru danak u krvi.

Hrvatska i danas mora plaćati cijenu svojih pogrešaka iz 2. svjetskog rata. Opet pod izgovorom da zločin nikad ne zastarijeva, minuciozno se traže starci - ustaše, navodni zločinci, bez obzira ima li se dokaza za to ili ne, a sasvim mimo ovom zemljom hodaju, te se pokušavaju nametnuti kao svojevrsni antifašistički heroji, oni koji su odgovorni za likvidacije desetina i stotina tisuća Hrvata u partizanskoj odmazdi nakon 2. svjetskog rata. Ni u godinama nakon 2. svjetskog rata, ni u godinama nakon Domovinskog, nije sporna potreba da se rasvijetli svako kazneno djelo na štetu bilo koga i da se počinitelj izvede pred lice pravde. Ali, predugo traje da ne bi bila čudna zakonitost, nametnuta političkim kampanjama, po kojoj hrvatske žrtve brzo i sigurno odlaze u zaborav, a njihovi krvnici uživaiu sve blagodati na slobodi i još se predstavljaju kao spasitelji, a da nitko od silnih humanista ne vidi u toj zakonitosti plane
tamu nepravdu koja se čini Hrvatima.

Hrvatski list, 8. rujna 2005.