STRADANJA HRVATA

Suđenje
Večernji je list pak došao u posjed javnosti dosad nepoznatih izvadaka sa suđenja četvorici članova te skupine pred sarajevskim vojnim sudom 21. prosinca 1972. godine. Pod Bugojanskom skupinom misli se, naime, na 19 hrvatskih emigranata, članova Hrvatskog revolucionarnog bratstva, tajne hrvatske emigrantske organizacije koja je djelovala u Europi, Australiji i SAD-u, cilj koje je bilo dizanja "oružanog ustanka za oslobođenje Hrvatske".

Odluka o ubacivanju skupine u Jugoslaviju donesena je u prosincu 1971. na sastanku užeg vodstva HRB-a u Salzburgu, a usporedno s ubacivanjem skupine, bile su predviđene i diverzantske akcije drugih grupa i pojedinaca. Skupinu su činili članovi HRB-a pristigli iz Europe i Australije te su se okupili na užem području Graza pod vodstvom Ambrozija Andrića i Pavla Vegara.

Ondje je provedena desetodnevna obuka, podijeljena je oprema, odore i naoružanje te je grupa 20. lipnja 1972. ilegalno, pješice, prešla jugoslavensku granicu na području Dravograda. Od 25. lipnja do 24. srpnja njezini su se članovi na području BiH i Hrvatske sukobljavali s tadašnjom JNA, milicijom, pripadnicima Teritorijalne obrane...

Bio je to njihov odgovor na nasilno gušenje Hrvatskog proljeća. Nevjerojatno zvuči činjenica da je protiv 19 članova skupine tadašnji jugoslavenski režim na noge dignuo čak 30.000 ljudi! U akcijama je poginulo 15 članova te skupine, a neki su najprije zarobljeni, potom likvidirani. Četvorici se sudilo na već spomenutom suđenju u Sarajevu.

Snimke sa suđenja su vrlo loše, ali na njima se, što prvi put izlazi u javnost, jasno vidi sudsko vijeće vojnoga suda te četvorica optuženih sa svojim čuvarima. Snimka je zacijelo nastala u produkciji bivše JNA. Na njoj se čuje kako predsjednik sudskoga vijeća najprije govori, odnosno proziva optužene: "Horvat Đure, Keškić Vejsila, Vlasnović Mirka i Pavlović Ludviga".

Zatim ženski glas nastavlja: "21. decembra 1972. godine, nakon što je sud izrekao presudu, predsjednik vijeća u prisustvu zastupnika optužbe, optuženih i njihovih branilaca javno je objavio presudu". Slijedi glas predsjednika sudskog vijeća: "Prvooptuženi Horvat Đuro, drugooptuženi Keskić Vesil, trećeoptuženi Vlasnović Mirko i četvrtooptuženi Pavlović Ludvig, prema ličnim podacima utvrđenim na glavom pretresu, krivi su...

Prvooptuženi Horvat Đuro na kaznu smrti, drugooptuženi Keškić Vesil na kaznu smrti, trećeoptuženi Vlasnović Mirko na kaznu smrti i četvrtooptuženi Pavlović Ludvig na kaznu smrti".

Potraga
POA je pak krenula u potragu za posmrtnim ostacima na traženje obitelji članova skupine. Rođak jednog člana skupine rekao nam je da je danas taj slučaj za njih samo humanitarni problem, da žele pronaći posmrtne ostatke svojih bližnjih budući da svaki čovjek ima pravo na dostojan ukop. Provođenje istrage potvrđeno nam je s nekoliko strana, dok nam je u MUP-u rečeno da on još nije uključen u nju.

Zanimljivo je da je jedan od istražnih sudaca u postupku protiv članova skupine bio i Ivan Fumić, bivši vojni sudac i republički sekretar za pravosuđe, a danas član Predsjedništva Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske. Štoviše, Fumić je jedan od možda posljednjih živućih neposrednih svjedoka toga procesa. Nama je jučer napomenuo da s njime još nitko o Bugojanskoj skupini nije razgovarao, ali i da nema namjeru o tome s bilo kime razgovarati. No, nama je ipak ispričao neke detalje.

Radio sam kao vojni istražni sudac u Zagrebu, ali sam za Bugojansku skupinu poslan nakratko u Sarajevo kao ispomoć. Bio sam jedan od istražitelja i saslušavao sam četvoricu optuženih. Bila je to velika istraga, ne samo protiv te četvorice nego i protiv niza drugih ljudi koji su u Jugoslaviju ušli s putovnicom.

Oni su ljudi htjeli dignuti ustanak oružanim akcijama, ali ne bih rekao da je to bio terorizam.
Suđenja su još bila i u Požegi, Mostaru, Zenici i na nekim drugim sudovima. Moram reći da smo mi znali da se akcija priprema prije nego što su ušli u zemlju. Za to je bio zadužen Franjo Herljević, tadašnji savezni sekretar za unutrašnje poslove, ali služba je zakazala priznaje Fumić i naglašava da je otišao iz Sarajevu kad je počelo suđenje.

Fumić tvrdi da ne zna gdje su završili posmrtni ostaci 18 članova skupine, pa ni tri tijela onih koji su strijeljani u Sarajevu. Samo dodaje kako su, prema tadašnjem zakonu, tijela trebala biti predana obiteljima.Obitelji se pak nadaju da će se naći netko tko nešto o tome zan i javiti kako bi se tijela napokon pronašla. Osim ako ih JNA ili netko od bivših jugoslavenskih državnih službi nije uništio.

ZVONIMIR DESPOT

Članovi Bugojanske skupine

1. Ambrozije Andrić, r. 10. 12. 1939. u Tuzli, poginuo 21. 7. 1972. u zaseoku Tomići kod Omiša;

2. Adolf Andrić, r. 4. 3. 1942. u Tuzli, poginuo 26. 6. 1972. na planini Raduši kod Gornjeg Vakufa;

3. Pavao Vegar, r. 10. 11. 1939. u Vašarovićima pokraj Ljubuškog, poginuo 21. 7. 1972. u zaseoku Tomići kod Omiša;

4. Ilija Glavaš, r. 8. 12. 1939. u Lužanima pokraj Gornjeg Vakufa, poginuo 24. 7. 1972. na području sela Leskuri na planini Svilaji;

5. Đuro Horvat, r. 12. 4. 1939. u Palinovcu pokraj Čakovca, zarobljen 2. 7. 1972. kod Jablaničkog jezera, osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., strijeljan 17. 3. 1973.;

6. Vejsil Keškić, r. 25. 6. 1939. u Maloj Peći pokraj Bihaća, zarobljen 29. 6. 1972. u blizini Prozora, osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., strijeljan 17. 3. 1973.;

7. Viktor Kancijanić (Kocijančić), r. 15. 3. 1945. u Tinjanu pokraj Pazina, ubijen 2. 7. 1972. kod Raduše;

8. Petar Bakula, r. 3. 2. 1947. u Rastovači pokraj Posušja, ranjen 15. 7. 1972. na brani Peruča, kasnije zacijelo likvidiran;

9. Ludvig Pavlović, r. 9. 4. 1951. u Vitini pokraj Ljubuškog, zarobljen prije prelaska ostatka grupe u Hrvatsku, osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., pomilovan, 20 godina robije, pod sumnjivim okolnostima poginuo kao pripadnik HVO-a u sukobu s JNA 18. 9. 1991. u Studenim Vrilima, na cesti između Tomislav Grada i Posušja;

10. Mirko Vlasnović, r. 19. 8. 1932. u Zemuniku Gornjem, predao se u rodnom selu 28. 7. 1972., osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., strijeljan 17. 3. 1973.;

11. Ilija Lovrić, r. 1945. u Varvarima pokraj Prozora, poginuo 1. 7. 1972. u blizini Varvara;

12. Filip Bešlić, r. 16. 3. 1936. u Rastovači pokraj Prozora, poginuo 24. 7. 1972. na području sela Leskuri na planini Svilaji;

13. Stipe Ljubas, r. 21. 9. 1951. u Đakovu, poginuo 24. 7. 1972. na području sela Leskuri na planini Svilaji;

14. Vlado Miletić, r. 1946. u Ograđeniku pokraj Čitluka, poginuo 13. 7. 1972. kod sela Pribić kraj Livna;

15. Vinko Knez, r. 26. 1. 1953. u Viškovcima pokraj Požege, poginuo 27. 6. 1972. kod Han Ploča, iznad puta Gračanica-Gornji Vakuf;

16. Ivan Prlić, r. 8. 11. 1951. u Sovićima pokraj Gruda, zarobljen 26. ili 27. 6. 1972. i zacijelo kasnije likvidiran;

17. Nikola Antunac, r. 1950. u Karlovcu, poginuo 27. 6. 1972. kod Han Ploča, iznad puta Gračanica-Gornji Vakuf;

18. Vilim Eršek, r. 20. 10. 1939. u Žigrovcu pokraj Varaždina, poginuo 27. 6. 1972. kod sela Rumboci;

19. Vidak Buntić, r. 28. 1. 1942. u Ograđeniku pokraj Čitluka, predao se 25. 7. 1972. između Zagvozda i Žeževice, zacijelo kasnije likvidiran;

Oružane akcije hrvatskih emigranata

Vojno sudsko vijeće koje je izreklo smrtnu presudu

7. 6. 1947. 3. 7. 1948. operacija "Deseti travanj"; u Jugoslaviju preko Mađarske i Austrije u nekoliko grupa ušlo preko stotinu hrvatskih emigranata, pod vodstvom Božidara Kavrana i Ljube Miloša, a cilj je bio dizanje ustanka i rušenje Jugoslavije; Vrhovni sud i Vojni sud u Zagrebu većinu ih je u kolovozu i rujnu 1948. osudio na smrt;

7. 7. 1963. skupina Tolić Oblak; u Hrvatsku ušla skupina od devet naoružanih članova HRB-a na čelu s Ilijom Tolićem i Josipom Oblakom, a pripadali su joj još Dražen Tapšanji, Mirko Fumić, Krešimir Perković, Rade Stojić, Stanko Zdrilić, Branko Podrug i Vlado Leko; uhićeni su neposredno nakon dolaska u Hrvatsku te osuđeni na dugogodišnju robiju;

29. 10. 1974. pokraj Gospića poginuli su Ivan Matičević i Mate Prpić, članovi HRB-a, koji su nekoliko godina zaredom dolazili iz Njemačke u Hrvatsku i izvodili razne oružane akcije;

Lokacije akcija

Večernji list (www.vecernji-list.hr)