MUDŽAHEDINI U BIH
Nazočnost mudžahedina u Bosni i Hercegovini
datira od ljeta 1992. godine, smatra se dijelom političke strategije
međunarodnih obavještajnih centara. Cilj mudžahedina je bio
stvaranje islamske države na teritoriju koje je kontrolirala
Armija BIH.
U prilog planske islamizacije Bosne i Hercegovine govori izjava
Mustafe Cerića dana 29.09.1994.godine u listu "Ljiljan"
koji kaže da je proces pročišćavanja i organiziranja Muslimana
od Masrika do Magriba (od istoka do zapada) započeo, te da ga
je "teško zaustaviti i trajat će slijedećih 50-100 godina''.
Elfatih Ali Hassanein je 02.01.1996. godine izjavio da je potrebno
organizirati proces islamizacije i postaviti ga na drugi nivo,
a problem predstavlja nekolicina utjecajnih ljudi koji ne podržavaju
taj proces(u novinama Gazi Husrev Beg koje izlaze u Kuala Lumpuru).
On i Salim Šabić su glavni operativci angažiranja i uključivanja
"mudžahedina" u Bosni. Kada je 1992.godine taj proces
započeo, Elfatih je bio rukovoditelj TWRA (Third World Releif
Agency) u Beču kroz čije je evidencije prošlo više od 400 milijuna
$ pomoći namijenjene Bošnjacima u Bosni, dok je Šabić bio ravnatelj
međunarodne humanitarne organizacije za pomoć muslimanima u
BIH čije je sjedište također bilo u Beču.
Kasnije će TWRA otvoriti ispostave u Zagrebu, Rijeci, Splitu,
Mostaru, Orebiću, Drveniku, Kninu, Visokom, Sarajevu i Istambulu.
Proces islamizacije je formalno počeo jednom konferencijom ekstremističke
organizacije "Hesbollah", čiji su se predstavnici
sastali u lipnju 1992.godine u Zagrebu na inicijativu Elfatiha.
Glavni koordinatori konferencije su bili Elfatih Ali Hassanein,
Hasan Čengić i Salim Šabić. U komitetu za prihvat i brigu o
sudionicima radila su dva libanonska državljanina člana "Hesbollah"
Hassan Haidar i Radwan Khataunom. Iz nepotvrđenih informacija
proizlazi da su u pozadini svega bile britanska obavještajna
služba MI6 i hrvatska obavještajna služba SlS koje su u koordinaciji
sa mrežom obavještajaca, britanskih i francuskih generala instaliranim
na UN punktovima u Hrvatskoj i BiH koordinirale rasplamsavanje
rata u BiH. Na konferenciji je zaključeno da UN punkt u Splitu
bude zadužen za prihvat i deportaciju "mudžahedina"
na ratišta u BIH.
Cilj ove planirane i dobro organizirane akcije je bio da se
Bošnjaci prikažu kao islamski ekstremisti koje je potrebno pobiti
i protjerati iz BIH. Organizatori konferencije su se dogovorili
da se pozove Husein Živalj, bosanski državljanin sa privremenim
boravkom u USA te da se instalira u BIH diplomatsku službu zbog
poslova za TWRA. Isto tako, Namik Kosarić, umirovljenik bošnjačkog
podrijetla, da se delegira iz Kanade u Bahrein u "privatni
biznis" te da u koordinacij i s tamošnjom organizacijom
"Muslimanska braća" bude dugoročni oslonac TWRA. Kosarić
je bio zadužen za mobilizaciju "mudžahedina" u islamskim
zemljama i njihovo prebacivanje na ratišta u BIH.
Poslije ovog dogovora prve grupe "mudžahedina" su
ušle nesmetano na područje Srednje Bosne (među njima je bilo
studenata hrvatskih i srpskih fakulteta, bivših ratnika iz Libanona
i Afganistana te pripadnika raznih terorističkih skupina "Muslimanska
braća", "Hesbullah", GIA i dr.) koji su od strane
Muslimovića, Alispahića, Š. Mehmedovića bili prihvaćeni, te
od njih je formirana postrojba "EL MUDŽAHID" koja
je brojala do 500 boraca. Od tih 500 boraca oko 200 su bili
stranci, a ostatak su bili domaći mudžahedini koji su prihvatili
radikalne islamističke norme ponašanja, oblačenja i izgleda.
Djelovali su uglavnom u zoni odgovornosti III. korpusa A BIH
čije zapovjedništvo je bilo u Zenici, a zapovjednik general
Sakib Mahmuljin (bio jedno vrijeme Zamjenik ministra obrane
VF BIH).
Dolazak prvog vala "mudžahedina" je bio završen do
početka 1994. godine da bi pred sam kraj rata (krajem 1995.
godine) u Bosnu počele dolaziti nove grupe osoba sa sumnjivom
kriminogenom prošlošću. Dolazili su iz raznih zemalja, Francuske,
Italije, Tunisa. Za sve novo pridošle pripadnike grupe, koja
je u vremenskom razdoblju od oko dvije godine uobličila na prostoru
Bosne, bile su zajedničke dvije stvari:
- vođa je svima bio izvjesni ABU HAMZA,
porijeklom Egipćanin. Isti je jedan od pokretača sekte Takfir
ve Hidžra (ultra radikalni pokret koji sve svoje neistomišljenike
naziva kafirima /nevjernicima/ i osuđuje ih na smrt) svi pripadnici
grupe su u zemljama iz kojih su dolazili imali registrirane
kriminalne prošlosti, odnosno za istima su bile raspisane potjernice
Interpola za razna najteža kriminalna i teroristička djela.
Iz Francuske su u BIH stigli: Lionel Mumont-Abu
Hamza, Moulud Boughelan-Sulejman i Zaferini Binijam-Abdulah.
Njih je pratila potjernica francuskog Interpola raspisana za
teška djela razbojništva, ubojstva civila i policajaca na sjeveru
Francuske.
Iz Italije su došli Abu Hamza Tunisi, Halil
Jaraj-Amr i Saleh Nedal-Hašim, porijeklom Tunižani. Njih
je tražio talijanski Interpol za teška djela terorizma i djela
protiv međunarodne sigurnosti. Za navedene se pretpostavlja
da su pripadnici europskog ogranka radikalne terorističke grupe
GIA (koja sije teror i strah na sjeveru Afrike). Svi članovi
grupe došli su u Bosnu preko Slovenije i Hrvatske pomoću lažnih
putovnica koje im je pripremila i napravila njihova talijanska
veza iz Milana.
Nakon sukoba sa francuskim specijalnim snagama za borbu protiv
terorizma i organiziranog kriminala na sjeveru Francuske u Ruboixu,
samo Boughelan, Biniji i Mumont uspijevaju
pobjeći iz dobro pripremljene policijske zamke. Odlaze u Italiju
gdje ih čeka njihova policijska veza, te se povezuju sa tuniškim
dijelom grupe i odlaze za Bosnu.
Prvi Abu Hamza došao je iz Egipta,
neosporan autoritet u francuskom i tuniškom dijelu grupe. Za
njega su članovi grupe Takfir pričali da je u jednoj akciji
u Afganistanu ostao bez ruke i oka, te da mu je tom prilikom
poginuo sin. Međutim neki drugi borci koji su boravili u Afganistanu
za vrijeme rusko-afganistanskog rata tvrde da Abu Hamzu nikada
nisu vidjeli tamo. Hamza je neposredno prije odlaska u Bosnu,
u svojstvu emira (vođe), svim članovima grupe Takfir ve Hidžra,
izdao fetvu (naredbu) kojom im je dopuštena srpska i hrvatska
krv i imovina ali i bošnjačka, jer oni nisu dobri Muslimani.
Drugi Abu Hamza, u djelu grupe Takfir
ve Hidžra, koji je došao u Bosnu, bio mu je Lionel Dumont, vođa
njenog francuskog dijela. Bivši legionar sa vojnim iskustvom
iz Džibutija i Somalije. Po njegovim riječima, s početkom rata
u Bosni prelazi na Islam i odlučuje doći boriti se u Bosnu.
Da je ovo bio samo izgovor, potvrđuju priznanja pred Županijskim
sudom u Zenici iz kojih proizlazi da su im prioriteti bili razbojništva
koja su išla usporedo s ubojstvima (čuvara u "Auto Techu"
ubio je Boughelan, a policajaca na benzinskoj crpki Raspotočje
ubili su Dumont i Zeferini).
Francuski dio grupe Takfir ve Hidžra, odmah po dolasku u Bosnu,
pokušao se ubaciti u postrojbu "EL Mudžahid", međutim
iz nekog razloga im je zabranjen ulazak u postrojbu. Nakon ovoga,
Abu Hamza (Dumont) i Zeferini (Boughelan je ranije uhićen i
nalazio se u zeničkom zatvoru), prijete da će staviti oznake
postrojbe "El Mudžahid" te da će napasti PP Zenica.
Odmah je uslijedila akcija zeničke policije koja je završila
uhićenjem Dumonta, dok je Zeferini ubijen prilikom pružanja
otpora.
Treći Abu Hamza, u grupi Takfir ve Hidžra, bio je 30-godišnji
Tunižanin. Isti nakon što se nije uspio ubaciti u postrojbu
"EL Mudžahid", na područjima općina Travnik, Bugojno
i Zenica je u kratkom vremenu zaprijetio sigurnosti osoba i
imovine, službenih osoba. Tereti se za nerazjašnjena ubojstva
nekoliko hrvatskih povratnika u travničkoj općini. U samom središtu
Zenice, ispred Islamskog balkanskog centra usred dana je ubio
jednog Egipćanina koji je upravo izlazio s molitve. Nakon povika
kafirim (nevjernik) Abu Hamza je ispucao u njega
cijeli rafal iz automatske puške. Poslije ovog događaja Abu
Hamza se krio da bi ubrzo i napustio Bosnu.
Po bijegu Abu Hamze je uslijedio niz događaja. Uhićen je i osuđen
Saleh Nedal kao Hamzin pomagač pri bijegu. Pri izlasku na slobodu,
nakon istrage i suđenja, ponovo je uhićen za posjedovanje veće
količine minsko eksplozivnih sredstava. Uhićen je i Kalil Jaraj,
kojeg je policija F BiH vezivala za ubojstvo tamošnjeg ministra
Joze Leutara, i oduzeto mu je BIH državljanstvo.
Teroristička grupa Taktir ve Hidžra je iza sebe ostavila niz
terorističkih i najtežih kriminalnih dijela, čime je nanešena
ogromna šteta za suživot u Bosni. Bosanskim Muslimanima je djelovanjem
ove grupe znatno poljuljan svjetski rejting, dok su neki od
njih doživjeli razna maltretiranja i neugodnosti, boravak po
istražnim zatvorima. Policija po ovom pitanju nije dala očekivane
rezultate.
Postavlja se pitanje kako su najvažniji članovi grupe Taktir,
trojica Hamza, izbjegli velike policijske akcije koje su se
odvijale pod najvećom tajnošću? Postoji li povezanost nekih
članova sa centrima političke i državne moći? Način legalizacije
njihovog boravka u BIH, dobivanje putovnica i državljanstva,
na čemu su posebno bili angažirani general Sakib Mahmuljin,
bivši ministar MUP-a Bakir Alispahić, bivši načelnici centara
SB u Sarajevu i Zenici (E. Bezdrob i Š. Mehmedović), te njihove
prijave na fiktivne adrese nam govori da je ova skupina imala
apsolutnu zaštitu u vrhu političko-policijske vlasti.
Poslije Daytonskog sporazuma, većina "Mudžahedina"
je kolektivno naseljena u selo Bočinje kod Maglaja (navodno
po odluci vrha SDA). Na ovom području su ranije živjeli Srbi,
a "Mudžahedinima" je omogućen boravak po eksteritorijalnom
pravilu prema kojem nije primjenjivan zakon F BIH. To je jedna
od eksperimentalnih zajednica življenja u čistom Islamu. Primjenom
Aneksa 7 Daytonskog sporazuma deložiraju se muslimanske zajednice
Bočinja zbog povratka srpskog stanovništva. Ovakav način je
naveo "mudžahedine" na pobunu i postavljanje barikada
u mjestu Bakotići što je Maglaj dovelo u blokadu.
Prema tvrdnji Hodžić Ramiza koji
je i sam bio pripadnik postrojbe "El mudžahid", dobrovoljno
se prijavo u postrojbu u Mehuriću 25.06.1993.godine
kojom je tada zapovijedao Abu Haris.
Abu Haris je poginuo u Žepču u prosincu 1995.godine, sahranjen
je na Grmu kod Zenice, a zamijenio gaje Abu
Mali. Po dobrovoljnom prijavljivanju Ramiz je poslan
na obuku koja se održavala u selu Orašac. Prije početka obuke
radio je kao pomoćni radnik u kuhinji, glavni kuhar je bio Abu
Halid koji je došao iz Alžira. Zapovjedništvo postrojbe se tada
nalazilo u kućama Milorada i Milojka Savića u selu Poljanice.
Pripadnici postrojbi su tada pristizali u grupama od 4-5 ljudi,
a najvjerojatnije sa iskaznicama UN-a ili drugih međunarodnih
institucija. Postrojba je u to vrijeme vršila borbena djelovanja
na lokacijama Džotline kuće - Bobaši -Zubići. U napadu na Džotline
kuće poginuli su Hamdo Šiljak koji je unovačen mjesec dana prije
pogibije i Abu Mali koji je došao iz Kuvajta. U napadu na Bobaše
poginuli su Ibrahim Jašarević iz Fazlića i Abu Hasan iz Alžira
koji je radio u humanitarnoj Kuvajtskoj organizaciji te iz iste
otišao u prve borbene redove, pokopan je na prostorima općine
Vitez po njihovim vjerskim običajima. U napadu na Zubiće, općina
Travnik poginuli su Mirset Dervišević iz Suhog Dola, Abdul Rahman
iz Singapura, Redžo Fuško iz Duba, poznat po nazivu Abdu Rahman.
Instruktor obuke je bio Vanedin iz Sirije, a poginuo je pri
borbenim djelovanjima na prostoru općine Novi Travnik.
Daytonskim sporazumom raspuštene su sve samostalne jedinice,
a većina njih je prešla u VII. muslimansku brigadu čiji je centar
bio u Zenici. Oružje i oprema su predani III. korpusu Zenica.
Svi pripadnici jedinice "El mudžahid" dobili su odobrenje
za odlazak s ovih prostora, dok se jedan dio pripadnika oženio
te osnovao obitelj i uzeo državljanstvo BIH pa se i sada nalazi
na ovim prostorima.
Abdul Kadir (Kadirić Emsud) je bio zarobljen 8-10 mjeseci.
ZUBEIR - jedna od ekstremnih grupa
locirana u Gluhoj Bukovici, zapovjednik se zvao Zubeir.
Voditelj humanitarne organizacije sa sjedištem u Travniku bio
je Abu Džana, a poginuo je na Vlašićkom platou.
Terorizam
na prostoru Federacije BiH
Događaji koji su obilježili protekli period,
slični su kao i oni koji su se ranije događali. Događaji koji
su vezani za terorizam na prostoru F BiH kao po nekakvom pravilu
najčešće se događaju u Travniku. Osim niza nerazjašnjenih ubojstava,
u kojima su ubijeni hrvatski povratnici i atentati na policajce,
trenutačno se koriste metode prijetnji i zastrašivanja. Brojni
su pokazatelji koji potkrepljuju ovakvu konstataciju, a svakako
na prvom mjestu jest terorizam usmjeren prije svega protiv povratka
Hrvata na svoja ognjišta koja su "pod kontrolom" muslimanskih
vlasti, kao i na poticanje iseljavanja Hrvata sa ovih prostora,
a najsvježiji primjer jest skrnavljene katoličkih groblja tijekom
listopada u naseljima Podovi i Torine, općina Travnik kao i
na katoličkom groblju Bojna u Travniku.
Letak Islamske terorističke organizacije koji se pojavio u Turbetu,
općina Travnik, a kojim se prijeti hrvatskim povratnicima i
njihovoj imovini, a u sve to se uklopilo i oslobađanje Murisa
Ljubunčića od optužnice za ubojstvo hrvatskog policajca u Travniku
Ante Valjana, zbog navodnog nedostatka dokaza, što može samo
stimulativno djelovati na islamske ekstremiste. Kontinuitet
njihovih aktivnosti je nastavljen, dana 14.11.1999. godine anonimna
telefonska prijetnja je upućena voditeljima KŠC u Travniku:
"Katolički školski centar će biti dignut u zrak".
Sva saznanja upućuju na visok stupanj organiziranosti izvršitelja
i planskog pristupanja navedenim aktivnostima. Treba naglasiti
da su prema saznanjima nositelji terorizma regrutirani iz redova
"Aktivne islamske omladine" čije je sjedište u Zenici,
a koji su ranije bili pripadnici postrojbe "El Mudžahid".
Počinitelji i nalogodavci pucnjave na obiteljsku kuću člana
predsjedništva HDZ BiH i načelnika općine Žepče, Mate Zovke
još uvijek su nepoznati javnosti.
Bijeg teroriste Lionela Dumonta 26. 05.1999. godine iz sarajevskog
Okružnog zatvora upućuje na propuste zatvorske uprave, Ministarstva
pravde, pa i na upletenost nekih domaćih obavještajnih službi.
Pomoćnik ministra pravde Džemo Husić izravno zapovjedio premještanje
osuđenog kriminalca iz zeničkog Kazneno-popravnog doma u Sarajevo.
Ukratko, bijeg je bio dobro pripremljen i isplaniran, uz pomagače
izvana, što dokazuje rezanje rešetki na zgradi Suda, kuda je
bjegunac izašao, a sam bjegunac je ili znao i suviše o vezama
utjecajnih ljudi u bošnjačkoj administraciji s kriminalnim aktivnostima
ili je pripremljen za neke novu akciju.
Nedavno osoba po imenu Arman Jašarević je ponudila informacije
u svezi nalogodavaca za ubojstvo Joze Leutara. Isti je četiri
dana saslušavan od strane SFOR-a i IPTF-a u sarajevskoj bazi
Butmir. Nakon saslušanja je proslijeđen u Federalni MUP gdje
je također ispitan i puštan uz konstataciju da je njegova priča
"nevažna". Po nepotvrđenim saznanjima on je ponudio
mnoštvo informacija i spomenuo značajne osobe iz bošnjačkog
političkog vrha: da je Bakir Izetbegović
naručio ubojstvo Joze Leutara, u telefonskom razgovoru sa
Ismetom Bajramovićem Ćelom kojem je prisustvovalo još
pet ljudi. Po Jašarevićevim navodima, sastanak se dogodio 3.
ožujka 1999. godine a obećana nagrada za Leutarovu smrt trebala
je iznositi 100.000 njemačkih maraka po sudioniku u atentatu.
